Beatifikacija sluge Božjega Ivana Merlinija, Misionara Krvi Kristove!

Sutra, 6. Veljače 2019., u 12 sati započinje službeni proces beatifikacije sluge Božjega Ivana Merlinija, u nadbiskupiji Napulj, u prisutnosti kard. Crescenzio Sepe, postulatorice s. Nicla Spezzati, Klanjateljice Krvi Kristove te vice postulatora don Emanuele Luppi, Misionara Krvi Kristove.

Također će biti prisutni general Družbe misionara Krvi Kristove, p. William Nordenbrock, zatim, generalna poglavarica Družbe klanjateljica Krvi Kristove, s. Naddia Coppa i provincijal Talijanske provincije, p. Terenzio Pastore.

Zahvaljujemo Bogu na ovoj velikoj milosti!

Preporučamo cijeli proces i sve organizatore u vaše molitve! Neka se u svemu proslavi Bog, po zagovoru Ivana Merlinija!

Blagoslovljena Krv Kristova!

Izvor: www.sangaspare.it

Osvrt s duhovne obnove u Prozorju (21.-23. rujna 2018.)

Krv Kristova – izvor i snaga pomirenja

Pod gornjim nazivom održana je duhovna obnova u Centru pomirenja Predragocjene Krvi u Prozorju od 21. do 23. rujna. Ovog vikenda to je bilo uistinu „sigurno mjesto“ za mnoge naše životne priče, poteškoće, rane, boli, križeve. Odavde smo izišli oboružani nadom jer naš Bog koji nas ljubi do „ludila križa“ uistinu sve može učiniti novim.

Kroz „avanturu“ pomirenja prisutne članove Zajednice Krvi Kristove i simpatizere duhovnosti Predragocjene Krvi vodio je p. Joseph Nassal, Misionar Krvi Kristove i provincijalni poglavar Kanasa City provincije iz SAD-a. Put pomirenja prikazan je kroz 6 nagovora, 6 cjelina koje su govorile o važnim odrednicama procesa pomirenja. Proces pomirenja nije svojevrsna strategija: kada prođemo određene korake, dogodit će se pomirenje, doći ćemo do željenog cilja. Pomirenje je jedan duhovni proces koji ima svoju određenu metodologiju koja u konačnici anticipira ozdravljenje, iscjeljenje odnosa tj. nadu da će se pomirenje po milosti Božjoj dogoditi.

Polazeći od važnih životnih pitanja na koja svaki čovjek, a posebno ljudi pomirenja i ljudi duhovnosti Predragocjene Krvi, moraju sebi odgovoriti, p. Nassal je nazočne prove kroz važne odrednice procesa pomirenja, a to su: sigurnost mjesta, istina, gostoljubivost (otvorenost), opraštanje.

Potrebno je da su sva četiri elementa uključena u procesu pomirenja, jer ako jedan nedostaje, pomirenje se neće dogoditi.

U procesu pomirenja uvijek započinjemo od sebe, od odgovora na esencijalno pitanje o svom vlastitom identitetu: Tko sam ja? Što me određuje? Na ovo, kao i sva ostala pitanja kroz ovu duhovnu obnovu, odgovarala je sama Riječ Božja, tekstovi iz Svetog Pisma koji su služili kao osnova, podloga za nagovore. Na pitanje o našem identitetu, Riječ Onoga koji nas najbolje pozna odgovorila nam je da smo ljubljena djeca Božja jer nas je On stvorio na svoju sliku i priliku.

Naš identitet ljubljenog djeteta Božjeg, otkriva se u Lukinu evanđelju (Lk 15, 11-32) o milosrdnom ocu. Ni jedan sin ne prepoznaje svoj identitet stvarni identitet. Mlađi jer se smatra grješnim i nedostojnim, a stariji jer se smatra „slugom“ (tolike ti godine služim). I mi često sebe doživljavamo kroz prizmu jednog od ova dva sina i teško otkrivamo svoj identitet ljubljenog djeteta Božjeg. Ta slika u nama je grijehom ranjena i narušena. Na putu ozdravljenja našeg identiteta i u procesu pomirenja potrebno je stvoriti određene preduvjete koji mogu pomoći u tom procesu. Važno je da su sve 4 sastavnice/preduvjeta zadovoljena, jer u slučaju da jedan nedostaje, pomirenje se ne može dogoditi. To su: sigurnost/svetost mjesta, istina, gostoljubivost/otvorenost i opraštanje.

Sigurnost (svetost) mjesta – (Ps 85)

Pater Nassal dao je najprije svojevrsnu definiciju pomirenja bazirajući je na tekstu Psalma 85. Ključni retci Psalma su: Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. U engleskom prijevodu umjesto ljubav stoji „mercy“ (= milost/ljubav/milosrđe), a umjesto pravda stoji „truth“ (= istina). Pomirenje se, dakle, događa tamo, „u“ mjestu gdje se ljubav/milosrđe i vjernost i istina i mir susreću. Ovdje se postavlja i pitanje o našem mjestu: Gdje sam/smo? To je uopće prvo pitanje koje Bog izgovara, upućuje prema čovjeku kada pita Adama: Gdje si? Zato je u procesu pomirenja važno imati jedno „sigurno mjesto“, utočište, gdje svatko može izreći svoju istinu, a da se ne osjeća ugrožen i u strahu da će biti ismijan, izrugan. Za proces pomirenja važno je da možemo izreći istinu i da se osjećamo sigurno.

Ako nema takvog mjesta gdje bez straha možemo izreći svoju istinu, dolazimo u situaciju da živimo u laži. A laž je u suprotnosti s Evanđeljem Isusa Krista. Puno ljudi u svijetu danas živi u laži. Laž stvara, laž jest: mržnja, nasilje, ratovi, predrasude…. Pater Nassal je podijelio svoje iskustvo o specifičnost rada i nastojanja Misionara u SAD da osiguraju „sigurna mjesta“ onima koji žele izreći svoju istinu u tzv. krugovima nade. Krugovi su zaštićeni sklapanjem „saveza šutnje“, gdje se svatko obvezuje da ono što je rečeno u krugu, ne izlazi van kruga. Smisao kruga jest izreći svoju istinu i da nas ljudi slušaju: samo poslušaj pažljivo moju priču – ne moraš ju pokušati popraviti (niti možeš!). Napravio je paralelu sa sakramentom pomirenja gdje jednu takvu ulogu sigurnog/svetog mjesta ima ispovjedaonica: možemo bez ikakvog straha izreći istinu o svojim grijesima jer svećenika obvezuje zavjet šutnje.

Sigurno je mjesto za nas ono mjesto na kojem ja mogu biti istinski ja, ono što jesam, mjesto gdje sam u miru sa svojim Bogom.

 

Istina – (Iv 18, 33-38)

Nakon pitanja: Tko sam, Gdje sam, slijedi pitanje: Što je istina?

Pilat pita Isusa: Što je istina?

Ovo je kroz povijest čovječanstva vjerojatno jedno od najčešće postavljanih pitanja na koje je čovjek pokušavao dati različite odgovore.

Iz naše kršćanske perspektive: Istina je stajala pred Pilatom. Isus za sebe kaže: Ja sam Put, Istina i Život. I zato istinu uvijek gledamo i tražimo kroz Isusov „pogled“. Istina je da smo stvoreni na Božju sliku i priliku i da smo ljubljena djeca Božja. Ali i ranjeni smo grijehom i sapeti mnogim strahovima… Iako je bio sklon pusti Isusa, Pilat se zbog političkog pritiska i straha nije izborio za istinu već čini kompromis – kompromitira Isusa.

Stvarnu istinu o sebi otkrivamo kroz naše životne gubitke. Tek kad više nemamo što izgubiti – pronalazimo istinu. Pronalazimo i istinsku slobodu. Tako su mnogi svetci i mučenici bili istinski slobodni i spremni i umrijeti za i/Istinu.

Svi naši životi oblikovani su iskustvom gubitka i sve što smo u životu (iz)gubili, potaklo nas je da otkrijemo što nam je to stvarno u životu važno. Kad nam je srce slomljeno, Bog nas susreće u toj slomljenosti.

Osim kroz gubitke, ponekad do istine možemo doći višestrukim ponavljanjem svoje životne priče kako nam pokazuje i primjer slijepca od rođenja iz Evanđelja po Ivanu (Iv 9, 6-39). U nekoliko navrata on priča svoju priču pred farizejima: najprije kaže da ga je ozdravio „čovjek koji se zove Isus“. Opet ga ispituju, a on ovaj put svjedoči: „Prorok je!“ Njima se ova istina ne sviđa pa zovu roditelje, a oni iz straha upućuju opet na sina jer da ne znaju tko ga je ozdravio – znaju samo da je slijep rođen. Opet pozivaju bivšeg slijepca koji ovaj put svjedoči: „… kad ovaj ne bi bio od Boga!“ Tako ponavljajući svoju priču više puta, od konstatacije da ga je ozdravio čovjek, bivšu slijepac dolazi do istine da je onaj koji mu je vratio vid uistinu Božji Sin (… od Boga).

Svako naše životno iskustvo prilika je da nađemo i/Istinu. Svijet čeka na i/Istinu koja će nas osloboditi. Moramo biti spremni reći svoju istinu svijetu, ali i čuti istinu drugih jer samo tako možemo naći „zajedničko tlo“.

Često se nađemo u situaciji kada se pitamo trebamo li nekome reći istinu. Svaka istina prije izricanja treba proći tri „filtra“, troja vrata:

  • je li ono što želimo reći uistinu istina (ako jest…)
  • je li potrebno, nužno izreći ju (ako i to jest)
  • iznijeti/izreći ju u i s ljubavlju

Sveti Pavao naglašava da treba govoriti istinu, ali u ljubavi. Ako nisu zadovoljena sva tri uvjeta za izricanje istine, onda se ne radi o istini, već o našem isticanju sebe u odnosu na druge.

 

Gostoljubivost / Otvorenost – (Iv 20, 19-29)

Pomirenje zahtijeva jednu radikalnu otvorenost, radikalno gostoprimstvo koje se nalazi u samim zasadima karizme Družbe Misionara Predragocjene Krvi.

Radikalna gostoljubivost, otvorenost prema drugome, najbolje se pokazuje u sceni Posljednje Večere kada Isus pere noge učenicima: ne samo nekima, već svima… iako zna da će ga jedan ubrzo izdati, drugi zatajiti, ostali se razbježati…

Naša otvorenost, gostoljubivost treba ići prema onima koji nam nisu dragi, koji su nam teški, koje ne želimo u svom životu, a najmanje im želimo „oprati noge“. I u našoj Crkvi imamo često podjelu na „insajdere“ i „autsajdere“. A Isus upravo to ne želi, on želi da budemo otvoreni za sve, pa i one izvan „našeg tabora“. Potrebno je da svi preispitamo svoju savjest vezano za radikalnu otvorenost/gostoljubivost: zašto ne puštam u svoj život one koji bi željeli ući, a ja ih ne želim pustiti?

Vjerojatno kao i učenici („u strahu od židova“), zbog svojih strahova. Svi imamo svoje strahove, sumnje. I imamo pravo na njih – jer živa, zrela vjera traži, pita. Problem nastaje kada se okamenimo i ostanemo u svojim strahovima. Nama treba, kao i Tomi, „proboj“ – ne ostati na gledanju, već kroz rane/ožiljke („staviti svoj prst“) nadići strah i vjerovati.

Preko Tome Gospodin nam pokazuje da upravo kroz Njegove rane imamo pristup Njegovu uskrslom tijelu. Uskrslo tijelo je preobraženo, ali rane/ožiljci su ostali – jer kroz te rane smo spašeni!

Za radikalno gostoprimstvo važno je „sveto slušanje“ – otvorenost, potpuna pažnja prema onome koga nam je teško slušati, koga ne želimo čuti, jer ne spada u „naš tabor“. Mi slušamo samo one koji nam odgovaraju i s kojima se slažemo. To nije pomirenje, to stvara tabore i dijeli na one koji su u našem taboru i one izvan našeg tabora. Jer mi mislimo da smo mi u pravu, a drugi u krivu. Za „sveto slušanje“ potrebno je ostaviti po strani našu potrebu da budemo u pravu. Kroz „sveto slušanje“ dotičemo, vidimo rane drugih. Tek kada nam ih pokažu i „otvore“, može doći do pomirenja. Jer dok ne dotaknemo rane drugih, ne vjerujemo da su ranjeni. Ako u životu imamo problema s nekim, potrebno je pogledati, „dotaknuti“ rane tog čovjeka. Ne znamo sve o drugima. Ali moramo vjerovati da će se jednog dana milošću Božjom otvoriti njihova srca prema nama.

Pomiren, ispravan odnos među ljudima u židovstvu se označava izrazom Šalom, a u kršćanstvu ga anticipiraju Isusove riječi: Mir vama!

 

Opraštanje – (Mk 14, 3-9)

Isus je proveo puno vremena s onima koji su smatrani velikim grješnicima: jeo s njima, pio, družio se… Sama Isusova prisutnost za stolom donosi ozdravljenje Šimunu Gubavcu i ženi koja se tu zatekla.

Riječ je o ozdravljujućoj prisutnosti – biti tu za drugoga. Prisutnost koja znači – dopustiti Bogu da nas upotrijebi, da radi kroz nas.

Često i ne razmišljajući povrijedimo jedni druge. Riječ ima moć, ona može raniti, povrijediti drugoga.

Pitanje koje se često javlja: kako oprostiti, pomiriti se kada su ožiljci još živi? Oproštenje i pomirenje nisu isto. Oprostiti možemo, ali to ne znači i da želimo imati išta s onim kome smo oprostili. Pomirenje je pak ponovna uspostava/obnova odnosa.

Oproštenje je dar nama samima jer ne postajemo žrtve nanesene nam nepravde, povrjede. Opraštanje je čin volje po kojem ja ne želim dopustiti da ono što mi je učinjeno, nečija izdaja, zagorči život. Neću dopustiti da me obilježi, ogorči ono što mi se dogodilo; ja želim činiti dobro na osnovu i usprkos svom lošem iskustvu.

I kada oprostimo, rane ostaju, ostaje sjećanje. Ali to je sada otkupljujuće, a ne destruktivno (ono koje ne oprašta) sjećanje. Mi možemo dopustiti patnji da nas uništi, da ostanemo nečija žrtva zauvijek, ali možemo izabrati i činiti dobro i izići iz toga zla.

Uvjet za to je i imenovati, priznati zlo koje se dogodilo – dakle reći istinu! Ako istina nije izrečena, nema napretka u procesu pomirenja jer nijekanje istine samo dalje nastavlja spiralu zla i zlo pobjeđuje.

U sakramentu pomirenja naše obećanje da ćemo se popraviti dobiva svoj puni smisao upravo ovdje: ono ne bi imalo smisla ako nismo svjesni zla koje smo učinili i ako nismo prije toga priznali istinu o grijehu koji smo počinili.

Važno je opraštati i sebi. Ljudi znaju često reći da su svjesni da Bog oprašta, ali zbog grozote učinjenog oni sami sebi ne mogu oprostiti. To je velika oholost, nevjera u Božju ljubav i milosrđe. Ovdje također vrijedi pravilo da ne želim dopustiti da ono što sam učinio oblikuje/uništava ostatak moga života. Neću se čvrsto držati grijeha/zla koji sam počinio, već Božjeg milosrđa i svog stvarnog identiteta kao djeteta Božjeg.

 

Nada – (Iz 58, 1-14)

Posljednji nagovor održan u nedjeljno jutro, odgovorio je na pitanje: Gdje „stojim“, gdje se nalazi moj život u sadašnjem trenutku? Gdje sam ja kao čovjek koji svijetu trebaju nositi pomirenje i nadu? Za one koji su u službi pomirenja postoji samo jedno mjesto gdje mogu biti, a o njemu govori prorok Izaija: popravljači pukotina i obnovitelji cesta, graditelji mostova, tamo gdje su ceste-odnosi uništeni, porušeni.

Uvijek trebamo stajati na Isusovu mjestu – tamo gdje bi on stajao: u procjepu, na razvalinama života!

Jedna euharistijska molitva stavlja nam pred oči Isusa koji raširenih ruku stoji kao spona između Neba i zemlje: kao znak vječne Božje ljubavi i praštanja prema nama. Tako i mi, po uzoru na Krista, trebamo biti spona, i širiti svoje ruke kako bismo povezivali one koji su razdijeljeni.

Možemo postati graditelji i nositelji nade u našem okruženju i svijetu.

Nada je sigurnost, ono usmjerenje duha da je s Božjom milošću i pomoću sve moguće. To je ona sretna sigurnost da je Bog središte svega i da će on sve izvesti na dobro.

Nada je jedna apsolutna vrlina potrebna da bi se živjela duhovnost Predragocjene Krvi jer se temelji na svakodnevnom življenju Kraljevstva Božjega ovdje i sada.

Ona je stanje postojane vjere i ljubavi posred nereda života i patnje.

U konačnici, pomirenje nije moguće ako ga žrtva ne ponudi onome tko ju je izdao! Vidimo to u zadnjim Isusovim riječima na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!

U zaključnoj riječi p. Nassal je istaknuo: „Od nekih se od nas očekuje više nego od drugih.“ Jer nam je više dano.

Što se to očekuje od mene?

Što Bog očekuje od mene?

I što u tom svjetlu ja očekujem od sebe?

M.V.

Proslavljena svetkovina Predragocjene Krvi uz oblačenje kandidata u našoj Družbi

U nedjelju 1. srpnja u Prozorju je svečano proslavljena svetkovina Predragocjene Krvi Kristove. Duhovni program započeo je u 16:30 sati izvedbom predstave „Pred vratima raja“ koju su uprizorili mladi Župe Marija Majka Crkve iz Subotice, a prema tekstu njihovog župnika vlč. dr. Marinka Stantića. Predstava na upečatljiv i pomalo šaljiv način govori i potiče na razmišljanje o „posljednjim stvarima“: kad sv. Petar pozove čovjeka k sebi i treba odlučiti „gdje mu je mjesto“, u raju ili paklu, a pri toj odluci mu „(ne)pomažu“ čovjekovi najbliži, ovisno o svom osobnom iskustva suživota s dotičnim čovjekom.

     Nakon predstave, Klanjateljice Krvi Kristove su Zazivima Krvi Kristovoj i obnovom osobne posvete Predragocjenoj Krvi, prisutnu zajednicu vjernika uvele u tišinu i pripremile za svečano Euharistijsko slavlje koje je započelo u 18 sati.

     Osobitost ove svečane Euharistije sastojala se u primanju dvojice kandidata, br. Ivana Raljušića i br. Maria Šarića u Družbu Misionara Krvi Kristove po polaganju njihovih prvih obećanja u Družbi.

     Predsjedatelj slavlja i propovjednik bio je o. Ilija Grgić, po ovlasti provincijala Poljske provincije o. Wojciecha Czernatowicza koji je također bio nazočan i u koncelebraciji s ostalim Misionarima: o. Józef Godlewski i sva subraća Hrvatske delegature CPPS-a: o. Marijan Zubak, o. Stjepan Ivan Horvat i o. Davor Lukačević. Uz druge suslavitelje, na osobit način valja spomenuti fra Petra Topića, voditelja HKM Basel i župnika rodne župe br. Maria te vlč. Tomislava Sanića, župnog vikara rodne župe br. Ivana u Pleternici. Bili su tu i svećenici koji su vjernicima stajali na raspolaganju za sakrament pomirenja: vlč. Josip Vračarić župnik Župe sv. Marije Magdalene u Štivici, vlč. Josip Kuzel, dugoselski župnik Župe Uzvišenja Sv. Križa i drugi.

     U nadahnutoj homiliji istaknuto je kako je ovo uistinu velika Svetkovina i dan radosti za sve prisutne, a osobito za braću Ivana i Maria koji polažu svoja prva obećanja u Družbi Misionara Krvi Kristove. Te osjećaje radosti ne treba susprezati, treba ih slobodno pokazati pa i onda kad se oni očituju i u suzi radosnici i suzi ganuća zbog uzvišenosti trenutka. Propovjednik se zatim obratio prisutnim kandidatima i „proveo“ ih kroz misna čitanja oslikavajući im njihov budući način djelovanja na putu kojim su se odlučili krenuti: slušanje Božje Riječi, razmatranje te Riječi i ono što Duh Sveti prozbori kroz tu Riječ njihovu srcu treba prenijeti narodu Božjem. Pa i kad narod, kao nekoć Izabrani, kaže: Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo, a to ne učini, treba ustrajati u propovijedanju Božje Riječi i Crkvenog Nauka. Propovjednik se osvrnuo i na upravo aktualnu poruku pape Franje koju je 30. lipnja izrekao u Rimu na susretu s Obitelji Krvi Kristove na zasebnoj audijenciji. Papa je sudionicima preporučio tri vida koji mogu pomoći u širenja apostolata i duhovnosti Krvi Kristove: hrabrost u istini, pažljivost prema svima, osobito onima koji su „daleko“ i sposobnost oduševljavanja i komuniciranja očaranosti evanđeoskom porukom.

     Hrabrost u istini podrazumijeva stati na stranu vrjednota Evanđelja kad je u pitanju čovjek: dostojanstvo ljudske osobe u svim njenim aspektima, vrijednost ljudskog života od začeća do naravne smrti, i svijet: hrabro imenovati i suprotstaviti se raznim zlima u društvu, siromaštvu…

     Pažnja prema svima, a osobito onima koji su „daleko“ – nalaziti prikladne riječi koje će doći do što većeg broja ljudi, biti poput Isusa i učenika u Palestini koji naviještaju Kraljevstvo Božje i znakovima ozdravljenja ga potvrđuju; potrebno je potruditi se do krajnjih sila i postati slika Crkve koja korača među narodom, dijeleći njegove i patnje i radosti i po cijenu vlastitog života.

    Sposobnost oduševljavanja podrazumijeva osobno kušanje sadržaja kršćanske vjere, vlastitu zahvaćenost i oduševljenje Evanđeljem kako bi pronalazili nove riječi i geste koje pobuđuje Duh Sveti i koje ražaruju srca i pomažu da se što više ljudi otvori Bogu i bližnjemu.

     Nakon propovijedi uslijedio je „obred oblačenja“, odnosno polaganje prvih obećanja br. Ivana i br. Maria. Obred je započeo pjevanjem Himna Duhu Svetom, prozivanjem kandidata i njihovom molbom za pripuštanje u Družbu Misionara. Uslijedilo je i odobrenje subraće definitivno inkorporiranih koji su s velikom radošću prihvatili nove kandidate. Nakon blagoslova reverende i pojasa, o. Provincijal uručuje kandidatima reverendu koju oni, zatim, oblače. Slijedi pjevanje Litanija Svih Svetih: za to vrijeme kandidati leže prostrti pred oltarom (prostracija), a svećenici i puk klečeći odgovaraju na zazive. Po završetku litanijskih zaziva, braća Ivan i Mario klečeći pred oltarom izriču svoje „obećanje vjernosti Družbi Misionara Krvi Kristove, a u skladu s Konstitucijama i Statutima, stavljajući sebe potpuno u službu Bogu tijekom godinu dana.“ Otac Provincijal u ime Družbe prihvaća njihovo obećanje te im uručuje pojas i njime opasuje kandidate. Obred oblačenja i davanja obećanja završava pružanjem znaka mira „kao izraz(a) našeg zajedništva koje je plod Kristove prolivene Krvi.“ Znak mira prerasta u srdačno i radosno čestitanje novoj (su)braći s prvim obećanjima.

     Nastavlja se svečano Euharistijsko slavlje koje svoj vrhunac doseže u Pričesti pod obje Prilike. Svečanosti i radosti trenutka kao i ljepoti cjelokupne liturgije pridonosi pjevanje časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove.

     Čestitajući im zajedničku svetkovinu Predragocjene Krvi Kristove, uz č. s. Anu Mariju Antolović (ASC), predsjednicu Hrvatske redovničke konferencije, Predvoditelj slavlja na poseban način je pozdravio č. s. Matiju Pavić, zamjenicu vrhovne poglavarice sestara Klanjateljica i ujedno tetu novoobećanika br. Maria Šarića. Osobita zahvala išla je i roditelje braće s netom položenim prvim obećanjima: Dragutina i Nadu Raljušić te Marka i Katu Šarić. Njima je za tu prigodu p. Ilija uručio krunice i zamolio ih da i dalje i još žarče mole za svoju djecu, kao i tu prisutne bake da mole za svoje unuke. Jer kada zli vreba, najbolje ga baka može pobijediti kad ga Krunicom „tresne“ po glavi, kako se slikovito izrazio Predvoditelj slavlja. Bake je ujedno zamolio da mole i za ostale kandidate i pomladak u Družbi i povjerio ih njihovoj molitvenoj brizi kao da su njihova vlastita unučad.

     Na sličan način se još jednom obratio i sestrama Klanjateljicama: zna da one mole i osvjedočio se da Gospodin uslišava njihove molitve. Zato se i dalje i uvijek ispočetka stavlja i izručuje u molitve časnih sestara kao „prosjak molitve“ za Družbu i njen rast u broju i svetosti.

     Upravitelj hrvatske misije zahvalio se i o. provincijalu Wojciechu Czernatowiczu na dolasku i primanju prvih obećanja br. Maria i br. Ivana i što je sa sobom doveo p. Józefa Godlewskoga koji će godinu dana ostati na ispomoći u Hrvatskoj delegaturi. Sveto Misno slavlje završilo je podjelom blagoslova nazočnima.

Blagoslovljena Krv Kristova!

Tekst: Misionari Krvi Kristove

Slika na naslovnici: s. Matija Pavić, ASC

Ostale slike: p. Stjepan H., CPPS

Osvrt s noćnog bdijenja u Ludbregu (2018.)

“Krv Kristova – utjeha otkupljenih”

22. noćno bdjenje ZKK
u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove
u Ludbregu
(23./24. lipnja 2018.)

Noćno bdjenje članova ZKK i simpatizera održano je sa subote na nedjelju (23./24. lipnja o. g.) u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Ova bliža duhovna priprava za svetkovinu Krvi Kristove (1. srpnja) održava se već tradicionalno zadnji vikend u lipnju, a ove godine Zajednica se sastala u Svetištu Predragocjene Krvi po 22. put.

Bdjenje je počelo u 21 sat pozdravnom riječi i dobrodošlicom koju je prisutnima uputio upravitelj Svetišta u Ludbregu mons. Josip Đurkan, pozdravljajući na osobit način Klanjateljice Krvi Kristove na čelu s č. s. Augustinom Barišić te Misionare Krvi Kristove na čelu s p. Ilijom Grgićem (CPPS) kao i sve članove ZKK koje vode Klanjateljice i Misionari i sve prisutne vjernike koji su se te noći okupili pred relikvijom Predragocjene Krvi.

Uz kratak nagovor i želju da Krv Kristova uistinu bude naša utjeha te da Duh Sveti Utješitelj izvrši svoje djelo u nazočnima te noći, izloženo je Presveto Otajstvo i započelo je euharistijsko klanjanje koje je trajalo do 22:20 sati.

U 22:30 sati formirana je procesija sa svijećama koja je krenula ispred župne crkve u Ludbregu do prošteništa uz molitvu Krunice Krvi Kristove.

Uslijedilo je Euharistijsko slavlje koje je u zavjetnoj kapeli prošteništa započelo točno u ponoć, a koje je predvodio don Ivan Bodrožić uz suslavitelje p. Iliju Grgića i fra Ivana Lukača, župnog vikara Župe sv. Antuna Padovanskog u Kninu.

U poticajnoj i nadahnutoj homiliji don Ivan je podsjetio prisutne na dostojanstvo i srodstvo koje po sakramentima i primanju otajstava Tijela i Krvi otkupljeni imaju. Budući da u nama kola Krv Kristova, mi smo braća Kristova, Očevi sinovi i kćeri, „plemeniti po k/Krvi.“ To plemstvo koje imamo treba njegovati i biti ga svjestan i u svemu se tako ponašati, stremeći svojim životom prema plemenitosti srodstva koje je Bog upisao u nas. Moderno vrijeme prijeti ovu uzvišenost plemenita srodstva „zamijeniti“ i svesti na prizemno, gotovo na životinjsko, tako da čovjeku postaju važniji kućni ljubimci, životinje od Boga Oca koji ga je stvorio i koji čovjeka po krštenju uzdiže u plemenit rod djece Božje. Čovjekovu dostojanstvu nisu mjera niske strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku, čovjekovo dostojanstvo mjeri se uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života – po Krvi Jaganjca čista i bez mane.

Svojim pjevanjem ljepoti i radosti Euharistijskog slavlja doprinio je mješoviti župni zbor iz Ludbrega, a zahvala je išla i ZKK iz Ludbrega pod vodstvom Marije Kosec koja već godinama podnosi „svu težinu žege“ i brige oko organizacije bdjenja i okrjepe za hodočasnike.

Nakon sv. Mise, program noćnog bdjenja od dva do pet sati ujutro nastavljen je euharistijskim klanjanjem u župnoj crkvi po tematskim cjelinama: Krv Jedinorođenog Sina Vječnoga Oca (pripremila ZKK iz Splita), Krv Utjelovljene Riječi Božje (pripremila ZKK iz Slavonskog Broda ), Krv novog i vječnog Zavjeta (pripremila ZKK iz Ivanca).

U jutarnjem satu čula se riječ ohrabrenja, nade i utjehe: nije dobro mrmljati, prigovarati niti se bojati za budućnost našeg naroda, sve dok ima ljudi koji su spremni žrtvovati svoj odmor i komociju i na koljenima bdjeti uz Krista i klanjati se Najsvetijem!

Blagoslovom prisutnih Presvetim Oltarskim Sakramentom završilo je 22. noćno bdjenje ZKK pod nazivom Krv Kristova – utjeha otkupljenih.

U tišini i smiraju noći, u čistoći i svježini jutra, u nazočnosti samoga Krista prisutnoga pod Otajstvenim Prilikama Tijela i Krvi, bdjelo je i molilo mnoštvo vjernih, dajući zadovoljštinu za mlakost i nemar tolikih duša, moleći za obraćenje grješnika, za potrebe Crkve, potrebe Lijepe naše, za pomirenje između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjek, pomirenje sa samim sobom, za svoje osobne potrebe kako bismo utažili svoju glad i žeđ za Bogom. I Bog je svoje utješio.

Tekst: Marija Vuković

Slike: Svetište Krvi Kristove, Ludbreg

Odjek s duhovne obnove (11.-13.05.2018, Prozorje)

Najljepša Slušateljica Božje Riječi
Škola molitve Božjom Riječju
(Prozorje, 11.-13. svibnja 2018.)

Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje (Ps 116).

Tako bi riječima Psalma mogli najbolje izraziti ono stanje duše i plodove Duha nakon upravo održane duhovne obnove u Centru pomirenja Predragocjene Krvi u Prozorju. Duhovnu obnovu je vodio p. Krzysztof Wons, salvatorijanac, prema poznatoj metodi rada/iščitavanja Božje Riječi lectio divina koju prakticira u Centru duhovne formacije u Krakovu. Ovo je njegova treća duhovna obnova održana za sve članove ZKK prema ovoj metodi, a ovaj put u središtu promatranja i njegova vodstva kroz Riječ bila je Marija – Najljepša Slušateljica Božje Riječi. To je ujedno bila i tema ove duhovne obnove na kojoj su sudjelovali članovi ZKK od Juga Lijepe naše, preko Istre, Slavonije, sve do Vojvodine. Valja istaknuti da je ovo prva trodnevna obnova održana u misijskoj kući u Prozorju i to u Marijinu mjesecu i na „Marijinu temu“, a Družba Misionara je osnovana baš na veliku marijansku svetkovinu – Uznesenje BD Marije na nebo (15. kolovoza 1815.).

Čaša spasenja – Riječ Gospodnja! Uzeti čašu spasenja – uzeti Riječ Božju! Pohranjivati ju u svom srcu i prebirati, njihati kao najdraže čedo, onako kako je to činila Marija – najljepša od svih žena. Ponizna službenica Božja i pažljiva Slušateljica Riječi i zato – sva lijepa. Jer Božja Riječ učinila ju je lijepom. Božja Riječ kojom je bila prožeta i koja ju je potpuno ispunjavala. Božja Riječ koju je slušala (lectio), koju je meditirala (meditatio), Riječ kojom se molila (oratio), Riječ koju je kontemplirala (contemplatio) i potpuno ostvarila u apoteozi suotkupljenja na Golgoti!

Mariju smo promatrali u onim trenutcima i životnim situacijama u kojima Božja Riječ nju dotiče, ispunjava i u trenutcima u kojima ta Riječ o njoj govori. Bila je to jedna potpuno nova perspektiva, jedan pogled na Najljepšu Slušateljicu Božje Riječi koji se ne oslanja na pučku marijansku tradiciju i pobožnost (koliko god ona dragocjena i vrijedna bila), već želi produbljivati znanje, vjeru i ljubav prema Mariji kroz samu Božju Riječ. Lectio divina s Marijom zasniva se na otkrivanju Marije kao „ikone“ koja se piše u svjetlu Božje Riječi i koju otkrivamo sve dublje i više skidajući jedan po jedan „veo“ koji nam skriva Marijinu istinsku sliku i značenje.

U tajni Božje Riječi Marija nam se otkriva kao – Sva lijepa. Jer je stvorena na sliku Onoga koji je Ljepota, na sliku Božju. Marija je lijepa po Božjoj Ljepoti kao i svako Božje stvorenje od postanka svijeta. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro/lijepo (Post 1, 31).

Ljepota Marije koja sluša Božju Riječ otkriva nam se u trenutcima pohođenja anđela Gabrijela kojega, uronjena u svakodnevnim obvezama jedne obične djevojke iz Nazareta, Mirjam čuje i odaziva se toj Riječi izričući svoj Fiat istini da će roditi Najljepšeg od sinova ljudskih.

Marija nije samo slušala već ona i razmišlja o riječima koje je čula od Anđela: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. (Lk 1, 28-29) U trenutku kada Anđeo odlazi od Marije, ona ne odlazi od Riječi jer: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2, 19). Tu se otkriva ljepota Marije koja meditira. Marija se i moli Riječju sve dok nije u stanju Bogu reći: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1, 38). Ona izriče i svoj veličanstveni Magnificat (Veliča duša moja…) sastavljen od versa Svetoga Pisma. Iz te molitve Riječju proizlazi radost koja potiče na djelovanje, na dijeljenje – jer Marija ne ostaje zatvorena u „svoju tajnu“, već hita u gorje k svojoj rođakinji Elizabeti, još jednoj lijepoj ženi. Obje su žene radosne jer su u svom životu iskusile neobičnu plodnost Božje Riječi.

Marijina radost svoj vrhunac doseže na Kalvariji. Iako trpi neizrecivu bol gledajući što izopačenost grijeha čini Vječnoj Ljepoti, ona ostaje do kraja pod križem, suočava se s patnjom i nadilazi ju. Ona na obzorju Velikog petka očima vjere nazire zoru uskrsnoga jutra. I prima nas za svoju djecu. »Evo ti majke!« (Iv 19, 27). Ona nas grli kako bi nas naslonila na Srce svoga Sina da, po Riječi i u Riječi Božjoj, u sebi otkrivamo onu iskonsku ljepotu djece Božje: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (Post 1, 31).

Ž.N.

Nekoliko slika:

IMG_1911
Upoznavanje sebe u svjetlu Božje Riječi

Knjiga: Upozavanje sebe u svjetlu Božje Riječi, Krzysztof Wons

Od trenutka našeg nastanka, s/upoznavanje sebe postaje jedna od glavnih zadaća. Bez poznavanja sebe nemoguć je odgoj,nemoguća je bilo kakva duhovna spoznaja, spoznaja poziva i njegovo sazrijevanje. Ako ne poznajemo sebe, nismo sposobni za životne izbore.
Razmatranja predložena u ovoj knjizi plod su drugog seminara u Školi molitve Božjom Riječi pod nazivom „Upoznavanje sebe u svijetlu Božje Riječi“, koji je održan u Centru duhovne formacije salvatorijanaca u Krakovu. Plod su ne samo „predavanja“ koja su pripremljena za „pisaćim stolom“, već i duhovnih traganja i iskustava doživljenih sa sudionicima seminara u zajedničkom slušanju Božje Riječi i osobnoj molitvi u „ozračju pustinje“ (šutnje). Dijeleći i prenoseći dalje ova razmatranja, želio bih tako izraziti i svoju zahvalnost za svako duhovno iskustvo dobiveno od sudionika Škole molitve Božjom Riječju koja sve više obogaćuje naš Centar.

Naslov originala: Poznawanie siebie w świetle Słowa Bożego

Autor: ks. Krzysztof Wons, SDS

Broj stranica: 196

NARUDŽBE na:

tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Vrijeme sv. Gašpara i čašćenje Krvi Kristove (razna pobožna djela)

Donosimo vam one oblike pobožnosti Predragocjene Krvi, koje se prije svega odnose kao pouka za vjernike: mjesec lipanj (u ono je vrijeme bio mjesec lipanj posvećen Krvi Kristovoj), trodnevnica (ili duhovne vježbe), oktava, propovijedi o božanskoj Krvi tijekom pučkih misija, razmatranja te pjesme.

Mjesec lipanj

Čašćenje Predragocjene Krvi tijekom mjeseca lipnja, uvedena je upravo od sv. Gašpara. Započinjala bi trideset dana prije svetkovine Predragocjene Krvi (1. srpnja), kojoj je zapravo bila priprema. “Tijekom lipnja – piše sv. Gašpar – potiče se puk na razmatranje otajstva Isusove ljubavi, koji nas je otkupio neprocjenjivom Cijenom, svojom božanskom Krvlju”. Također i sv. Vinko Pallotti svjedoči o svrsi tog mjeseca: kako bi narod “potaknut jednostavnom propovijeđu te kasnije zajedničim jednosatnim klanjanjem, bio zaposlen tijekom jednog mjeseca…, kako bi još snažnije bio prosvijetljen u razumu, a srce nježno obuzeto spoznajama i slatkom primamljivošću neopisivog otajstva Otkupiteljeve Predragocjene Krvi. Kako bi se grešnici još više obratili, a dobri bili utvrđeni u ljubavi prema Isusu Kristu“.

Tijekom toga mjeseca trebalo se svakodnevno propovijedati, ali se moglo čitati i pokoju prigodnu knjigu. Gašpar je posebno preporučivao knjigu pod nazivom Mjesec lipanj, od Strambia.1

Trodnevnica na čast Predragocjene Krvi

U mjestima gdje se nije moglo obavljati pobožnost tijekom lipnja, sv. Gašpar je preporučivao da se obavi barem trodnevnica prije samog slavlja, radujući se kada bi mnogi nastojali ispuniti njegovu želju. Ovako je pisao mons. Camillu Possenti di Fabrianu, početkom srpnja 1831.: „Kako je dobra, sveta i vrlo pohvalna bila vaša pomoć sa 60 bajocchia2 za trodnevnicu na čast Predragocjene Krvi, pobožnost koju sve više preporučam vašoj revnosti. Ipsi vicerunt draconem propter Sanguinem Agni (Oni pobijediše zmaja krvlju Jaganjčevom).”

Tjedan na čast Predragocjene Krvi

Tjedan ili oktava na čast Dragocjene Krvi, nazivajući je Veličanstvenim tjednom, Gašparu je davalo veliku radost te je bila još jedno od pobožnih djela na čast božanske Krvi. Kanonik Albertini je odredio da se, u oktavi nakon lipnja, svečano moli krunica i Sedam prikazanja Predragocjene Krvi, s „dobrim osjećajima… sadržanima u dijalogu“ radi zahvaljivanja. Zbog toga se nazivalo i Tjedan zahvale. Sv. Gašpar je poticao da se ova praksa održava i drugima širi, gdje se održao mjesec lipanj, a žalio se kada se tako nije činilo. Što se tiče ovoga, ovako piše mons. Gregoriu Muccioliu, predsjedniku Nadbratovštine Predragocjene Krvi:

„Zna se da djela Božja rastu među trnjem… Još uvijek me boli jedna stvar, a to je, što sam braći Nadbratovštine oduzeo oktavu ili tjedan božanske Krvi, nakon mjeseca lipnja. Ono što je Albertinijevo, iz velike ljubavi prema njemu ne želim u to dirati. Povjeravam vam brigu da vašim nastojanjem nađete načina kako ponovno oživjeti ovo veliko dobro. A ja ću Isusa, našu ljubav, ponizno moliti da se ni najmanje ne smanji štovanje božanske Krvi.“

Propovijedanje o Krvi Kristovoj tijekom pučkih misija

Sv. Gašpar je u svojoj Metodi za misije propisao da se “nikada ne propuštaju propovijedi o Isusovoj muci i Predragocjenoj Krvi”. Pri kraju propovijedi, svečano je u crkvu unesen lik mrtvog Kristovog tijela, kojeg su nosili svećenici obučeni u crvene tunike, dok su drugi išli ispred i iza njih. Kip bio bio pokriven crvenim platnom i dobro okićena cvijećem. Nakon nekog vremena, propovjednik bi vjernicima govorio: “Evo dokle je Isusa dovela njegova ljubav…”. “Snažnim riječima… narod se potiče da u duhu ljube one svete rane, izvore i vrela vječnog života”.

Razmatranja i pjesme

Među različitim načinima kontemplacije otajstva Predragocjene Kristove Krvi, moramo podsjetiti na poziv na meditiranje (razmatranje) nad Predragocjenom Krvlju (“meditatio circa mysteria effusionum Sanguinis D.N.J.C. est praeferenda”, iz Gašparovog pisma), te na slavljenje kroz “duhovne pjesme”, posebno tijekom mjeseca lipnja i svetkovine Predragocjene Krvi.

4. Različite pobožnosti

Pod ovim naslovom mislimo na razne molitve i pobožne prakse, koje je Gašpar vrlo često preporučivao. To su dakle: krunica Krvi Kristove, Sedam prikazanja, Sedam Slava Ocu, kratki zazivi te višesatno klanjanje.

Krunica Krvi Kristove

Krunica Krvi Kristove, od don Francesca Albertinia, sastoji se od kratkih razmatranja nad sedam prolijevanja Isusove Krvi (obrezanje, Getsemanski vrt, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, uzlazak na Kalvariju, razapinjanje, probadanje boka), između čega se recitira Oče naš i kratka molitva Tebe dakle molimo, a završava se s molitvom Presvetoj Krvi. Sv. Gašpar ju je svagdje javno širio. Po misijskim kućama i tijekom pučkih misija, obično je poticao “moliti tijekom prve sv. Mise, kao što oci dominikanci mole ružarij”. “Tako je poticao narod da se od Vječnog Oca nada svakom dobru, po milosti neizmjerne Cijene našega otkupljenja, koja se prikazuje na oltaru kao nekrvna žrtva”.

Sedam prikazanja

Molitvom Sedam prikazanja Krvi Kristove, koja je “posebno učinkovita”, također iz Albertinijeva srca, Vječnom Ocu se prikazuje Kristova Krv za potrebe Crkve, društva i duša. Između svake molitve se moli zaziv, kojim se slavi Krista, koji nas je otkupio svojom Krvlju, riječima: “Hvaljen i slavljen uvijek bio Isus, koji nas je otkupio svojom Krvlju”.

Sedam Slava Ocu

Sv. Gašpar, za pridobivanje djelomičnog oprosta, svima koji se učlanjuju u Nadbratovštinu Predragocjene Krvi, preporučivao bi da svaki dan mole Sedam Slava Ocu, prisjećajući se glavnih trenutaka prolijevanja Predragocjene Krvi.3

Kratki zazivi

Preporučivalo se moliti kratke zazive na čast Predragocjene Krvi, a posebno molitvu “Vječni Oče, prikazujemo ti…”, koju su širili pasionisti. Sv. Gašpar ju je “preporučivao svima kada je propovijedao, ispovijedao i kad god je vidio priliku, govoreći kako se treba nadati svim onim milostima i sredstvima potrebnima za vječni spas, po zaslugama Predragocjene Krvi Isusa Krista. Htio je da misionari, na početku ili na kraju propovijedi, uvijek prikazuju nebeskom Ocu Predragocjenu Krv njegovog Sina, pomoću molitve Vječni Oče”.

Višesatno klanjanje na čast Krvi Kristove

Višesatno klanjanje na čast Krvi Kristove, bilo je određeno “svakim petkom u godini”. Gdje god je mogao, sv. Gašpar je to širio i preporučivao, ali nije smjela nedostajati u mjestima gdje je otvarao kuće Družbe. Na jednoj Sjednici kućnog vijeća, u Sermoneti, 5. listopada 1822., gdje je bio i sv. Gašpar, možemo pročitati: “Potražit će se osobe, koje će se svaki petak, kroz jedan sat kada budu mogle, klanjati i častiti otajstva Predragocjene Krvi, moleći za dobre plodove svetih misija i duhovnih vježbi, a posebno za napredak našeg Djela”.

Pišući kan. Giuseppeu Ottavianiu, 20. veljače 1835., Gašpar mu predlaže “dva načina za još veće utvrđivanje pobožnosti na čast Krvi Kristove”, a jedan je ovaj: “izabrati sedam osoba da se svaki petak, svaka po sat vremena, klanjaju i prikazuju Predragocjenu Krv Kristovu, sredstvo našega spasenja”. O drugom predloženom načinu biti će govora u nastavku.

5. Trajno štovanje Krvi Kristove

Bilo je rečeno kako je sv. Gašpar imao želju da štovanje Krvi Kristove bude trajno, vječno. Kao oblik ovakvog štovanja, on je predlagao Sat Krvi Kristove i Mjesec Krvi Kristove.

Sat Krvi Kristove se sastojao od trajnog klanjanja Cijeni Otkupljenja, kroz cijelu godinu. Dakle, vjernici bi na pripremljenom papiriću napisali svoja imena, izabrali bi za klanjanje različite sate, a tako bi se “popunjavali svi sati u godini, i sva slavlja u godini, mnogim klanjateljima i klanjateljicama otajstava Isusove Krvi”. Na takav se način “ostvarivalo posebno trajno čašćenje neprocjenjive Cijene našeg vječnog spasenja”. Ovakav načni štovanja mogao se činiti “u kući ili u crkvi, klečeći ili sjedeći,… ili pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ili ispred neke svete slike s križem, uvijek moleći za Svetog Oca, potrebe Crkve, misije na Istoku (tj. u inozemstvu) te za sve Radnike (misionare)”.

Što se tiče trajnog štovanja božanske Krvi po Mjesecu Krvi Kristove, sv. Gašpar je savjetovao da se to čini uzastopno tijekom cijele godine, uz pomoć dvanaest osoba, privatno ili javno u dvanaest crkava, a svaka bi izabrala jedan mjesec u godini. U već navedenom pismu don. Giuseppeu Ottavianiu, Gašpar mu je predložio i drugi način utvrđivanja pobožnosti Krvi Kristove: “U svojoj zajednici i gdje god se može, izabrati 12 osoba, koje će jedna iza druge prakticirati Mjesec Krvi Kristove, a to se može odrediti i za 12 crkava, pošto ih u Rimu imamo mnogo. Ako bude u crkvama, može se moliti, radi korisnosti, krunica Krvi Kristove za vrijeme jedne sv. Mise, ili ako se odredi drugačije”.

6. Procesija s likom mrtvog Krista

Jedan poseban oblik štovanja Predragocjene Krvi bila je procesija s likom mrtvog Krista, koja se obavljala navečer tijekom pučkih misija, na dan kada se propovijedalo o božanskoj Krvi. Njezina svrha bila je: “kao naknada za nepravde i javne sablazni, kojima se na ulicama oskvrnuo Isus, koji nas je otkupio svojom Krvlju”, u grešnicima probuditi želju za krepostima i radosnim kršćanskim životom te “sve više širiti pobožnost na čast Isusove Krvi”. Velika svečanost je prožimala cijelu procesiju, koja se također nazivala i “pobjedna procesija”. Lik mrtvog Krista bio je pokriven crvenom tkaninom i lijepo uređena cvijećem. Kler je nosio svečana odijela sa crvenim štolama. Sudjelovale su sve bratovštine. Ulice su bile osvijetljene svjetiljkama koje su u rukama nosili vjernici, ili su postavljene po prozorima kuća. Zvona su svečano zvonila, kako bi pozvali “narod da blagoslivlje Kristovu Krv. Nekoliko je zborova pjesmama slavilo Kristovu Krv. Poticajni nagovori tijekom cijele procesije, prekidani su pjevanjem Te ergo quaesumus (Tebe, Boga, hvalimo). Sa svim time se slavilo Otkupitelja Krista u njegovoj Krvi”.

Slična je procesija likom mrtvog Krista bila na Veliki Petak. Sv. Gašpar je to organizirao gdje god je otvarao misijske kuće Družbe, nazivajući je “činom koji je u potpunosti prikladan onima koji šire tako veliku pobožnost na čast božanske Krvi”.

7. Križni put i Tri sata smrtne agonije

Uvijek sa svrhom da što više uzvisi otajstvo otkupljenja, sv. Gašpar je preporučivao Križni put i Tri sata smrtne agonije, “kako bi potaknuo na još veću ljubav prema našem preljubljenom Otkupitelju”. Također je započeo i sa Svetim karnevalom na čast Predragocjene Krvi, putem recitiranja odgovarajuće krunice (Krvi Kristove).

8. Slika Gospe Predragocjene Krvi

Još jedno sredstvo sv. Gašpara u njegovoj službi, za širenje pobožnosti Krvi Kristove, bez sumnje bila je slika Gospe Predragocjene Krvi.

Kao i svi drugi veliki pučki misionari, koji su se posvetili sv. misijama, imao je i on svoju sliku Gospe od misija, koju je sa sobom nosio u pučkim misijama i što je također propisao i za svoju Družbu. Ovako je napisano u provedbenoj (praktičnoj) napomeni prvog Pravila, 1841. odobreno od pape Grgura XVI, u čl. 6:

“Uz to, uobičajeno je u Družbi, da naše crkve imaju oltar na kojem se nalazi slika B.D. Marije s Djetetom Isusom u naručju, koja je vjernicima dana na čašćenje. Slika je tako napravljena da Isus desnom rukom drži kalež svoje dragocjene Krvi i pokazuje ga svojoj Majci, a B. Djevica poziva grešnike da prime ovaj božanski lijek, koji je tolikom plamtećom ljubavlju ljudima pripremljen radi oproštenja (uništenja) grijeha i obnavljanja u vrlinama.

Časni je Utemeljitelj odredio da se naši svećenici služe ovom slikom u pučkim misijama.”

Ova slika, kako se vidi iz provedbenog dijela prvog Pravila, prikazuje Gospu koja u desnoj ruci drži Dijete Isusa, koji nudi kalež svoje Krvi. U tradiciji Družbe Misionara Krvi Kristove, slika imala više naziva: Marija, Pomočnica kršćana, Gospa od misija, Gospa od kaleža, Gospa (Majka) Predragocjene Krvi….

 

9. Razne inicijative

Donosimo razne druge inicijative na čast Predragocjene Krvi, koje je sv. Gašpar preporučivao vjernicima, kako bi u njima održavao živom sjećanje na Kristovu Krv te kako bi u njima nadahnuo osjećaje zahvalnosti i povjerenja u Otkupiteljevu Krv.

Prije svega, bila je to zavjetna odjeća na čast Predragocjene Krvi, koju se Gašpar savjetovao onima koji žele zadobiti koju milost. Bila je to crna odjeća s crvenom trakom ili špagom oko struka.

Drugo, bili su to natpisi koji se odnose na božansku Krv, koje je stavljao na vrata ili zidove. Tijekom sv. misija, “poput sv. Berdnardina Sienskog, sa sobom je nosio pločicu s urezanim imenima Isusa i Marije, ili riječi: Živjela Krv Isusa Krista. Uz pomoć ove pločice i jednog kista, bojao je te riječi na vratima kuća i u nekim drugim mjestima”, kako bi na taj način zazvao Božju zaštitu, “kao što je bilo zapovjeđeno židovskom narodu da vrata svojih kuća označi krvlju jaganjčevom”. U kućama Družbe, ulaz u svaku sobu bio je označen natpisom: Živjela Krv Isusa Krista! Drugačiji zazivi ili hvale na čast Kristove Krvi, bili su pisani u drugim najposjećenijim prostorijama. Na primjer, u kući San Felice, prvoj kući Družbe, uz neke biblijske citate, moglo se pronaći ovakve zazive: “O moj ljubljeni Isuse, koga da ljubim ako ne tebe, koji si za mene dao svoju Krvi i svoj život?”, “O moj Isuse, želim da te sva stvorenja časte i slave zbog Krvi koju si radi nas prolio”.

Nakon objašnjavanja svih ovih Gašparovih preporučenih izraza štovanja i čašćenja Predragocjene Krvi, sažimajući sve, možemo reći da im je svrha bila cijeloga čovjeka – razum, srce i djela – učiniti otvorenim za sve milosti otkupljenja te ga potaknuti na svjedočenje i slavljenje Božje spasonosne ljubavi, pokazanoj u daru Krvi svoga Sina (usp. Rim 5, 8-9).

_____________________________

1 Krajem 19. stoljeća, nakon što se u Crkvi dosta proširilo štovanje Presvetog Srca Isusova u mjesecu lipnju, koje je započelo u Parizu, 1833., prešlo se na čašćenje Predragocjene Krvi Kristove tijekom mjeseca srpnja (usp. B. Conti, Il mese del Preziosissimo Sangue, 293-295).

2 Vrsta novca u ono vrijeme.

3 Usp. Epistolario, II, 261 i 390; IV, 36 i 351; V, 84-85: pismo 21. lipnja 1828., itd. U pismu od 6. travnja 1834. piše istu stvar, potvrđujući to “obrazloženjem” mons. Gregoria Mucciolia. Što se tiče ovih Sedam Slava Ocu, ovako svjedoči s. B. Ivan Merlini u procesu Gašparove beatifikacije: “Preporučivao je svakog dana recitirati Sedam Slava Ocu, prisjećajući se sedam glavnih trenutaka prolijevanja Predragocjene Krvi. Naglašavam da se u jednoj stvari prevario, kao mons. Muccioli i drugi, pošto nije dobro ispitao tu stvar, govorilo se kako je određeno da se pomoću ovih Sedam Slava Ocu dobivaju oprosti. Kako sam zajedno s don Biagiom Valentiniem, nakon smrti Sluge Božjega, i naglasio, taj je oprost odvojen od drugih oprosta. Vjerojatno je do toga došlo zbog toga što se ta molitva na početku dosta preporučivala te ju se malo-pomalo počelo smatrati kao za to od prije određenom. Naravno da je Sluga Božji vjerovao da je ova molitva za to određena i nije ni u čem pogriješio kada ju je kao takvu preporučivao, s obzirom na njegovu dobru nakanu, koja mu nije dopuštala da nimalo ne posumnja” (G. Merlini, Gaspare del Bufalo. Un santo, cit., 401). Svaki put kada se molilo Sedam Slava Ocu, dobivao se oprost od sto dana (usp. Regolamenti, III, 385).

Knjižica: Križni put, Krzysztof Wons

Družba Misionara Krvi Kristove
predstavlja:

p. Krzysztof Wons, Križni put

 

Korizma je! Vrijeme u kojem Crkva i vjerni puk javno mole najljepšu pobožnost ovog vremena: Križni put – u hodu razmatrajući uz 14 postaja muku i smrt Gospodina našega Isusa Krista. Uz dobro poznat „pučki“ križni put koji se može naći u svim molitvenicima, mnogi su se autori okušali slijediti Krista na putu do križa prema osobnoj inspiraciji i želji da na sebi svojstven i osobno doživljen način zapišu što su oni „vidjeli“ u tih 14 postaja.

I ovaj Križni put koji je upravo izišao iz tiska, dolazi iz „osobne perspektive“, iz osobnog iskustva utemeljenog na Riječi Božjoj koja ima snagu iscijeliti čovjekovu izranjenost grijehom i padovima u grijeh. Na svakoj postaji Isus ulazi u jednu muku, jednu ograničenost, jednu grješnost čovjekovu, koja je zadala duboku ranu Isusu, čovjeku i
čovječanstvu, kako bi ga zagrlio i iz tog pada i grijeha podigao da odahne u Božjoj Ljubavi i Milosrđu…da ga Kristove rane izliječe.

***

USKORO!

NARUDŽBE I VIŠE INFORMACIJA NA
tel. 01/45 00 130ili
email: cpps.zagreb@post.t-com.hr

Tijek gradnje druge Misijske kuće u Prozorju…

Pogledajte neke od slika kako je u zadnje vrijeme tekla gradnja

druge Misijske kuće u Prozorju…

**

Neka sve bude na veću slavu Božju!

 

Gradnja u zadnje vrijeme

 

 

Misionar Krvi Kristove ima 102 godine!

Sretan 102. rođendan p. Lenu Kostki, CPPS. Rođen je davne 1914. godine, i najstariji je živući Misionar Krvi Kristove u svijetu. Mnogo godina je služio na sveučilištu sv. Josipa u Rensselaeru, a sada živi u Centru sv. Karla gdje nastavlja sanjati nove snove…

Zahvalimo Bogu i molimo za njega!
Sv. Gašpara i svi naši sveti misionari – molite za njega!

___________________________

Happy 102nd birthday to Fr. Len Kostka, C.PP.S. Born in 1914, Fr. Len is the oldest living Missionary of the Precious Blood in the world. He ministered for many years at Saint Joseph’s College in Rensselaer, Ind., and now lives at St. Charles Center where he continues to dream new dreams.

najstariji misionar 1 najstariji misionar 2