Category Misionari Izdvojeno

Želiš nam se pridružiti?

Pogledaj promotivni video o nama….

… i pridruži nam se!

Popis generalnih moderatora

Popis generalnih moderatora naše Družbe, od samog utemeljitelja pa sve do danas:

***

Sv. Gašpar del Bufalo (1815.-1837.)

Biagio Valentini (1838.-1847.)

Ivan Merlini (1847.-1873.)

Enrico Rizzoli (1873.-1884.)

Gaetano Caporali (1884.-1891.)

Salvatore Palmieri (1891.-1894.)

Luigi Biaschelli (1894.-1905.)

Giacinto Petroni (1905.-1928.)

Antonio Velardi (1928.-1937.)

Lorenzo Colagiovanni (1937.-1947.)

Herbert Kramer (1947.-1959.)

Herbert Linenberger (1959.-1971.)

Daniel Schaefer (1971.-1983.)

Anton Loipfinger (1983.-1995.)

Barry Fischer (1995.-2007.)

Francesco Bartoloni (2007.-2013.)

William A. Nordenbrock (2013.- 2019.)

Emanuele Lupi (2019.-…)

KLANJATELJICE KRVI KRISTOVE i sv. Marija De Mattias

Klanjateljice Krvi Kristove Regije Zagreb (ranije Provincije Zagreb) članice su internacionalne Družbe Klanjateljica Krvi Kristove (Adoratrices Sanguinis Christi), čija je službena kratica ASC.

UTEMELJITELJICA DRUŽBE KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE “Marija De Mattias je gorljiva mističarka i zanosna žena akcije”, rekao je papa Ivan Pavao II. prigodom njezine kanonizacije.

Ona je u svom vremenu, na području odgoja i evangelizacije, otvorila nove putove nazočnosti žene u Crkvi i ponudila originalne modele služenja Evanđelju.

Rođena je 4. veljače 1805. u Vallecorsi (Italija) u imućnoj i uglednoj obitelji. Duboko vjernička i zdrava obiteljska klima doprinijela je da se već u djetinjstvu i mladosti razlikovala od svojih vršnjakinja, u njoj je probudila težnju za visokim idealima i nije joj dopuštala mirenje s postojećim stanjem ni u društvu, ni u Crkvi.

Bilo je to teško razdoblje Napoleonovog vladanja, obilježeno prolijevanjem krvi, što će kasnije obilježiti njezin život i duhovnost. Osim toga, to je posteudalno vrijeme u kojemu se događaju promjene vrtoglavom brzinom: jača prosvjetiteljstvo, liberalizam, zapostavljanje Crkve i njezinih aktivnosti” Ukratko, na svim područjima raste potreba modernizacije društva, općeg napretka.

Jedan od ključnih čimbenika u tom procesu bilo je obrazovanje, koje je država nastojala omogućiti svakom. No, zbog nedostatka učitelja i financijskih sredstava, kao i tradicionalne svijesti, žene su pritom bile zapostavljene i isključene. Potaknute takvim prilikama u društvu, mnoge pobožne učiteljice posvećuju se poučavanju seoskih djevojčica. Nastoje im prije svega prenijeti temelje vjerskog i moralnog odgoja jer na njima, kao budućim suprugama i majkama, leži odgoj budućih naraštaja.

Sa 17 godina, za vrijeme pučkih misija u Vallecorsi, Marija De Mattias susreće Gašpara del Bufalo, Misionara Krvi Kristove. Taj susret mijenja njezin život, otvara mnoga pitanja, nove spoznaje i želju za prepoznavanjem vlastitog poziva.

Nakon dugih razmišljanja, savjetovanja i molitve, u dobi od 29 godina ostavlja obitelj i Vallecorsu, te odlazi u Acuto, mjesto u pokrajini Lazio (Papinska država), gdje 4. ožujka 1834. otvara školu i s djevojkom Marijom Tullio započinje život zajednice Klanjateljica. Tako je spomenuti datum zapravo dan utemeljenja Družbe Klanjateljica Krvi Kristove.

Započinje rad sa siromašnim djevojčicama, kasnije i ženama. Već u prvim danima pridružuju joj se mnoge djevojke želeći nasljedovati Krista slijedeći njezin primjer. Uskoro životni prostor u Acutu postaje premalen, a pozivi svećenika i općinskih vlasti za otvaranjem škola i u drugim mjestima sve su češći.

Marija je za svoga života otvorila 68 zajednica u Italiji te proširila Družbu u Englesku i Švicarsku. O komunikaciji sa sestrama, biskupima, svećenicima, duhovnikom i ostalima svjedoči preko 2000 pisama, koja su neiscrpno blago i izvor nadahnuća današnjim Klanjateljicama.

Umrla je u Rimu 20. kolovoza 1866. Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1. listopada 1950., a papa Ivan Pavao II. svetom 18. svibnja 2003.

***

POVIJEST HRVATSKE REGIJE ZAGREB ” POČECI U BANJA LUCI

Otprilike u isto vrijeme u kneževini Baden, za vrijeme Bismarcka, događaju se ista snažna liberalna previranja i odbacivanje tradicionalnog vjerskog života. Kao odgovor na takvo stanje javlja se novi val vjerskog života, nastaju nove redovničke zajednice, među kojima također i Klanjateljice Krvi Kristove, koje su shvatile da se obnova društva ponajprije ostvaruje kroz obrazovanje. Stoga su svoje odgojno djelovanje širile radom u školi, a podupirale ga ustrajnom molitvom. Božanska Providnost poslužila se dvojicom svećenika kako bi ostvarila svoj plan ujedinjenja ovih dviju zajednica iste duhovnosti i područja djelovanja: zajednice iz Rima i zajednice iz pokrajine Baden, koje se dogodilo 13. kolovoza 1847. pod vodstvom Marije De Mattias.

Za Klanjateljice njemačke grane nastalo je teško razdoblje progona; selile su iz Njemačke u Švicarsku i u Francusku pa u Austriju dok im Providnost nije pokazala novi put prema Bosni. Prve 3 Klanjateljice Krvi Kristove s 13 pripravnica, predvođene sestrom Herminom Gantert, dolaze iz Feldkircha (Austrija) 7. listopada 1879. u Banja Luku na poziv trapista o. Franza Pfannera. Smjestile su se u preuređeni turski čardak kojega je o. Pfanner nazvao “Sv. Josip u Nazaretu”. Kasnije je ostao samo naziv samostan “Nazaret”. Sestre odmah po dolasku otvaraju sirotište, zatim osnovnu (pučku) školu do 4. razreda, kasnije i građansku školu (daljnja 4 razreda), konvikt za djevojčice i internat za djevojke koje su htjele stupiti u samostan.

U početku je većina zvanja bila iz Njemačke i Austrije, a kasnije pristupaju i djevojke iz domaćih obitelji. Prvotni apostolat sestara bio je odgojnobrazovni rad koji je u razdoblju ratnih i poratnih okolnosti 1941.-1947. nasilno prekinut, a na tlu Bosne i Hercegovine gotova sva imovina oduzeta. Sestre su bile prisiljene na druge oblike apostolata, a u okolnostima ograničenog djelovanja Crkve u komunističkom društvu radile su uglavnom u župnom pastoralu i kućanstvu. Bez obzira na teške okolnosti, broj članica je rastao. Samim time su otvarane i nove apostolske zajednice u Hrvatskoj, Australiji, Njemačkoj te Bosni i Hercegovini. Sjedište provincije iz Banja Luke preneseno je u Bosanski Aleksandrovac, a 1961. godine u Zagreb.

Razgranatu apostolsku djelatnost ponovno prekida rat 1991.-1995. No, protjerane iz nekih mjesta, sestre odlaze u druga, tamo gdje je zov krvi bio snažniji (Vukovar, Glamoč, Hrvatska Kostajnica, Vidovice, Okučani, Đulovac…), a samostan za starije sestre grade u Ivancu (Hrvatsko Zagorje).

Odgovarajući na Kristov poziv da s njim sudjeluju u otkupiteljskom poslanju, sestre danas između ostaloga vode Centar za odvikavanje od ovisnosti “Marjanovac” (Bosanski Aleksandrovac, BiH), skrbe za starije i nemoćne osobe u Domu “Dragi bližnji” (Okučani, Hrvatska), vode Centar za susrete mladih “Sanguis Christi” (Olib, Hrvatska).

Glavna područja djelovanja danas su: odgojno-obrazovni rad u osnovnim i srednjim školama, u dječjim vrtićima i na fakultetima, rad u bolnicama, ambulantama i domovima za starije i nemoćne osobe, karitativno-socijalni projekti, različiti oblici pastoralnog djelovanja, promicanje duhovnosti Krvi Kristove među mladima i odraslim vjernicima laicima, rad s laičkim Zajednicama Krvi Kristove i Suradnicima Klanjateljica Krvi Kristove, zalaganje na ekumenskom području, rad s Romima, pomaganje osoba s poteškoćama u razvoju, promicanje liturgijske glazbe (župni i dječji zborovi) i animiranje liturgijskih slavlja.

Konstitucije, koje su program života Klanjateljica, ističu: “Po našim različitim službama naviještanja Evanđelja i promicanja ljudskoga društva, po našoj molitvi i nošenju križa Kristova, po svakidašnjem sudjelovanju u izgradnji tijela Kristova, pomažemo da svako stvorenje napreduje prema onom lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju.”

Klanjateljice Krvi Kristove u molitvi i klanjanju do nogu Raspetoga crpe snagu i nadahnuće kako bi u svom osobnom životu i u životu svoje apostolske zajednice mogle dijeliti plodove otkupljenja, “gledajući Mariju, Božju Majku i ženu Novoga saveza, kao uzor žene koja je prihvatila i dopustila Riječi da se u njoj utjelovi” (Odredbe Vrhovnog sabora 2011. godine).

Klanjateljice svojom posvetom i apostolskim djelovanjem svjedoče ljubav prema Bogu i “dragom bližnjemu”. Vrijednosti su im: Euharistija, molitva, sestrinsko zajedništvo, poslanje u opredjeljenju za dragog bližnjega u njegovim raznim potrebama (siromahe vremena i mjesta u kojemu žive). Birajući život, osobito u prilikama njegove ugroženosti, osobno i kao zajednica, uvijek su u službi Božjega Kraljevstva.

Više o Klanjateljicama Krvi Kristove možete saznati OVDJE.

Zajednica Krvi Kristove – opis i povijest

“Zajednica Krvi Kristove, zvana tradicionalno ‘Pia Unione del Preziosissimo Sangue’, je duhovna obitelj koja se razvijala pod okriljem svetog Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi. Ona se sastoji od vjernika pojedinaca (laika, redovnika, svećenika) i vjerničkih zajednica (redovničke družbe, udruženja, bratovštine, itd.) koji se trude živjeti i produbljivati duhovnost Krvi Kristove.” (Opći statut ZKK, br. 3)

“Zajednica Krvi Kristove je Vjerničko društvo uređeno u skladu s propisima Kanonskog prava. Organizirana je na međunarodnom, regionalnom i lokalnom nivou. Različite jedinice Zajednice Krvi Kristove koordinirane su i povezane po normama ovog Općeg statuta. Svaka regionalna jedinica integrira u svoj vlastiti statut Opći statut, imajući u vidu posebnu karizmu i različite regionalne zahtjeve.” (Opći statut ZKK, br. 14)

Oblici pripadnosti

Postoje četiri oblika pripadnosti u Zajednici Krvi Kristove:

a) pojedinačni članovi
b) molitvene grupe
c) misijske grupe
d) suradnici Krvi Kristove

U okviru ZKK mogu postojati prema potrebi još drugi oblici službe i djelatnosti koji su određeni posebnim pravilima.
Svaki katolik nakon odgovarajuće pripreme može postati članom ZKK te pojedinačno ili u grupi sudjelovati u toj duhovnoj obitelji. Svi članovi sudjeluju u oprostima ZKK i u svim njezinim duhovnim dobrima (Regionalni statut ZKK, br. 13) .

ZKK u župi

Glavno mjesto života i djelovanja ZKK je župa. Ako u župi ima članova ZKK koji su pojedinačni molitelji, struktura ZKK u toj župi ne postoji. Čim se “dvojica ili trojica” članova ZKK odluče da će se redovito sastajati (u privatnom stanu ili crkvi), prvo trebaju moliti svog župnika za dozvolu i blagoslov te da im odredi crkvenog duhovnika. Nova grupa treba biti registrirana u Centru ZKK. Voditelji i animatori ZKK u župi sudjeluju u regionalnim susretima ZKK i brinu se za rast Zajednice… (Regionalni statut ZKK, br. 26) .

Nastanak Zajednice Krvi Kristove (8.12.1808.):

Franjo Albertini, svećenik duboke vjere i velikog apostolskog žara, bio je zahvaćen željom za obnovom Crkve te je osnovao Bratovštinu Predragocjene Krvi, 8.12.1808. Budući da je bio kanonik crkve Svetog Nikole u okovima (u ono vrijeme su se nalazile relikvije dijela vojničkog plašta s nekoliko kapi Isusove Krvi na Golgoti), odlučio je provesti tu obnovu u svojoj crkvi i njezinoj okolici… Htio je ljude privesti osobnoj vjeri koja proizlazi iz vlastitog uvjerenja, htio im je produbiti svijest da su otkupljeni. Upravo ta svijest oblikuje osobni život vjernika i čini ga suodgovornim za druge… Albertiniju su svete relikvije bile povod da osnuje Bratovštinu Predragocjene Krvi. Osnovna zadaća te organizacije bila je: privesti ljude Božjoj ljubavi i Božjem milosrđu koje je postalo vidljivo u Krvi Kristovoj.

U tom smjeru Bratovština je trebala biti aktivna, trudeći se oko produbljivanja vjere svih ljudi. Tko uđe u tajnu Krvi Kristove ne obnavlja se i ne čisti samo on, nego dotični poprima svijest odgovornosti za druge oko sebe…

Zato se od početka ubrajaju u glavne zadaće Bratovštine: djela ljubavi i milosrđa. Posebno su naglašena: pomoć siromasima, rad na pomirenju zavađenih, vjerska pouka, briga za bolesnike, pokop preminulih siromaha. Prvenstvena zadaća predstojnika Bratovštine bila je da njeguje zajedništvo vjere, osobito sa siromasima iz okolice…

U vrijeme kad se rađala Bratovština Rim je proživljavao Napoleonsku okupaciju te je, zbog vjernosti Papi, i sam sv. Gašpar zajedno s duhovnikom Albertinijem bio osuđen na izgnanstvo. Godine 1815. papa Pio VII. potvrdio je Bratovštinu Krvi Kristove i podigao je na razinu Nadbratovštine, dodjeljujući joj mnoge oproste. Od toga trenutka ona više nije mala, lokalna grupa, već zajednica univerzalnog karaktera, u koju su mogle stupiti osobe, grupe, pa čak i redovi iz cijeloga svijeta.

Zbog širenja Zajednice i nakon svoga povratka iz izgnanstva Franjo Albertini 1851. godine predaje vodstvo zajednice Gašparovim Misionarima Krvi Kristove. Misionari od tada animiraju svoje zajednice pod nazivom – “Pobožno udruženje Predragocjene Krvi” (Pia Unio), koje se danas naziva Zajednica Krvi Kristove (ZKK).

Godine 1837. Marija de Mattias (1805.-1866.) utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove (1834.) započinje također formirati zajednice Krvi Kristove. Ove zajednice su posebno posvećene, kako tada tako i danas, moralnoj i duhovnoj obnovi žene u Crkvi i društvu.

(iz: Statut i temelji formacije ZKK, Zagreb, 2009., str. 37-41)

Potpuni oprosti za članove ZKK:

– na dan osobnog učlanjenja u ZKK
– 04.02. na blagdan sv. Marije de Mattias
– 29.04. na blagdan sv. Katarine Sijenske
– 24.05. na blagdan Majke i Kraljice Predragocjene Krvi
– 01.07. na blagdan Predragocjene Krvi
– 15.09. na blagdan Sedam žalosti BDM
– 21.10. na blagdan sv. Gašpara del Bufalo
– 03.12. na blagdan sv. Franje Ksaverskog

Za sve ostale informacije možete se javiti na naš
email zkk@cpps.hr

Misionari Krvi Kristove u svijetu

Misionari Krvi Kristove (CPPS) prisutni su u cijelome svijetu. Organizirani smo u 16 jedinica (8 provincija, 3 vikarijata i 5 misija) služeći Crkvi u 23 zemalje.

 

Posjetite stranicu Generalne uprave:
Generalna uprava

 

Stranice i informacije ostalih pokrajina (jedinica) Družbe:

Atlantska provincija
Cincinnati provincija
Iberijska rovincija (Španjolska i Portugal)
Talijanska provincija
Kansas City provincija
Poljska provincija
Njemačka provincija
Tanzanijska provincija
Brazilski vikarijat
Čleanski vikarijat
Indijski vikarijat
Centralna američka delegatura
Peruanska delegatura
Vijetnamska delegatura
Kolumbijska delegatura (ad Experimentum)
Hrvatska delgatura

Družba Misionara Krvi Kristove u Hrvatskoj – povijest

Družba u Hrvata

Početak djelovanja Družbe misionara Krvi Kristove (kratica: CPPS) u ovom dijelu Srednje i Jugoistočne Europe seže u daleku 1979. godinu, kada je p. Willy Klein, CPPS prvi puta posjetio Banju Luku. Došao je na proslavu 100. obljetnice djelovanja Klanjateljica Krvi Kristove na tim područjima. Od toga trenutka p. Willy je više puta boravio u ondašnjoj Jugoslaviji, upoznavajući krajeve, ljude, običaje, održavajući duhovne vježbe i obnove. Zbog velikog zanimanja ljudi rođena je zamisao o širenju Družbe misionara Krvi Kristove i na te krajeve.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća banjolučki biskup mons. Alfred Pichler službeno je uputio zamolbu Generalnoj upravi Misionara Krvi Kristove da pošalje svoje misionare u Bosnu. Generalna uprava na molbu odgovara pozitivno, a uprava Njemačke provincije u travnju 1988. godine šalje svoga člana. Tako p. Willy Klein dolazi u Banjalučku biskupiju, u župu sv. Josipa u Novu Topolu, gdje nastavlja s već započetom obnovom župne crkve i započinje obnovu župne kuće, namijenjene za stanovanje misionara. Uzimajući u obzir odgoj i izobrazbu budućih misionara te potrebe apostolata, traži prostor ili već gotovu kuću u Zagrebu. Godine 1989. zagrebački nadbiskup kard. Franjo Kuharić odobrava djelovanje Družbe misionara Krvi Kristove na području svoje nadbiskupije te daje pristanak za osnivanje misijske kuće u Zagrebu, s poluotvorenom kapelicom i mogučnošću prihvaćanja manjih skupina za duhovne vježbe i obnove.

Za vrijeme posljednjeg rata (1991.-’95.) kuća u Novoj Topoli biva spaljena, a svećenik koji je mijenjao župnika, privremenog člana Družbe misionara Krvi Kristove, biva noću odveden iz kuće i vjerojatno ubijen. Pater Willy se u to vrijeme nalazi u Zagrebu, sa skupinom bogoslova i sjemeništaraca.

Godine 1992. pomoćni zagrebački biskup mons. Juraj Jezerinac blagoslivlje misijsku kuću i kapelicu. Kuća prihvaća prognanike, kako iz Hrvatske, tako i iz Bosne i Hercegovine, a p. Willy se aktivno uključuje u pružanje humanitarne pomoći žrtvama rata. Osim toga obilazi ogranke Zajednice Krvi Kristove i vodi duhovne vježbe i obnove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini.

U razdoblju od 1998. do 2003. godine u Hrvatsku dolaze četiri člana Poljske provincije. Od 2003. do 2008. za svećenike su zaređena dvojica Hrvata.

U studenome 2009. godine zagrebački nadbiskup kard. Josip Bozanić pristaje na osnivanje druge misijske kuće, u Prozorju, kod Dugog Sela. Isti biskup imenuje p. Iliju Grgića župnim vikarom u župi sv. Martina biskupa u Dugom Selu te izražava svoju želju za osnivanjem nove župe, čija bi uprava trebala biti povjerena Družbi.

Trenutno su u Hrvatskoj (listopad 2014.) četvorica misionara Hrvata: dva svečenika, jedan đakon, jedan bogoslov te jedan postulant.

Pastoral svećenika obuhvaća uglavnom sljedeće:
– Vođenje duhovnih obnova i vježbi za razne skupine, kako unutar misijske kuće tako i izvan nje.
– Briga za Zajednicu Krvi Kristove. U nekoliko biskupija na teritoriju Republike Hrvatske i Republike Srbije, uza suglasnost mjesnih biskupa, djeluju skupine laičkog pokreta Zajednica Krvi Kristove. Misionari iz Zagreba vode brigu o njihovoj formaciji putem posjeta, duhovnih obnova i časopisa Živi kalež, koji izlazi jedanput mjesečno.