Tijek osnivanja Zajednice Krvi Kristove na danu osnutka (8.12.1808.)

Upoznajmo se sa tijekom osnutka današnje Zajednice Krvi Kristove (ondašnje Bratovštine) i svega što je tome prethodilo.

***

Osnivanje Nadbratovštine Predragocjene Krvi u bazlici sv. Nikole u Okovima

Prva etapa ovog duhovnog puta započinje još 1808., godina Gašparovog svećeničkog ređenja. Događaj koji ga ne samo osposobljava da bude djelitelj darova Otkupljenja, nego i Kristova žrtva na slavu Božju i spasenje duša.

Prvi direktni Gašparov doticaj s pobožnošću Predragocjene Krvi dogodio se 8. prosinca 1808. (svetkovina Bezgrešnog začeća BDM), kada je bio pozvan od kanonika naslovne bazlike sv. Nikole u Okovima da održi euharistijske nagovore (propovijedi) i službeni govor za otvorenje Pia Adunanza del Sangue Preziosissimo di Gesu Cristo (tj. Pobožnog udruženja Predragocjene Krvi Isusa Krista), ružarija Blažene Djevice Marije i svetih duša u čistilištu, u istoj bazilici (udruženje je u sebi, dakle, nosilo ova tri naziva).

U ovoj antičkoj bazilici još od 1708. čuvala se jedna relikvija Božanske Krvi, dar kneza Giulio Savelli, stavljena u srebrnu kutijicu, pomno zapečaćenu, na kojoj su bile urezane riječi:

“Voda i Krv G.N.I.K., koja je potekla iz njegovog presvetog Boka dok je visio na Križu”.

Po tradiciji plemenite rimske obitelji Savelli, vojnik iz te obitelji koji se nalazio u Jeruzalemu za vrijeme Spasiteljeve smrti imao je poprskanu odjeću s kapljicama Isusove Krvi. Postavši kršćaninom, bivši vojnik otkinuo je sa svog odijela dio s Krvlju i, vrativši se u Rim, stavio ga u jedan relikvijar, koji je bio čuvan i pobožno prenošen kroz mnoga stoljeća u obitelji Savelli (danas, od 1936., nalazi se u crkvi sv. Josipa Poglavara kuće, u Rimu, gdje je premještena i Nadbratovština Predragocjene Krvi). Članovi Nadbratovštine, kojih je samo nekoliko, tamo se okupljaju i zajednički mole.

Naslovna bazilika, po posebnom odobrenju, slavila je svetkovinu Dragocjene Krvi u prvoj nedjelji mjeseca srpnja, s časoslovom i sv. Misom, izlagalo se i u procesiji nosilo gore navedenu relikviju već i prije 1808.

Također se u toj istoj crkvi častila jedna pobožna slika Presvevtog Križa, s koje je vjerojatno Isus progovorio sv. Brigiti. Križ i relikvija bili su postavljeni na istom oltaru (s lijeve strane crkve).

No, pokraj ovih svetih objekata – vrlo slabo čašćenih, iako su se dobri kanonici mnogo brinuli zbog religiozne ravnodušnosti vjernika iz susjednih mjesta – bio je u toj naslovnoj bazilici učeni i sveti kanonik don Francesco Albertini, cijenjeni pratitelj duša, kao što ćemo u nastavku vidjeti.

Duhovno je pratio službenicu Božju s. Mariju Agnezu od Utjelovljene Riječi iz Samostana Paolotta u Rimu, koja je “nakon sv. Pričesti izlazila na jedan način iz svojih osjetila govoreći o vrlo uzvišenim stvarima. Jednog jutra, nakon što sam se pričestila…, nadošla je ta ekstaza – zbog kojih su druge monahinje upozoravale kanonika (Albertinija) – koji je pozorno slušao što ta sestra govori. Dakle, govorila je o pobožnosti Predragocjene Krvi, kako bi se ta pobožnost trebala širiti te neke druge stvari povezane s tom pobožnošću.

Albertini se od toga trenutka sve više zauzeo za širenje ove pobožnosti. To nije bilo teško činiti upravo u njegovoj crkvi, kako zbog želje kanonika koji su htjeli oživjeti vjeru svojih vjernika tako zbog relikvije Predragocjene Krvi i slike Križa koji su se tamo častili – neophodna sredstva za jednostavne ljude – te zbog toga što se u toj bazilici slavila svetkovina Predragocjene Krvi sa sv. Misom i časoslovom.

Albertini je vrlo dobro znao predstaviti ovu svetu stvar onima koji su u bazilici sv. Nikole u Okovima bili nadležni – mons. Francesco Maria Pitorri, don Gregorio Muccioli i sam Albertini – da pripomognu svojim radom pri ustanovljenju Pobožnog udruženja Krvi Isusa Krista, ružarija Blažene Djevice Marije te duša u čistilištu. Službeno otvorenje zbilo se 8. prosinca 1808.

Radi propovijedanja za obljetnicu pozvan je, kako je već spomenuto, mladi svećenik Gašpar Del Bufalo. Ovako je Albertini u jednoj Spomenici opisao funkciju otvorenja te propovijedanje sv. Gašpara za taj događaj:

“Red kako je nastalo Pobožno udruženje je sljedeći”; sv. Nikola u Okovima dobio je tri kanonika: “mons. Francesco Maria Pitorri, tajnik kapelan Vrhovnog pastira pape Pia VII., don Gregorio Muccioli i don Francesco Albertini”; oni su osnovali ovo društvo, a sve ono što se tiče njegovog djelovanja su međusobno dogovarali na zajedničkom vijeću; jer su na taj način htjeli vidjeti služi li sve na slavu Božju te na duhovnu korist duša; “Izabrani su 15 muškaraca i 15 žena koje se smatraju najprikladnijima da budu kameni temeljci ovog Pobožnog udruženja, koji su dobili naziv “predstavnici”, što je kasnije potvrđeno i Konstitucijama. Broj osoba je tako određen zbog sjećanja na 15 otajstava sv. Gospine krunice, što je trebalo biti i jedan od triju podnaslova ovog Pobožnog udruženja…”

“Nakon izbora gore navedenih predstavnika, Prečasno vijeće je odredilo da osnivanje Pobožnog udruženja bude 8. prosinca 1808., kako bi bilo posvećeno Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Njoj je prethodila velika pripravna devetnica, koja se obavljala tijekom jutra, nakon molitve sv. Krunice i blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom, na kojoj je sudjelovalo veliko mnoštvo ljudi.”

… “Na svećanoj Misi svirale su orgulje, a motete (euhari. pjesme) su pjevali pjevači, koji su često bili prekidani s poticajnim nagovorima gospodina don Gašpara del Bufalo, kanonika bazilike sv. Marka.” …

“Nakon sv. Mise, časni gospodin kanonik del Bufalo izrekao je kratki ali energični nagovor, potpuno usmjeren na gospodu predstavnike, muškarce i žene. Govorio im je koji je to glavni cilj novog udruženja koji će se uskoro ustanoviti te kakav treba biti duh i predanost onih koji su određeni da budu temelj. Potičući i ohrabrujući ih sve na potpunu predanost ovom djelu Božje slave, na dijeljenja duhovne koristi za druge i na davanje utjehe dušama u čistilištu, završio je svoj nagovor gorljivom molitvom na čast Predragocjene Krvi Isusa Krista i na čast Blažene Djevice Marije, kako bi isprosili obilje nebeskih blagoslova nad novim udruženjem, koja će se uskoro roditi u krilu Svete Katoličke Crkve, kako bi donijela obilan plod uz pomoć božanske dobrohotnosti. Tako neka bude.”

“Nakon nagovora, obučeni u “Piviale”, sva trojica kanonika (mons. Francesco Maria Pitorri, don Gregorio Muccioli i don Francesco Albertini), koji su određeni za voditelje novog udruženja, pristupili su oltaru Presvetog Križa. Na oltaru su se nalazile već pripremljene krunice koje će se pokloniti gospodi predstavnicima. Blagoslovili su krunice te su ih podijelili predstavicima, prvo muškarcima a onda i ženama. Pri davanju krunica, mons. Piotrri stavljao ih je svakome oko vrata uz riječi molitve: “Per Pretiosissimum Sanguinem Domini Nostri Jesu Christi, per merita et intercessionem Beatissimae Virginis Mariae, ac per ejus Sacratissimum Rosarium, quod tibi nunc imponimus, liberet te Deus ab omni malo animae et corporis. Amen” (Po Predragocjenoj Krvi Gospodina našega Isusa Krista, po zaslugama i zagovoru Blažene Djevice Marije i po svetoj Krunici koju sada polažem, oslobodio te Bog od svakog duševnog i tjelesnog zla. Amen). To je obred koja se ponavljalo pri učlanjenju svakog novog člana u ovo Pobožno udruženje.

Nakon što je svatko iz mnoštva primio presvetu krunicu, izložio se Presveti Oltarski Sakrament, pjevao se svečani Te Deum (Tebe Boga hvalimo) Gospodinu na zahvalu te se svirala melodija pjesme Tantum Ergo. Nakon toga se dao blagoslov i tako je završio obred učlanjenja. Tako je utemeljeno Pobožno društvo kod oltara Presvetoga Križa u bazilici sv. Nikole u Okovima, u kojoj je od tada započelo molenje sv. krunice ujutro.”

Ovo Udruženje, sa svojim Konstitucijama, kanonski je odobreno i prihvaćeno 27. veljače 1809. godine s dekretom rimskog vikara kard. Antionia Despuig y Dameto.

Nakon toga odobrenja, Albertini je izabran za njezinog predsjednika. Bio je “oslobođen i pošteđen bilo kakve odgovornosti prema dvama drugim kanonicima, mons. Francesco Maria Pitorri i don Gregorio Muccioli, ali je ipak, po nalogu prečasnog Kaptola, morao djelovati uz njihovo znanje…”. Albertini je napisao i tiskao krunicu Krvi Kristove, koja je bila odobrena od Kongregacije za bogoštovlje 31. lipnja 1809.1

Nadalje, Albertini je Gašpara pozivao da za Pobožno udruženje propovijeda i više puta: 1809. i 1810. godine. Tako, na kraju već spomenute Spomenice pronalazimo zapisano: “Udruženje je po prvi puta molilo krunicu uz poticajna razmatranja, što se prije nije prakticiralo… I to je bilo na sam dan sv. krunice i osmine. Razmatranja su imali, prije svega, gosp. Abate Giannoli, onda kanonik del Bufalo te gosp. Abate Marini. A dan nakon osmine, samo za treći dio, poticajna razmatranja je imao, gore već hvaljeni, gosp. kanonik del Bufalo. Dok, 1809. godine… dan nakon slavlja svetkovine Predragocjene Krvi, koja je padala na 1. srpanj (…), bila je… zajednička pričest pri kojoj je snažna poticajna razmatranja imao gosp. kanonik del Bufalo”.

Po ovim sržnim informacijama vidimo kako je naš Svetac imao direktni susret s pobožnošću Krvi Kristove. Nas sada zanima zbog čega je on na to pristajao i koji su odraz imali ovi susreti u duši ovog mladog svećenika.

Zašto su ona tri kanonika crkve sv. Nikole u Okovima zvali sv. Gašpara, svećenika sa samo nekoliko mjeseci, kako bi 8. prosinca 1808. održao tako važnu propovijed, koja je bila upravo na osnivanje nove bratovštine (udruženja)? Čini se da kod njega nisu mogli primjetiti posebnu pobožnost prema Krvi Kristovoj. Niti se čini da su ona tri dobra kanonika to i tražila, kada se gleda da je Pobožno društvo okrenuto Predragocjenoj Krvi, sv. krunici i dušama u čistilištu. Isto tako, kako smo gore naveli, pobožnost prema Predragocjenoj Krvi u Gašparovoj duhovnosti nije bila još razvijena. Iako je na dan osnivanja bratovštine/udruženja sv. Gašpar “svoje predavanje završio s jednom snažnom molitvom na čast Predragocjene Krvi Isusa Krista i B.D. Marije” – kako piše u Spomenici, to ne znači da u njemu raste posebna naklonost, pobožnost prema Krvi Krostovoj – kao što će to biti kasnije u njegovom životu. No, molitva koja se slaže s temom propovijedi, bila je njegov uobičajeni način završavanja svojih propovijedi – što se vrlo lako može zaključiti iz njegovih drugih prpovijedi, iz iste godine (1808.)2.

Razlog poziva za održavanje propovijedi je jednostavno šireg karaktera. Jednako zato zbog čega je Gašpar, dan nakon svoga svećeničkog ređenja, pozvan da 1. kolovoza 1808. održi službeno predavanje o božanskoj Providnosti u bazilici sv. Petra, pri izlaganju kostiju svetih mučenika. A to je upravo zbog toga što je bio poznat kao dobri propovjednik i revni apostol. Sigurno je da onim trima kanonicima nije mogao umaći pastoralni rad koji je ovaj mladi svećenik činio pred njihovim očima: povezujući hospicij Santa Galla i Noćnog oratorija Santa Maria in Vincis, koji je otvoren 23. listopada 1808. Sigurno su čuli mnoge glasine koje su kružile područjem Vaccino o Gašparu, koji je bio kanonik bazilike sv. Marka na Piazzi Venezia: vrlo revni svećenik koji je zaljubljivao ljude u Boga pri samom druženju s njime…

Upravo se u toj duploj slavi (sveti svećenik i dobri molitelj) koju je uživao, sastoji razlog poziva koji su mu uputili ona trojica kanonika za održavanje propovijedi, 1. prosinca 1808. u crkvi sv. Nikole u Okovima, jer su u vjernicima htjeli probuditi onu obamrlost i potaknuti ih na aktivniji kršćanski život.

________

1 Što se tiče krunice Krvi Kristove, ovako svjedoči s. B. Ivan Merlini: “Taj isti Albertini, povukavši se u duhovne vježbe, napisao je krunicu Predragocjene Krvi, koju mi recitiramo. Pretpostavlja se da se ona odnosi na relikviju, da ju je napisao nadahnjujući se na njoj. No, Albertini, koji nije smjerao na relikviju, nego upravo na Cijenu našega otkupljenja, napisao je oblik krunice te tražio za nju milost oprosta, ali nije bila prihvaćena te je ostala u ladici Kongregacije za bogoštovlje. Kasnije je donešena druga kopija krunice radi dobivanja oprosta i Pio VII., 18. listopada 1815., dao je milost oprosta…”

2 Usp. Scritti spirituali (Duhovni spisi), IV, 575-576.

***

(izvor na talijanskom jeziku: Beniamino Conti, Sv. Gašpar del Bufalo, apostol predragocjene Krvi, Rim, 2002. godine)

Popis generalnih moderatora

Popis generalnih moderatora naše Družbe, od samog utemeljitelja pa sve do danas:

***

Sv. Gašpar del Bufalo (1815.-1837.)

Biagio Valentini (1838.-1847.)

Ivan Merlini (1847.-1873.)

Enrico Rizzoli (1873.-1884.)

Gaetano Caporali (1884.-1891.)

Salvatore Palmieri (1891.-1894.)

Luigi Biaschelli (1894.-1905.)

Giacinto Petroni (1905.-1928.)

Antonio Velardi (1928.-1937.)

Lorenzo Colagiovanni (1937.-1947.)

Herbert Kramer (1947.-1959.)

Herbert Linenberger (1959.-1971.)

Daniel Schaefer (1971.-1983.)

Anton Loipfinger (1983.-1995.)

Barry Fischer (1995.-2007.)

Francesco Bartoloni (2007.-2013.)

William A. Nordenbrock (2013.- 2019.)

Emanuele Lupi (2019.-…)

Sluga Božji Ivan Merlini, CPPS

Don Ivan Merlini (Spoleto, 28. kolovoza 1795. – Rim, 12. siječnja 1873.) bio je svećenik, član Družbe misionara Krvi Kristove i njezin 3. Generalni moderator.

Biografija

Rođen je u Spoleto, 28. kolovoza 1795. godine. Nakon pohađane dijecezanske bogoslovije, uz tvrdoglavo odupiranje roditelja, zarađen je za svećenika 19. prosinca 1818. No 1820. godine zbio se susret koji je radikalno promijenio njegov život. Na koncu jednih duhovnih vježbi, koje je vodio sv. Gašpar del Bufalo, u opatiji San Felice (Giano, Umbrija) u kući utemeljenja Družbe misionara Krvi Kristove. Odlučio je prihvatiti prijedlog rimskog propovjednika da bude dio Družbe.

Karakteristika njegove osobnosti i njegove svećeničke službe je dar mudrog i blagog vodstva duša koje ga susreću na njegovom putu, posebno mlade duše koje traže svoje pravo mjesto u svijetu. Među njima najistaknutija je draga kćer sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Bila je dakle istaknuta poglavarica i formatorica, veliki arhitekt i projektant mnogih kuća Instituta. Također je poznata kao njegova glavna umjetnica u stvaranju križeva za propovijedanje (misije), koji se još uvijek čuvaju u raznim kućama misija od njega utemeljene ili u kojima je živio.

Pod brigom svoga duhovnog pratitelja, sv. Gašpara, obišao je čitavu Italiju, uzduž i poprijeko, radi propovijedanja (misija). Poznat je po pučkim misijama koje je vodio u Akvili (Aquila) 1824. godine, kao i po stalnoj i revnoj pastoralnoj brizi za Sonino, u kontekstu brige Misionara za popravljanje tragične stvarnosti koja je prožeta razbojničkim nasiljem.

Djelovanje kao Generalni moderator

Izabran je kao 3. Generalni moderator Družbe, 1848. godine, te ju je mudro vodio gotovo 25 godina, tumačeći što bolje i pouzdanije namjere Utemeljiteljevog duha, svoga duhovnog pratitelja sv. Gašpara del Bufalo. Bio je, između ostalog, cijenjena osobnost od same crkvene hijerarhije i među klerom, savjetnik biskupima i papama, kao npr. blaženi Pio IX., (vanjski) misionar Družbe Predragocjene Krvi, koji je 1849. pod utjecajem Ivana Merlinija slavlje Predragocjene Krvi proširio na čitavu Crkvu – koja je kasnije na Drugom vatikanskom koncilu sjedinjena sa svetkovinom Tijela Gospodnjega (Tijelovo).

Smrt

Umro je u Rimu, 12. siječnja 1873., zbog posljedice prometne nesreće koja se dogodila u blizini Santa Maria in Trivio (u ono vrijeme ondje se nalazila Generalna kuća Družbe), gdje se danas, pokraj učitelja sv. Gašpara, nalaze i njegovi posmrtni ostaci.

U ovom se trenutku za njega vodi proces za proglašenje blaženim (beatifikacija).

Literatura

* Kad vatra gori – kratki životopis

Sonnino – nije uništen po zaslugama sv. Gašpara

Nakon osnutka, važan događaj su misije u gradu Sonnino (danas ima rang sela od oko 6000 stanovnika). Taj grad je u ono vrijeme bio poznat kao leglo razbojnika kojeg ni policija nije mogla pokoriti, jer su se umiješali i u nju. Namjeravali su poslati vojsku i grad sravniti sa zemljom. Grad se nalazi između Rima i Valecorse.

Sv. Gašpar je pisao pismo papi kako se grad ne smije razoriti, jer će nastradati i nevini ljudi, nego mu treba dati moralnu obnovu. Papa je dopustio Gašparu i njegovim misionarima da održe pučke misije, no ako budu neuspješne uništit će grad.

Odmah se bacio na posao. Bilo je to 1. siječnja 1821. kada je Gašpar sa svojom intervencijom spasio grad.

Sonnino još dan danas u zahvalu sv. Gašparu slavi njegov blagdan kroz 8-9 dana (21. listopada je blagdan sv. Gašpara).

Kako danas izgleda to mjesto, pogledajte na slikama: (klikni za pregled slika)

Dan slavlja osnutka Pia Unione (današnje ZKK),6. 12. 2014.

Na blagdan sv. Nikole, 6.12.2014., u crkvi sv. Nikole u Okovima bilo je svečano euharistijsko slavlje, koje je predvodio biskup.

U istoimenoj crvki, prije 200-tinjak godina na današnji dan, 8. prosinca 1808. godine, osnovana je Pia Adunanza del Preziosissimo Sangue (Pia Unione), današnja Zajednica Krvi Kristove.

Osnovao ju je vlč. Franjo Albertini (duže vrijeme bio je duhovnik sv. Gašparu), a sv. Gašpar del Bufalo propovjedao je prigodom ustanovljenja Bratovštine (Pia Unione) 8.12.1808., prigodom slavlja blagdana Predragocjene Krvi (1.7.1810.) u toj crkvi. Također je ovdje održao i svoje prve misije 8.12.1814., zatim opet 8.12.1820. Ovdje je propovjedao tijekom cijelog mjeseca srpnja u čast Predragocjene Krvi: prvi puta 1817. i još jednom 1826.

 

Više informacija možete pronaći na:
http://www.cpps.hr/blog/zajednica-krvi-kristove-opis-i-povijest/

 

httpv://youtu.be/Y13PFaj876Y

O Družbi

Družba misionara Krvi Kristove

Kratica: CPPS (Congregazione dei Missionari del Preziosissimo Sangue))
Osnutak: 15.08.1815.
Utemeljitelj: sv. Gašpar del Bufalo (1786.-1837.)
Generalna stranica: http://www.cppsmissionaries.org

“Potaknut Kristovom ljubavlju, očitovanom napose u prolijevanju njegove Krvi, i osjetljiv za misiju i potrebe Crkve, sveti Gašpar del Bufalo osnovao je svećeničku ustanovu. Privukao je skupinu istomišljenika iz redova dijecezanskog svećenstva i umjesto zavjeta povezao ih je jedino “svezom ljubavi”. živeći zajedno u misijskim kućama, oni su bili izvor stalne obnove za svećenike i za narod, osobito propovijedanjem u pučkim misijama i u duhovnim vježbama. Družba misionara Krvi Kristove iznikla je iz te povijesne jezgre te iz nje crpi svoj duh” (Konstitucije, C1).

“Družba misionara Krvi Kristove družba je apostolskog života papinskoga prava s vlastitom Konstitucijom i vlastitim Statutima. Ona je međunarodna i multikulturalna kongregacija svećenika, braće i doživotno inkorporiranih kandidata koji tvore jednu bratsku zajednicu. Oni se posvećuju službi Božjoj u Družbi činom inkorporacije koji je ukorijenjen u njihovu krsnom posvećenju i potpunije ga očituje” (Konstitucije, C2).

IZJAVA O VIZIJI Družbe sa zasjedanja
XX. generalne skupštine CPPS

(više o IZJAVI)

“Krv Kristova, prolivena za sve ljude, kako bi sve privukla k sebi, izvor je i vrhunac našega života i poslanja. Ova Krv nas potiče da se zauzimamo za dostojanstvo života grleći ranjeno čovječanstvo i stvorenje.

Ukorijenjeni u duhovnosti štovanja Predragocjene Krvi i služenju Riječi, naše se poslanje sastoji u proročkom svjedočenju poradi obnove Crkve i pomirenja svijeta. Kao hrabru zajednicu Misionarevih učenika, krik Presvete Krvi zove nas na rubove društva da budemo Kristovi poslanici pomirenja i služimo narodu Božjem.

Živeći vez ljubavi, naš život odražava multikulturalno zajedništvo kako zavjetovanih članova, tako i suradnika-laika. Vjerni misionarskoj karizmi sv. Gašpara, naše misijske kuće su sveta mjesta gostoprimstva i obnove misijskog poslanja. Svaki misionar prihvaća odgovornost zajedničkog odlučivanja za dobrobit cijele zajednice. Naši izabrani upravitelji službenici su koji nas potiču da razvijamo i međusobno dijelimo svoje darove za ostvarenje naše vizije i ostvarenje Kraljevstva Božjega.”

Sažetak povijesti CPPS

Družba misionara Krvi Kristove (CPPS) je rimokatolička družba. Osnovao ju je, zajedno s drugim svećenicima, sv. Gašpar del Bufalo, 15. kolovoza 1815.

Sveci povezani s našom Družbom:

Razvoj Družbe

Papa Pio VII. daje Gašparu crkvu, samostan i pokrajnje zgrade samostana San Felice kao i godišnju nadarbinu uz dopuštenje da ondje otvori prvu kuću nove kongregacije pod imenom Predragocjene Krvi Kristove. Družba je osnovana u dobivenom samostanu (San Felice) u pokrajini Umbrija (Giano).

Gašpar del Bufalo i njegovi drugovi mnogo su se trudili: održavali mnoge duhovne vježbe i misije te su iz godine u godinu otvarali nove kuće, a također i u drugim zemljama. Novu eru u Družbi, među ostalima, obilježio je p. Francis Brunner, rodom iz Švicarske, koji je prvi netalijanski član mlade Družbe. Postavio je temelje u Švicarskoj te je odatle, s još 7 svećenika i 7 studenata, otišao u Sj. Ameriku kako bi i tamo postavio temelje Družbe. Početak je bio u listopadu 1843. u biskupiji Cincinnata, koja je u to vrijeme obuhvaćala cijelu državu Ohio. Godine 2000. bilo je čak 314 članova samo u Sj. Americi.

Ostali instituti su izrasli iz Italije. Temelji u Caceres u Španjolskoj (1898.) vodile su do formiranja Iberijske provincije, koja obuhvaća Španjolsku i Portugal (1987.). U Njemačkom govornom području započeto je 1922. Rad u Latinskoj Americi započet je u Brazilu 1929., nakon čega slijedi Čile (1947.), Peru (1962.) i Guatemala (1982.) Temelji u Poljskoj su započeti 1982. Rad u Africi je započet u Tanzaniji 1966. te u Aziji (Indija) 1988.

Svako razdoblje ima svoje padove i uzdignuća. Tako je u godini 1841. bilo je oko 1000 članova te nakon mnogo oko 70 godina, 2000., Misionari Predragocjene Krvi broje sveukupno oko 530 članova u cijelo Kongregaciji, koji su služili u 18 zemalja širom svijeta.

Isto tako, krenulo se s radom i u Bosni i Hercegovini, 1988., u Novoj Topoli, što je započeo p. Willi Klein iz Njemačke provincije, koja je za vrijeme rata prekinuta, a nastavila se u Hrvatskoj u Zagrebu (1991.).

Zatim se započinje u Meksiku (1995.), u Vijetnamu (1997.) te u Kolumbiji (2005.).

Važniji događaji

Družbe je osnovana na dan Uznesenja Blažene Djevice Marije (15. kolovoza 1815.).

Nakon osnutka, važan događaj bile su misije u gradu Sonnino. Taj grad je u ono vrijeme bio poznat kao leglo razbojnika kojeg ni policija nije mogla pokoriti, jer se policija umiješali i u nju. Namjeravali su poslati vojsku i grad sravniti sa zemljom. Grad se nalazi između Rima i Valecorse. Sv. Gašpar je papi pisao pismo kako ne bi trebalo grad razoriti, jer će stradati i nevini ljudi, nego da mu treba dati moralnu obnovu.

Papa je dopustio Gašparu i njegovim misionarima da održe misije, no ako ne uspiju, u protivnom će grad uništiti. Odmah se bacio na posao. Bilo je to 1821. kada je Gašpar sa svojom intervencijom spasio grad. Grad Sonnino još dan danas u zahvalu Gašparu slavi njegov spomendan kroz 8-9 dana.

Godinu dana nakon toga, Gašpar se u ožujku 1822. susreće sv. Mariju de Mattias, kada je u njenom mjestu (Valecorsa) održavao misije nakon kojih je obratila misionarima jer je osjećala da ju Bog zove na nešto više. Ona će kasnije uz pomoć s. B. Ivan Merlini (CPPS) osnovati žensku granu ove duhovnosti – Klanjateljice Krvi Kristove (4. ožujka 1834). Njezina će se Družba proširiti na 25 zemalja te ih za sada ima više od 2000 članova, a nalaze se također i u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj. Njihova Utemeljiteljica je 1. listopada 1950. proglašena blaženom od pape (sada već svetog) Ivana XXIII, dok ju je (sada sveti) Ivan Pavao II. proglasio svetom 18. svibnja 2003.

Tri godine nakon Gašparove smrti (1840.) u Albanu je upućen prvi redovni informativni proces o glasu svetosti. Papa Pio IX. je na temelju ishoda 15. siječnja 1852. svečano predstavio proces beatifikacije Gašpara i dade mu titulu Sluge Božjega. Blaženim ga je proglasio papa Pio X., 18. prosinca 1904., u Bazilici sv. Petra, dok je 13. lipnja 1954. proglašen svetim.

Važan događaj za Družbu je i utemeljenje Američke provincije 1844. Švicarac p. Francesco Salesio Brunner dao je značajan doprinos širenju katoličke vjere u Sjevernoj Americi, a tri godine prije toga (1841.) odobrena su Prva pravila Misionara.

Mnogi pape su pomagali Družbu i davali joj razne blagoslove. Tako je Pio IX. 1849. proširio blagdan Krvi Kristove na opću Crkvu, što su do tada slavili samo Misionari. Dok su Pio X. i Pio XI. odredili da se slavi prve nedjelje u srpnju i uzdigli ga na dvostruki obred prve klase. Dobro je napomenuti i to da je sv. Ivan XXIII. bio veliki štovatelj sv. Gašpara te je pri posjetu crkve Santa Maria in Trivio u Rimu, 4. siječnja 1963., (gdje se nalazi grob sv. Gašpara) zazvao njegovu zaštitu na sav rad Drugog vatikanskog koncila.

 

Misionari Krvi Kristove u svijetu

KLANJATELJICE KRVI KRISTOVE i sv. Marija De Mattias

Klanjateljice Krvi Kristove Regije Zagreb (ranije Provincije Zagreb) članice su internacionalne Družbe Klanjateljica Krvi Kristove (Adoratrices Sanguinis Christi), čija je službena kratica ASC.

UTEMELJITELJICA DRUŽBE KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE “Marija De Mattias je gorljiva mističarka i zanosna žena akcije”, rekao je papa Ivan Pavao II. prigodom njezine kanonizacije.

Ona je u svom vremenu, na području odgoja i evangelizacije, otvorila nove putove nazočnosti žene u Crkvi i ponudila originalne modele služenja Evanđelju.

Rođena je 4. veljače 1805. u Vallecorsi (Italija) u imućnoj i uglednoj obitelji. Duboko vjernička i zdrava obiteljska klima doprinijela je da se već u djetinjstvu i mladosti razlikovala od svojih vršnjakinja, u njoj je probudila težnju za visokim idealima i nije joj dopuštala mirenje s postojećim stanjem ni u društvu, ni u Crkvi.

Bilo je to teško razdoblje Napoleonovog vladanja, obilježeno prolijevanjem krvi, što će kasnije obilježiti njezin život i duhovnost. Osim toga, to je posteudalno vrijeme u kojemu se događaju promjene vrtoglavom brzinom: jača prosvjetiteljstvo, liberalizam, zapostavljanje Crkve i njezinih aktivnosti” Ukratko, na svim područjima raste potreba modernizacije društva, općeg napretka.

Jedan od ključnih čimbenika u tom procesu bilo je obrazovanje, koje je država nastojala omogućiti svakom. No, zbog nedostatka učitelja i financijskih sredstava, kao i tradicionalne svijesti, žene su pritom bile zapostavljene i isključene. Potaknute takvim prilikama u društvu, mnoge pobožne učiteljice posvećuju se poučavanju seoskih djevojčica. Nastoje im prije svega prenijeti temelje vjerskog i moralnog odgoja jer na njima, kao budućim suprugama i majkama, leži odgoj budućih naraštaja.

Sa 17 godina, za vrijeme pučkih misija u Vallecorsi, Marija De Mattias susreće Gašpara del Bufalo, Misionara Krvi Kristove. Taj susret mijenja njezin život, otvara mnoga pitanja, nove spoznaje i želju za prepoznavanjem vlastitog poziva.

Nakon dugih razmišljanja, savjetovanja i molitve, u dobi od 29 godina ostavlja obitelj i Vallecorsu, te odlazi u Acuto, mjesto u pokrajini Lazio (Papinska država), gdje 4. ožujka 1834. otvara školu i s djevojkom Marijom Tullio započinje život zajednice Klanjateljica. Tako je spomenuti datum zapravo dan utemeljenja Družbe Klanjateljica Krvi Kristove.

Započinje rad sa siromašnim djevojčicama, kasnije i ženama. Već u prvim danima pridružuju joj se mnoge djevojke želeći nasljedovati Krista slijedeći njezin primjer. Uskoro životni prostor u Acutu postaje premalen, a pozivi svećenika i općinskih vlasti za otvaranjem škola i u drugim mjestima sve su češći.

Marija je za svoga života otvorila 68 zajednica u Italiji te proširila Družbu u Englesku i Švicarsku. O komunikaciji sa sestrama, biskupima, svećenicima, duhovnikom i ostalima svjedoči preko 2000 pisama, koja su neiscrpno blago i izvor nadahnuća današnjim Klanjateljicama.

Umrla je u Rimu 20. kolovoza 1866. Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1. listopada 1950., a papa Ivan Pavao II. svetom 18. svibnja 2003.

***

POVIJEST HRVATSKE REGIJE ZAGREB ” POČECI U BANJA LUCI

Otprilike u isto vrijeme u kneževini Baden, za vrijeme Bismarcka, događaju se ista snažna liberalna previranja i odbacivanje tradicionalnog vjerskog života. Kao odgovor na takvo stanje javlja se novi val vjerskog života, nastaju nove redovničke zajednice, među kojima također i Klanjateljice Krvi Kristove, koje su shvatile da se obnova društva ponajprije ostvaruje kroz obrazovanje. Stoga su svoje odgojno djelovanje širile radom u školi, a podupirale ga ustrajnom molitvom. Božanska Providnost poslužila se dvojicom svećenika kako bi ostvarila svoj plan ujedinjenja ovih dviju zajednica iste duhovnosti i područja djelovanja: zajednice iz Rima i zajednice iz pokrajine Baden, koje se dogodilo 13. kolovoza 1847. pod vodstvom Marije De Mattias.

Za Klanjateljice njemačke grane nastalo je teško razdoblje progona; selile su iz Njemačke u Švicarsku i u Francusku pa u Austriju dok im Providnost nije pokazala novi put prema Bosni. Prve 3 Klanjateljice Krvi Kristove s 13 pripravnica, predvođene sestrom Herminom Gantert, dolaze iz Feldkircha (Austrija) 7. listopada 1879. u Banja Luku na poziv trapista o. Franza Pfannera. Smjestile su se u preuređeni turski čardak kojega je o. Pfanner nazvao “Sv. Josip u Nazaretu”. Kasnije je ostao samo naziv samostan “Nazaret”. Sestre odmah po dolasku otvaraju sirotište, zatim osnovnu (pučku) školu do 4. razreda, kasnije i građansku školu (daljnja 4 razreda), konvikt za djevojčice i internat za djevojke koje su htjele stupiti u samostan.

U početku je većina zvanja bila iz Njemačke i Austrije, a kasnije pristupaju i djevojke iz domaćih obitelji. Prvotni apostolat sestara bio je odgojnobrazovni rad koji je u razdoblju ratnih i poratnih okolnosti 1941.-1947. nasilno prekinut, a na tlu Bosne i Hercegovine gotova sva imovina oduzeta. Sestre su bile prisiljene na druge oblike apostolata, a u okolnostima ograničenog djelovanja Crkve u komunističkom društvu radile su uglavnom u župnom pastoralu i kućanstvu. Bez obzira na teške okolnosti, broj članica je rastao. Samim time su otvarane i nove apostolske zajednice u Hrvatskoj, Australiji, Njemačkoj te Bosni i Hercegovini. Sjedište provincije iz Banja Luke preneseno je u Bosanski Aleksandrovac, a 1961. godine u Zagreb.

Razgranatu apostolsku djelatnost ponovno prekida rat 1991.-1995. No, protjerane iz nekih mjesta, sestre odlaze u druga, tamo gdje je zov krvi bio snažniji (Vukovar, Glamoč, Hrvatska Kostajnica, Vidovice, Okučani, Đulovac…), a samostan za starije sestre grade u Ivancu (Hrvatsko Zagorje).

Odgovarajući na Kristov poziv da s njim sudjeluju u otkupiteljskom poslanju, sestre danas između ostaloga vode Centar za odvikavanje od ovisnosti “Marjanovac” (Bosanski Aleksandrovac, BiH), skrbe za starije i nemoćne osobe u Domu “Dragi bližnji” (Okučani, Hrvatska), vode Centar za susrete mladih “Sanguis Christi” (Olib, Hrvatska).

Glavna područja djelovanja danas su: odgojno-obrazovni rad u osnovnim i srednjim školama, u dječjim vrtićima i na fakultetima, rad u bolnicama, ambulantama i domovima za starije i nemoćne osobe, karitativno-socijalni projekti, različiti oblici pastoralnog djelovanja, promicanje duhovnosti Krvi Kristove među mladima i odraslim vjernicima laicima, rad s laičkim Zajednicama Krvi Kristove i Suradnicima Klanjateljica Krvi Kristove, zalaganje na ekumenskom području, rad s Romima, pomaganje osoba s poteškoćama u razvoju, promicanje liturgijske glazbe (župni i dječji zborovi) i animiranje liturgijskih slavlja.

Konstitucije, koje su program života Klanjateljica, ističu: “Po našim različitim službama naviještanja Evanđelja i promicanja ljudskoga društva, po našoj molitvi i nošenju križa Kristova, po svakidašnjem sudjelovanju u izgradnji tijela Kristova, pomažemo da svako stvorenje napreduje prema onom lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju.”

Klanjateljice Krvi Kristove u molitvi i klanjanju do nogu Raspetoga crpe snagu i nadahnuće kako bi u svom osobnom životu i u životu svoje apostolske zajednice mogle dijeliti plodove otkupljenja, “gledajući Mariju, Božju Majku i ženu Novoga saveza, kao uzor žene koja je prihvatila i dopustila Riječi da se u njoj utjelovi” (Odredbe Vrhovnog sabora 2011. godine).

Klanjateljice svojom posvetom i apostolskim djelovanjem svjedoče ljubav prema Bogu i “dragom bližnjemu”. Vrijednosti su im: Euharistija, molitva, sestrinsko zajedništvo, poslanje u opredjeljenju za dragog bližnjega u njegovim raznim potrebama (siromahe vremena i mjesta u kojemu žive). Birajući život, osobito u prilikama njegove ugroženosti, osobno i kao zajednica, uvijek su u službi Božjega Kraljevstva.

Više o Klanjateljicama Krvi Kristove možete saznati OVDJE.

Zajednica Krvi Kristove – opis i povijest

“Zajednica Krvi Kristove, zvana tradicionalno ‘Pia Unione del Preziosissimo Sangue’, je duhovna obitelj koja se razvijala pod okriljem svetog Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi. Ona se sastoji od vjernika pojedinaca (laika, redovnika, svećenika) i vjerničkih zajednica (redovničke družbe, udruženja, bratovštine, itd.) koji se trude živjeti i produbljivati duhovnost Krvi Kristove.” (Opći statut ZKK, br. 3)

“Zajednica Krvi Kristove je Vjerničko društvo uređeno u skladu s propisima Kanonskog prava. Organizirana je na međunarodnom, regionalnom i lokalnom nivou. Različite jedinice Zajednice Krvi Kristove koordinirane su i povezane po normama ovog Općeg statuta. Svaka regionalna jedinica integrira u svoj vlastiti statut Opći statut, imajući u vidu posebnu karizmu i različite regionalne zahtjeve.” (Opći statut ZKK, br. 14)

Oblici pripadnosti

Postoje četiri oblika pripadnosti u Zajednici Krvi Kristove:

a) pojedinačni članovi
b) molitvene grupe
c) misijske grupe
d) suradnici Krvi Kristove

U okviru ZKK mogu postojati prema potrebi još drugi oblici službe i djelatnosti koji su određeni posebnim pravilima.
Svaki katolik nakon odgovarajuće pripreme može postati članom ZKK te pojedinačno ili u grupi sudjelovati u toj duhovnoj obitelji. Svi članovi sudjeluju u oprostima ZKK i u svim njezinim duhovnim dobrima (Regionalni statut ZKK, br. 13) .

ZKK u župi

Glavno mjesto života i djelovanja ZKK je župa. Ako u župi ima članova ZKK koji su pojedinačni molitelji, struktura ZKK u toj župi ne postoji. Čim se “dvojica ili trojica” članova ZKK odluče da će se redovito sastajati (u privatnom stanu ili crkvi), prvo trebaju moliti svog župnika za dozvolu i blagoslov te da im odredi crkvenog duhovnika. Nova grupa treba biti registrirana u Centru ZKK. Voditelji i animatori ZKK u župi sudjeluju u regionalnim susretima ZKK i brinu se za rast Zajednice… (Regionalni statut ZKK, br. 26) .

Nastanak Zajednice Krvi Kristove (8.12.1808.):

Franjo Albertini, svećenik duboke vjere i velikog apostolskog žara, bio je zahvaćen željom za obnovom Crkve te je osnovao Bratovštinu Predragocjene Krvi, 8.12.1808. Budući da je bio kanonik crkve Svetog Nikole u okovima (u ono vrijeme su se nalazile relikvije dijela vojničkog plašta s nekoliko kapi Isusove Krvi na Golgoti), odlučio je provesti tu obnovu u svojoj crkvi i njezinoj okolici… Htio je ljude privesti osobnoj vjeri koja proizlazi iz vlastitog uvjerenja, htio im je produbiti svijest da su otkupljeni. Upravo ta svijest oblikuje osobni život vjernika i čini ga suodgovornim za druge… Albertiniju su svete relikvije bile povod da osnuje Bratovštinu Predragocjene Krvi. Osnovna zadaća te organizacije bila je: privesti ljude Božjoj ljubavi i Božjem milosrđu koje je postalo vidljivo u Krvi Kristovoj.

U tom smjeru Bratovština je trebala biti aktivna, trudeći se oko produbljivanja vjere svih ljudi. Tko uđe u tajnu Krvi Kristove ne obnavlja se i ne čisti samo on, nego dotični poprima svijest odgovornosti za druge oko sebe…

Zato se od početka ubrajaju u glavne zadaće Bratovštine: djela ljubavi i milosrđa. Posebno su naglašena: pomoć siromasima, rad na pomirenju zavađenih, vjerska pouka, briga za bolesnike, pokop preminulih siromaha. Prvenstvena zadaća predstojnika Bratovštine bila je da njeguje zajedništvo vjere, osobito sa siromasima iz okolice…

U vrijeme kad se rađala Bratovština Rim je proživljavao Napoleonsku okupaciju te je, zbog vjernosti Papi, i sam sv. Gašpar zajedno s duhovnikom Albertinijem bio osuđen na izgnanstvo. Godine 1815. papa Pio VII. potvrdio je Bratovštinu Krvi Kristove i podigao je na razinu Nadbratovštine, dodjeljujući joj mnoge oproste. Od toga trenutka ona više nije mala, lokalna grupa, već zajednica univerzalnog karaktera, u koju su mogle stupiti osobe, grupe, pa čak i redovi iz cijeloga svijeta.

Zbog širenja Zajednice i nakon svoga povratka iz izgnanstva Franjo Albertini 1851. godine predaje vodstvo zajednice Gašparovim Misionarima Krvi Kristove. Misionari od tada animiraju svoje zajednice pod nazivom – “Pobožno udruženje Predragocjene Krvi” (Pia Unio), koje se danas naziva Zajednica Krvi Kristove (ZKK).

Godine 1837. Marija de Mattias (1805.-1866.) utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove (1834.) započinje također formirati zajednice Krvi Kristove. Ove zajednice su posebno posvećene, kako tada tako i danas, moralnoj i duhovnoj obnovi žene u Crkvi i društvu.

(iz: Statut i temelji formacije ZKK, Zagreb, 2009., str. 37-41)

Potpuni oprosti za članove ZKK:

– na dan osobnog učlanjenja u ZKK
– 04.02. na blagdan sv. Marije de Mattias
– 29.04. na blagdan sv. Katarine Sijenske
– 24.05. na blagdan Majke i Kraljice Predragocjene Krvi
– 01.07. na blagdan Predragocjene Krvi
– 15.09. na blagdan Sedam žalosti BDM
– 21.10. na blagdan sv. Gašpara del Bufalo
– 03.12. na blagdan sv. Franje Ksaverskog

Za sve ostale informacije možete se javiti na naš
email zkk@cpps.hr

Misionari Krvi Kristove u svijetu

Misionari Krvi Kristove (CPPS) prisutni su u cijelome svijetu. Organizirani smo u 16 jedinica (8 provincija, 3 vikarijata i 5 misija) služeći Crkvi u 23 zemalje.

 

Posjetite stranicu Generalne uprave:
Generalna uprava

 

Stranice i informacije ostalih pokrajina (jedinica) Družbe:

Atlantska provincija
Cincinnati provincija
Iberijska rovincija (Španjolska i Portugal)
Talijanska provincija
Kansas City provincija
Poljska provincija
Njemačka provincija
Tanzanijska provincija
Brazilski vikarijat
Čleanski vikarijat
Indijski vikarijat
Centralna američka delegatura
Peruanska delegatura
Vijetnamska delegatura
Kolumbijska delegatura (ad Experimentum)
Hrvatska delgatura

XX. Generalna skupština CPPS progovara o radu i značenju Družbe (srpanj 2013.)

Proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta

Mi, članovi XX. generalne skupštine okupili smo se na dvotjednom zasjedanju kao smjerni predstavnici uvijek vjernih Misionara Predragocjene Krvi Kristove. Uronjeni tijekom ovih dana u duboki dijalog i usrdnu molitvu koja se diže iz dubina naših duša, ujedinjeni u svezi Ljubavi, otvorili smo naša srca Božjem glasu i glasovima svoje subraće. Svaki od nas donio je u ovo promišljanje i zasjedanje svoju vlastitu predanost istini i ljubavi, ali što je još važnije, željeli smo donijeti i biti glas svih onih čiji smo predstavnici ovdje u Rimu svih Misionara Krvi Kristove.

Svjesni smo i važnosti povijesnog trenutka u kojem se nalazimo. U tijeku je priprema za proslavu 200. godišnjice osnutka Kongregacije. To je trenutak, vrijeme posebnog blagoslova i milosti kako za nas kao Družbu, tako i za cijelu Crkvu i svijet. Kada je Skupština počela sa svojim radom, dakle već na samom početku, postalo je jasno da sve odluke koje donosimo moraju biti utemeljene i izrastati iz naše bogate prošlosti i potaknuti nas na još jače ostvarenje vizije sv. Gašpara koji je čeznuo za obnovom Crkve i pomirenjem svijeta. Inicijativu za pripremu ove Generalne skupštine dao je general, p. Francesco Bartoloni s Generalnim vijećem, unaprijeđena je odlukama i radom Vijeća poglavara na Zasjedanju viših poglavara 2012. (MMS – Meeting of Major Superiors), i nastavljena kroz proces koji je zahtijevao angažman svih članova Kongregacije. Ovaj jedinstven način iznjedrila je Skupštinu na kojoj smo isprva razlučili, a zatim usvojili smionu, punu vjere i vjernosti, Viziju naše budućnosti.

Nadahnuti i okrenuti toj viziji, izabrali smo Organizacijski tim za koji smo vjerovali da je sposoban potaknuti i animirati cijelu našu Zajednicu kako Družbu, tako i suradnike-laike na ostvarenje vizije koja prožima svaki segment našega života: kroz naš odnos s Bogom (duhovnost), naš odnos jednih prema drugima (život u zajednici) te kroz naš odnos sa svijetom (misije). Ova Poruka koju odašiljemo sa zasjedanja 20. generalne skupštine prvi je čin ove svete aktivnosti animiranja svih i stoga smo je namijenili i poslali prema svima.

Na Zasjedanju viših poglavara 2012. godine, p. Bartoloni i Generalno vijeće predložili su jedinstven pristup našoj Izbornoj skupštini: u ove duhovne aktivnosti upustit ćemo se kroz procese koji se temelje na svjetovnoj organizacijskoj teoriji afirmativnog propitivanja. Polazeći od zahvalnosti za sve dobro koje već postoji unutar neke organizacije i koristeći jedan bezuvjetno pozitivan pristup planiranju, vodstvu i ostvarivanju promjena, ova metoda predstavlja proces koji pomaže organizaciji da najbolje ostvari svoju svrhu i svoj cilj.

Pater Bill Nordenbrock modificira ovu svjetovnu teoriju uvrštavanjem vjerskih vrjednota i uvođenjem vjerske terminologije kako bi je učinio pogodnom za korištenje od strane vjerskih zajednica kreiranjem procesa afirmativnog razlučivanja. Prije ove Generalne skupštine, mnogi upravitelji provincija i delegatura već su bili upoznati s procesom afirmativnog razlučivanja i koristili ga u radu svojih upravnih jedinica. Stoga je Skupština viših poglavara (MMS) spremno usvojila ovaj prijedlog kako bi on mogao postati okvir unutar kojeg će se odvijati i sam rad Skupštine.

Druga odluka Skupštine viših poglavara bila je usmjerena prema cilju Generalnu skupštinu staviti u okvir i ozračje molitve. željeli smo stvoriti “siguran kutak” za iskrenu komunikaciju, sveto mjesto gdje bi se ljudi osjetili sigurnima izraziti “svoju istinu” jer su svjesni i znaju da će ih netko slušati pozorno i s punim poštovanjem.

Stvaranje takve atmosfere bilo je ključno za provođenje izbornog procesa za novu generalnu upravu unutar Družbe. željeli smo izborni proces u kojem se mogao dogoditi iskren dijalog s “kandidatima” i o “kandidatima”. željeli smo na svjetlo dana iznijeti i sve one privatne razgovore koji se obično vode u kuloarima tijekom izbornog procesa i omogućiti da i oni utječu na proces zajedničkog odlučivanja. Smisao se sastojao u tome da naše razlučivanje i izbor ne budu samo zbroj naših pojedinačnih, individualnih odluka, nego da budu istinski svjedoci sveukupnih zajedničkih duhovnih aktivnosti i napora.

Tako je Skupština postala vrijeme molitve. Dnevno smo se okupljali na molitvama časova i slavljenju Euharistije. To vrijeme zajedničke molitve postalo je i izraz bogatstva u različitosti naše Družbe; naime svaki je dan molitvu i propovijed, tumačenje Riječi Božje, pripremao i predvodio poglavar određene mjesne jedinice. Ovo zajedništvo u naviještanju i svjedočenju Riječi Božje uvelike je pridonosilo i poboljšanju moći našeg rasuđivanja i dubokoj ukorijenjenosti u dijalog.

I drugi sveti obredi pratili su rad Skupštine. Odmah prvoga dana blagoslovili smo dvoranu u kojoj se održavala Skupština da bude sveto mjesto u kojem će se odvijati naše duhovne aktivnosti. Svaki delegat donio je svetu vodu iz svoje mjesne jedinice te je voda pomiješana zajedno u uvodnom obredu blagoslova prostora. Kako bismo kroz sve vrijeme održavali svetost prostora, svako zasjedanje započinjali bi molitvom i škropljenjem prostora i nazočnih blagoslovljenom vodom; to nas je trebalo podsjećati da smo okupljeni na svetom tlu prvenstveno da bismo osluškivali Riječ i glas Božji, a ne samo raspravljali i proveli izbore.

Tako, u molitvenoj atmosferi, na Skupštini je započeo proces afirmativnog razlučivanja. Utvrđen je i moto pod kojim se Skupština odvijala: Mi smoproročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Fokusiranost na izbor ove teme izražava, općenito govoreći, viziju vjernosti Kongregacije. I sam izborni proces odvijao se unutar ove zadatosti.

Proces afirmativnog razlučivanja započinje otkrivanjem onoga u čemu se već očituje Božja prisutnost i njegov blagoslov. Kao vježbu iz praktične teologije, započeli smo s istraživanjem i došli do svježih i novih izvora razumijevanja naše karizme, otkrivajući ih u već življenim i zaživjelim iskustvima te iste karizme.

U procesu razlučivanja i izbora željeli smo imati najširu moguću platformu biračkog tijela. S toga razloga, u vremenu između rujna 2012., kada se održavala Skupština viših poglavara, i vremena održavanja Generalne skupštine, provincijali i delegati odlučili su krenuti u potragu za predstavnicima koji svjedoče živu vjeru u življenju naše karizme unutar svojih mjesnih jedinica. Od izabranih kandidata tražilo se da budu istinski predstavnici svojih mjesnih jedinica te time daju autentičan obol radu Skupštine. Dalje, na zasjedanju Generalne skupštine, faza otkrivanja započela je drugog dana našeg okupljanja. Svi smo međusobno sudjelovali u svojevrsnom “Emaus razgovoru”, jedan s drugim, te smo u toj vrsti zajedništva s drugim misionarima proveli nekoliko sati dijeleći međusobno svoje osobne ispovijesti o pozivu kao i svoje nade i želje vezano uz budućnost Družbe. Ova razmjena iskustava nastavila se, zatim, u manjim grupama sa svrhom otkrivanja karizmi koje postoje među delegatima na Skupštini.

Sljedeći dan smo započeli fazu sna u sklopu procesa dijaloga u malim grupama te na plenarnoj sjednici i došli do sljedeće vizije naše, vjerne i vjerom ispunjene, budućnosti:

IZJAVA O VIZIJI

Krv Kristova, prolivena za sve ljude, kako bi sve privukla k sebi, izvor je i vrhunac našega života i poslanja. Ova Krv nas potiče da se zauzimamo za dostojanstvo života grleći ranjeno čovječanstvo i stvorenje.

Ukorijenjeni u duhovnosti štovanja Predragocjene Krvi i služenju Riječi, naše se poslanje sastoji u proročkom svjedočenju poradi obnove Crkve i pomirenja svijeta. Kao hrabru zajednicu Misionarevih učenika, krik Presvete Krvi zove nas na rubove društva da budemo Kristovi poslanici pomirenja i služimo narodu Božjem.

živeći vez ljubavi, naš život odražava multikulturalno zajedništvo kako zavjetovanih članova, tako i suradnika-laika. Vjerni misionarskoj karizmi sv. Gašpara, naše misijske kuće su sveta mjesta gostoprimstva i obnove misijskog poslanja. Svaki misionar prihvaća odgovornost zajedničkog odlučivanja za dobrobit cijele zajednice. Naši izabrani upravitelji službenici su koji nas potiču da razvijamo i međusobno dijelimo svoje darove za ostvarenje naše vizije i ostvarenje Kraljevstva Božjega.

Generalna skupština žarko se nada i gorljivo moli da uzmognemo ostvariti ovu viziju kroz zajedničku predanost i suradnju svih članova Družbe te suradnika-laika. Našem novoizabranom ocu Generalu i Generalnom vijeću, kao i odgovornima u svim mjesnim jedinicama, stavljen je u zadatak teret odgovornosti življenja ove vizije kao uzora svima nama. Naša je želja da ova vizija bude svjetionik koji nas poziva u budućnost sve dublje i jače vjernosti.

Odmah po završetku Skupštine započeli smo s implementacijom i provođenjem ove vizije. A onaj dio sadržan u Izjavi o viziji, a koji se odnosi na izbor vodstva vodio nas je, nadahnjivao dijalog i rasuđivanje tijekom procesa izbora novog oca generala i članova Generalnoga vijeća.

Viziju se nastojalo provoditi u praksu i nakon procesa izbora. Naime, odmah potom, u fazi kreacije, podijeljeni po manjim grupama, krenuli smo s pisanjem Prijedloga-izazova za svaki od 3 stupa Kongregacije. Prijedlozi-izazovi su naša promišljanja i sugestije koje proširuju i pomažu bolje razumijevanje Vizije i u kojima pokušavamo dati odgovore na pitanje: kako konkretno u stvarnosti treba izgledati ostvarivanje ove Vizije? Ovakav aktivan pristup, omogućavao je da se Vizija, kojoj je svrha inspirirati i potaknuti, ostvari na praktičan i konkretan način. Skupština je tako konsenzusom usvojila sljedeće zaključke:

Prijedlog o proaktivnom življenju duhovnosti Predragocjene Krvi

Krv Kristova teče kroz svo stvorenje, a najsjajnije i najjasnije dolazi do izražaja u našem međusobnom zajedništvu i solidarnosti na stolu Euharistije. Iz biblijske utemeljenosti štovanja Predragocjene Krvi jasno progovara i artikulira se jezik Kaleža, Križa i Saveza u krvi i uprisutnjuje u našim molitvama, propovijedanju, svećeništvu, služenju i životu koji iz tog vrela izvire.

Prigrlivši vlastitu ranjenost i nesavršenost, Misionari odano svjedoče živu prisutnost Božju posred ovog ispaćenog svijeta i ulaze u iscjeljujuće odnose prema onima koji vape za pomirenjem i oslobođenjem.

Prijedlog o proaktivnom življenju misionarskog poslanja

Napajajući se na izvorima Drugog vatikanskog sabora i Socijalnog nauka Katoličke Crkve, pozivamo sve krštenike da se ujedine s nama u življenju univerzalnog poziva čovjeku na svetost i misionarsko djelovanje. Uvijek vjerni zasadima našeg osnivača, sv. Gašpara, mi nudimo svijetu duhovnost štovanja Predragocjene Krvi za obnovu Crkve, osobito za obraćenje svećenika i drugih duhovnih osoba. Mi smo proročka Družba pomiriteljske nazočnosti sred sukoba i podjela u svijetu. U svom služenju ljudima posred ovoga svijeta iskazujemo najveće poštovanje svakoj osobi kojoj smo poslani, kao i svakoj kulturi u kojoj pojedina osoba živi.

Prijedlog o proaktivnom življenju života u zajednici

Kao što je Srce Isusovo otvoreno, tako su i naše zajednice sveta mjesta otvorenog i duboko iskrenog dijaloga u kojima međusobno dijelimo svoje radosti i svoje žalosti, svoje nade i svoje snove, a u ozračju povjerenja, poštovanja i ljubavi.

Naše zajednice su utemeljene na odnosu saveza s Kristom i jednih s drugima. U toj svezi ljubavi, duboko uvažavamo međusobne kulturalne različitosti i međusobno se obogaćujemo istima. Mi smo Družba pomirenja i mira kako bismo mogli biti misionari mira i pomirenja. I kako je Krist raširio svoje svete ruke na drvu križa da privuče k sebi sve ljude i narode, tako i mi, kako Misionari, tako i braća laici, otvorena smo Zajednica za sve i mjesto gdje je svatko dobrodošao.

Na zasjedanju Skupštine uslijedilo je predstavljanje Prijedloga-izazova, na osnovu svih onih opisanih i iznijetih primjera iz kojih smo izvukli i definirali specifične konkretne korake i akcije koje nam mogu biti od pomoći u vjernom koračanju na našem putu u ostvarivanju zajedničke Vizije. Preko početnog rada u malim grupama i pročišćenih prijedloga na plenarnom zasjedanju Generalne skupštine, konsenzusom su definirani sljedeći akcijski koraci:

Akcijski koraci za jače uprisutnjenje naše duhovnosti

Od vremena svoga osnutka po sv. Gašparu, Kongregacija je blagoslovljena bogatom i dubokom duhovnošću. Ova duhovnost posebno se razvijala i produbljivala tijekom zadnjih godina usporedo s nastojanjima i borbom misionara da se ta duhovnost inkorporira u različite nacionalne i kulturalne kontekste. Posegnuli smo nanovo za Pismom i spisima kako bi u njima pronašli čvrstu utemeljenost i identificirali snažnu simboliku Kaleža, Križa i Saveza u Krvi kao iznimno važne za sve nas. Prijedlozi-izazovi izneseni za vrijeme Generalne skupštine pozivaju nas na još snažnije ucjepljenje ove duhovnosti u naše propovijedanje, služenje i u sam naš život.

U sklopu poruke jače uprisutnjenosti naše duhovnosti, Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih aktivnosti:

– dijeljenje materijala i širenje pobožnosti štovanja Predragocjene Krvi odsudni su za integraciju duhovnosti u našim životima. Ova aktivnost trebala bi se odvijati kako unutar pojedinih mjesnih jedinica, tako i među jedinicama. Generalna kurija treba sudjelovati, odnosno posredovati u ovoj aktivnosti ukoliko i koliko je u određenim situacijama potrebno;

– Kongregacija je već razvila različite načine za daljnje aktivno širenje i uprisutnjenje duhovnosti štovanja Presvete Krvi. Oni uključuju tiskane materijale, Međunarodni duhovni centar u Salzburgu, Merlini duhovni centar u Peruu, Centar za proučavanje duhovnosti i štovanje Krvi Kristove u Italiji te virtualni (mrežni) duhovni centar u Sjevernoj Americi. Od esencijalne je važnosti da Kongregacija promiče i bolje koristi spomenute Centre i izvore u budućnosti.

Skupština je ujedno pozvala i Generalnu upravu na provođenje određenih akcija:

– svjesni smo činjenice da dar življenja naše karizme treba biti središnja točka u odabiru i formaciji, kao i u životu naših kandidata. Kako bismo osigurali da naši kandidati budu izvrsno formirani upravo u našoj duhovnosti, sljedeća radionica odgajatelja treba biti organizirana upravo tako da pomogne odgajateljima da steknu što više znanja i vještina potrebnih za proces formiranja i odgoja kandidata.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše misionarske vizije

Od svojih najranijih godina, sv. Gašpar posvetio je svoj život izgradnji Kraljevstva Božjega. Počev od njegova rada sa siromašnima u Rimu još od djetinjstva, preko njegovih propovijedi o Predragocjenoj Krvi u crkvi sv. Nikole u Carceri, sv. Gašpar živio je život misionara. A njegova misija povjerena je sada nama za 21. stoljeće. I dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila i 200. obljetnice osnutka Družbe, čujemo kako kroz sv. Gašpara, tako i kroz Koncil, odzvanja poziv za revnim radom na obnovi Crkve i pomirenju svijeta.

I kao sastavni dio ovog važnog poslanja Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih činjenica:

– dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila trebamo omogućiti duhovnu formaciju u duhu Koncila i duhu socijalnog nauka Crkve svim članovima u svim mjesnim jedinicama;

– također se nalazimo i u vremenu priprema za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe; svi članovi u mjesnim jedinicama trebali bi iskoristiti ovo vrijeme milosti kako bi produbili i nadopunili svoje znanje i razumijevanje života i djela sv. Gašpara te pobudili svoje poštovanje prema njemu;

– Drugi vatikanski koncil poziva Crkvu na raspoznavanje znakova vremena kako bi mogla na njih odgovoriti. Isto tražimo i od Družbe te da u tu svrhu unutar mjesnih jedinica sve više koristi suvremene tehnologije i medije društvene komunikacije. Napredak tehnologije omogućuje nam da uistinu bude “1000 jezika” koji naviještaju otajstvo Predragocjene Krvi kako je to govorio sv. Gašpar;

– iako je Družba decentralizirala vodeće, upravljačke strukture, još je uvelike potrebna koordinacija u misionarskom radu. Molimo Generalnu upravu da omogući povezivanje i međusobnu razmjenu iskustava između mjesnih jedinica u radu za pravdu, mir i cjelovit integritet svega stvorenoga.

Skupština poziva novu Genaralnu upravu da:

– iznađe putove i načine, u zajedništvu s upravom provincija Cincinnati i Kansas City, kako bi Centar za pomirenje Predragocjene Krvi koji se nalazi u Chicagu, postao uzor ostalim provincijama; preporučujemo širenje tzv. kružoka slušanja (Listening Circles) kao poseban primjer i način koji vodi k pomirenju;

– razvije procese koji će u potpunosti pripremiti mjesne jedinice za iskustvo što jednostavnije razmjene “osoblja”. Obje jedinice, kako ona koja šalje, tako i ona koja prima, moraju biti pripravne prihvatiti izazove koje pred njih stavlja međunarodna, multikulturalna zajednica i sredina. I misionari, osobno, trebaju biti odgovarajuće pripremljeni i osposobljeni prije ulaska u novu kulturalnu sredinu kao i za povratak u matičnu zajednicu.

Skupština upućuje poziv svim mjesnim zajednicama da:

– razvijaju i počnu provoditi plan za duhovnu, ljudsku i svećeničku obnovu među lokalnim svećenstvom na području mjesnih crkava unutar kojih djeluju uvažavajući njihove specifične datosti i okvire. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine;

– započnu ili prošire brigu i djelovanje prema onima na rubu društva i marginaliziranima. Pri tome nije nužno da mjesne jedinice započinju nove pothvate na novim područjima, nego da nastave što bolje i aktivnije raditi u svojim već postojećim specifičnim okvirima. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše viziju života u zajednici

Kao Družba apostolskog života zauzimamo uistinu jedinstveno mjesto u okviru širokog tkanja duhovne crkvene stvarnosti. Iako nismo kanonski vezani evanđeoskim zavjetima, ipak smo pozvani živjeti prema tim istima. Sveti Gašpar je želio da budemo međusobno povezani svezom ljubavi, in vinculo caritatis.život u zajednici sastavna je komponenta i ne može se razdvajati od našeg poziva za misijskim djelovanjem. Zapravo sva tri stupa “duhovnost štovanja Krvi Kristove, život u zajednici i misijska djelatnost” moraju ostati međusobno povezana. Ostati vjerni pozivu Kristovu traži upravo integriranost sva tri stupa. Istodobno, Skupština prepoznaje da život u zajednici mora biti čvrsto utemeljen u konkretnim uvjetima različitih lokalnih sredina.

U sklopu ostvarivanja naše vizije života u zajednici, Skupština podsjeća Družbu na ove važne točke:

– naša sveopća normativna pravila i propisi, kao i razni statuti mjesnih jedinica, izvor su i prava riznica uputa za zdrav i plodonosan život u zajednici. Zajednička molitva, euharistijsko slavlje, kućna savjetovanja, zajedničko blagovanje i rekreacija, kao i okupljanja na razini provincija i delegatura bitne su sastavnice našeg zajedničkog života. Svaka jedinica se na taj način uvijek ispočetka podsjeća da na svakoj od njih leži odgovornost za održavanjem spomenutih pravila i propisa;

– komunikacija je uvijek svojevrsna kritična sastavnica života u zajednici. Bilteni, mrežne stranice i razne publikacije pomažu u održavanju veza među članovima i između pojedinih jedinica. Pa ipak, u užurbanom i grozničavom svijetu u kojem živimo, često svi naši napori da ostanemo povezani, ne donose ploda. Stoga Skupština upućuje poziv mjesnim jedinicama da se odredi prikladan netko tko će biti angažiran na održavanju komunikacije kako unutar same pojedine mjesne jedinice, tako i među jedinicama te s Generalnom upravom. Uz brigu za kvalitetnom međusobnom komunikacijom, mjesne jedinice bi, koliko im njihove mogućnosti dopuštaju, trebale prevoditi i materijale za uporabu u široj zajednici;

– Mi smo misijska zajednica! Stoga je primjereno da povremeno unutar mjesnih jedinica svjedočimo svoju privrženost Družbi, kao i svoju stalnu spremnost i predanost misijama. Mjesne jedinice prepoznat će same koliko im može biti od koristi razvoj i vršenje određenih zajedničkih obrednih praksi kroz koje će prepoznavati i produbljivati svoju predanost i misijsku opredijeljenost.

Skupština upućuje sljedeći poziv Generalnoj upravi:

– slično kao što je radila desetljećima na području duhovnosti i misija, Skupština poziva Generalnu upravu na ponovno otkrivanje i supstancijalno istraživanje onoga što konkretno uključuje autentično življenje života u zajednici unutar Družbe misionara Predragocjene Krvi Kristove. Jedan od autentičnih doprinosa sv. Gašpara Crkvi jest osnivanje misijskih kuća. Generalna uprava se, stoga, poziva na angažiranje cijele Družbe u daljnjem razvoju i njegovanju ovog oblika zajedničkog života i misionarskog djelovanja.

Skupština upućuje poziv svakoj mjesnoj jedinici da se:

– uključi u niz značajnih konstruktivno vođenih razgovora o tome što znači živjeti autentično i što to znači živjeti jednostavnim životom;

– razvija i/ili produbljuje predanost u radu s laicima i zauzima se za što je moguće jače uključivanje laikata u naš život u zajednici, našu duhovnost i apostolski rad.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše vizije upravljanja

Značajan dio vremena Skupština je provela raspravljajući o ulozi vodstva Družbe, odnosno kako bi trebalo izgledati upravljanje Družbom. Naše normativne odrednice su tu potpuno jasne i određuju da je svaki član Družbe pozvan sudjelovati u odgovornom procesu vođenja i upravljanja Družbom. Naše izabrano vodstvo, na svim razinama upravljanja, po uzoru na Krista rukovodi se modelom upravitelja-sluge.

U okviru rečenoga, Skupština podsjeća Družbu na sljedeće važne činjenice:

– vodstvo se najbolje ostvaruje kada svaki član pokazuje odgovornu inicijativu u promicanju dobrobiti za cjelokupnu Družbu. No, izabrano vodstvo unutar mjesnih jedinica ipak ima specifične odgovornosti i ulogu. Njihov rad najbolje se ostvaruje međusobnom suradnjom;

– upravitelji, osobito provincijali i delegati, trebaju osigurati i omogućiti trajnu formaciju svih članova, ali s posebnom pozornošću i naglaskom na novake, novozaređene svećenike, stare i nemoćne članove. Također moraju pronaći i omogućiti sredstva za skrb o zdravlju i dobrobiti svih svojih članova;

– upravitelji mjesnih jedinica trebaju upravljanje zajednicom shvatiti kao svoju primarnu zadaću. Oni moraju osobito dobro poznavati duhovnu baštinu Družbe, dobro vladati vještinama upravljanja međuljudskim odnosima, živjeti u konkretnoj jedinici, prepoznavati darove i talente članova zajednice i biti ljudi molitve, a sve to kako bi mogli što bolje služiti potrebama Družbe.

Zaključak

XX. generalna skupština započela je zazivom Duha Svetoga. Stoga nema ni najmanje sumnje da je Duh Sveti bio prisutan i vodio nas u našim razmišljanjima, molitvi i našim međusobnim susretima. Duh Sveti svojom je snagom ispunio svakoga od nas te nas pozvao da budemo vjerni ovoj Viziji. No znamo da Duh Sveti nije ograničen zidovima naše skupštinske sabornice. Svi članovi Družbe, kako Misionari, tako i suradnici-laici, blagoslovljeni su darovima Duha Svetoga. Iz ovih darova izvire i odgovornost. Stoga imamo odgovornost, na svim razinama Družbe, prigrliti ovu Viziju i učiniti sve kako bi se ona utjelovila i zaživjela u životu cjelokupne zajednice.

Naše izabrano vodstvo ima osobitu dužnost osigurati da Vizija koju smo ovdje razaznali bude ostvarena i u mjesnim jedinicama. Bit će to izazovna zadaća. S vremena na vrijeme naše poimanje Vizije i naše svakodnevno življenje Vizije možda neće odgovarati našim željama i očekivanjima. No ostajući vjerni svome pozivu, nastojat ćemo ostvarivati i otjelovljivati ovu Viziju. Upravitelji mjesnih jedinica moraju učinkovito raditi i surađivati s novom Generalnom upravom kako bi ova Vizija urodila istinskim plodovima.

Nova Generalna uprava ima blago mudrosti, znanja i energije. Njihova odgovornost leži u nastojanju da se značenje i ostvarenje Vizije ne izgubi i ne svede na rutinu upravljanja Družbom. Zadatak im je ujedno da animiraju cijelu Družbu, od onih koji su tek u početcima formacije do onih koji su u zasluženoj mirovini, ali još uvijek mogu služiti aktivno molitvom, da bude i ostane vjerna Božjem pozivu.

I dok se nalazimo u pripremama za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe, želimo također uroniti u viziju koja je izraz stvaralačke vjernosti snu sv. Gašpara i naše najsjajnije prošlosti i tradicije. Ukorijenjeni u toj vjernosti, pronašli smo hrabrosti odgovoriti na izazov biti proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Stavljamo našu Družbu i sve naše snove i nade o budućnosti u otvorenu ranu Srca Isusova.

Rim, 8.-19. srpnja 2013.