Sv. Katarina Sijenska – zaštitnica ZKK

Blagdan: 29. travnja, SV. KATARINA SIJENSKA,
djevica i crkvena naučiteljica
(zaštitnica Zajednice Krvi Kristove)

Sv. Katarina Sijenska rođena je u Sieni 1347. godine. Kao djevojčica, težeći za višim, upisala se u treći red sv. Dominika. Gorjela je od ljubavi prema Bogu i bližnjemu, učvršćivala je mir i slogu među građanima, odvažno je branila prava i slobodu rimskog Prvosvećenika i promicala je obnovu redovničkog života. Od nje su nam ostala i pisana djela bogata naukom i duhovnim životom.

Umrla je 1380. godine.

Jednom prilikom sv. Katarina je rekla:
“On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

Djevica Marija i duhovnost Krvi Kristove

I.

Svibanj je Marijin mjesec. Tijekom ovog mjeseca ustanovljena su tri Marijina blagdana: 12. svibnja Majka Milosrđa, 24. svibnja Marija Pomoćnica i 31. svibnja Pohod BDM. Marija je prisvojila ovaj mjesec od Crkve i od naših europskih poganskih predaka u vidu slavljenja proljeća, plodnosti i Majke zemlje sa svim pojavama kao što su cvijeće, plesovi, slavlja i okićeni stupovi oko kojih se plesalo u svibnju. Blagdan dana 24. svibnja slavi se kao uspomena na povratak Pia VII u Rim 1814. godine iz Napoleonovog izgnanstva. Tako naša Zajednica izvorno uključuje i pozivanje Marije, Pomoćnice kršćana, a mi smo također bili utemeljeni dana 15. kolovoza 1815. na blagdan Velike Gospe.

Sv. Gašpar bio je posebno odan Mariji. Koristio je posebnu sliku Marije, “Gospe s Kaležom”. Izvorno, sv. Gašpar je dao čovjeku, koji se zvao Pozzi i bio je nepoznati umjetnik, da doda kalež u Isusovu ruku na sliku koju su već koristili drugi prije njega u misijama te koja je već bila popularna. Koristio je ovakvu predodžbu u posebnom najsvečanijem trenutku blagoslova rukom tijekom misije, otkrivajući sliku, tu neobično blagu i nasmiješenu Gospu, koja prikazuje svu ljepotu i milosrđe majčinstva čak i najokorijelijim srcima. Ovaj trenutak zvao je “Pobjeda propovjedi”. Kopija je bila napravljena u misijskim kućama tijekom misija. Sv. Gašpar je znao reći: “Kako je lijepo stajati s Marijom podno križa”. Koristio je privlačnu i blagu majku da pozove ljude da ga duhovno slijede do dna križa.

Lumen Gentium (br. 67) kada se Drugi vatikanski koncil izrazio o Mariji, poučavajući da odanost Mariji “proizlazi iz vjere, pomoću koje nas vodi da prepoznamo vrsnost Bogorodice i pomoću koje se primičemo odanoj ljubavi spram naše Majke i oponašanju njezinih kreposti”.

Ove karakteristike vrijedne oponašanja proizlaze iz Marijinog najstarijeg epiteta, koji je star kao i Novi zavjet, a koristio se veoma rano, još u drugom stoljeću, kada je ona bila zazivana u euharistijskim molitvama. Njezini su epiteti Bogorodica i nova Eva. Oba su naziva zbog njezina odnosa s Isusom. Prema jednoj legendi Marija je preminula u Efezu, možda u domu najpoznatijeg hrama posvećenog božici Majci Zemlje, u mjestu u kojem je crkva objavila Mariju kao “Theotokos” (Bogorodicu) 431. godine na Koncilu u Efezu. Epiteti su uspomena iz Starog zavjeta za naziv “Kraljica Majka” kao “gebirah”, koji je ukorijenjen za pojam žene sa snagom i odlikama ratnice koja “trči s vukovima”.

Za naš pothvat u duhovnosti Predragocjene Krvi Kristove, mi bi mogli biti najbliže Mariji u trenutku njezina Pohođenja marginaliziranima i u njihovom rođenju novom i jednostavnom poretku svijeta s novom pjesmom Božje milosne ljubavi za njih. Ovdje je ona najviša sveta posuda ili pehar, koji je izvor Isusove vlastite Krvi, njezino mlijeko izvor je Isusova rođenja. Rijetko je europska umjetnost prikazivala Mariju trudnu, a ovdje je ona puna Duha Svetoga, nakon utjelovljenja. Mi bi mogli biti najbliže Mariji podno križa, gdje ona žrtvuje svoga Sina; u umjetničkoj mašti bila je prikazana kako skuplja Predragocjenu Krv u svoj kalež ili kako njeguje njegove rane, a krvlju je zamrljana njezina koprena, kao kada mi sami stojimo s marginaliziranima izvan vrata u njihovim patnjama i prolijevanju krvi. Papa Pio XII napisao je u (Jucunda Semper) 1894. godine: “Ovdje stoji pokraj križa njegova majka koja … rado daje svoga vlastitog Sina”. Ovo mi zvuči kao veoma svećeničko djelo. Možemo početi u razboritijem shvaćanju mnogih tekstova Starog zavjeta smatrati krv žene, svetom krvi i davateljicom života. Napokon bi mogli biti najbliže Mariji usred najranije zajednice na Duhove, kako je sveti Luka opisao u Djelima apostolskim i to potpuno primajući njezin Duh, koji nas ovlašćuje propovijedati i svjedočiti Evanđelje kao što stojimo u ispravnoj ulozi žene koja sasvim posreduje za Crkvu u stvarnoj provedbi Novog zavjeta.

Podsjećam samo, kada bismo pretočili svoje misli o Mariji u suvremeni jezik, koji je više prihvatljiviji, rekli bismo da imamo povijesno utemeljenje za sasvim novi razvitak naše odanosti prema Mariji i njezinom mjestu u našoj duhovnosti i to izvan djela oslobođenja i izvan feminističke teologije. Veliki je ovo posao koji treba biti sagledan u ovim područjima, i u tim smjerovima su me vodila moja razmišljanja o Mariji.

(Fr. Alan Hartway, C.PP.S., “Reflections on the Woman of the New Covenant and Precious Blood Spirituality”, The New Wine Press, May 25, 1994)

 

II.

Blizu križa je jedna osoba koja ponekad stoji, ponekad je klonula, uvijek plačuća, koja razumije glazbu noći. Ovdje gdje je Marija, Majka Predragocjene Krvi, stoji i naša duhovnost. Ona je žena koja tuguje, koja poznaje noć i značenje jutra.

Marija, neudana majka, kaže “Da” Božjem planu da može zanijeti. Prestrašena mlada djevojka koja jednog dana otkriva da je trudna. Suočava se s izborom, zna da će je neke osobe pokušati osramotiti i optužiti. Ali najviše od svega, ona misli na svog ljubljenog i kako će mu saopćiti vijest. Pita se hoće li ju napustiti ili će stati na njezinu stranu. Zbunjena i uplašena odjurila je svojoj rođakinji Elizabeti da podijeli s njom trenutak koji će trajati više mjeseci.

Marija, ponizna majka, zvijezda je vodilja sa svom pažnjom ovog njenog primljenog Djeteta. Siromašni i bogati dolaze u posjetu. Raskošni darovi, ali jedan je malo uznemirio: smirna. Neobičan dar za dijete. Nije li smirna korištena za pripremu tijela za pokop?

Marija, politički izbjeglica, bježi sa svojim mužem i bebom u drugu državu da izbjegne progon. Ovo njezino Dijete stvorilo je nemir i izazvalo gnjev vladara. U njezinom bijegu, hrani Dijete na prsima, ona tuguje za sve majke i  nevinu dječicu ostavljenu iza sebe, koji nisu bili dovoljno sretni ostvariti budućnost svojih snova.</span>

Marija, ponosni roditelj, donosi svoje Dijete u hram i čuje mudrog starca kako govori kako će to dijete biti na uskrsnuće i propast mnogih. Ona je pomislila da je možda mogla čekati do promocije njezina Sina da onda osjeti dodir mača. Ali čak usred starčevog iščekivanja nalik bujici, ovdje je strašno predskazanje koje probada srce. I prisjetila se smirne.

Marija, izbezumljena majka, koja putem kući otkriva da njezin dvanaestogodišnji sin nije s njima. Ona i njezin suprug traže ga svuda i napokon pronalaze ga u hramu. Poučava starije. Zaslužio je da ga se disciplinira, ali kako netko može kazniti čudo od Djeteta?

Marija, zabrinuta majka, kaže svojem sinu da pomogne na svadbi prijatelja. Ne želi da se par osramoti jer im je ponestalo vina.

Marija, zbunjena majka, stoji izvan kuće dok njezin sin, častan Rabi, sjedi unutra okružen bludnicama, carinicima, i drugom svjetinom. Ovo je morala biti jedna od strijela o kojoj je govorio mudri starac. Ona ne razumije čudnovato ponašanje njezinog Sina. On radi previše. Ona želi da se vrati kući i malo se odmori.

Marija, ucviljena majka, klonula je podno križa, njezine ruke i kosa zaprskane su krvlju umirućeg Sina. Dolazi sjećanje na riječi mudrog starca i na smirnu, koje sada ima smisla.

Marija, vjerna majka, sluša svoga Sina kako u smrtnom udisaju brine za budućnost. Ona neće trebati živjeti sama. Njegov najbliži prijatelj, Ivan brinut će se za nju. I ona za njega.

Marija, tugujuća majka, nosi mrtvog Sina u naručju. Postoji li više ucviljujuća i dugotrajnija rana od ove majka drži beživotno tijelo svoga prvorođenca? Njezine suze miješaju se s krvlju i cijede se niz čelo njezinog Sina. Dok ga tako drži, ona se prisjeća vremena prije mnogo noći kada su zvijezde žarko sjale i kada je budućnost izgledala vječnost. Sada ga drži posljednji put. Sada nema zvijezda, sada nema budućnosti. Samo tmina, tama i uspomene. Sjećanje na smirnu.

(Fr. Joseph Nassal, C.PP.S., Passionate Pilgrims, Resource Series, # 13, The Messenger Press, Carthagena, Ohio, 1993, pp. 101-103)

 

Prevedeno s engleskog: Marija P.

XX. Generalna skupština CPPS progovara o radu i značenju Družbe (srpanj 2013.)

Proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta

Mi, članovi XX. generalne skupštine okupili smo se na dvotjednom zasjedanju kao smjerni predstavnici uvijek vjernih Misionara Predragocjene Krvi Kristove. Uronjeni tijekom ovih dana u duboki dijalog i usrdnu molitvu koja se diže iz dubina naših duša, ujedinjeni u svezi Ljubavi, otvorili smo naša srca Božjem glasu i glasovima svoje subraće. Svaki od nas donio je u ovo promišljanje i zasjedanje svoju vlastitu predanost istini i ljubavi, ali što je još važnije, željeli smo donijeti i biti glas svih onih čiji smo predstavnici ovdje u Rimu svih Misionara Krvi Kristove.

Svjesni smo i važnosti povijesnog trenutka u kojem se nalazimo. U tijeku je priprema za proslavu 200. godišnjice osnutka Kongregacije. To je trenutak, vrijeme posebnog blagoslova i milosti kako za nas kao Družbu, tako i za cijelu Crkvu i svijet. Kada je Skupština počela sa svojim radom, dakle već na samom početku, postalo je jasno da sve odluke koje donosimo moraju biti utemeljene i izrastati iz naše bogate prošlosti i potaknuti nas na još jače ostvarenje vizije sv. Gašpara koji je čeznuo za obnovom Crkve i pomirenjem svijeta. Inicijativu za pripremu ove Generalne skupštine dao je general, p. Francesco Bartoloni s Generalnim vijećem, unaprijeđena je odlukama i radom Vijeća poglavara na Zasjedanju viših poglavara 2012. (MMS – Meeting of Major Superiors), i nastavljena kroz proces koji je zahtijevao angažman svih članova Kongregacije. Ovaj jedinstven način iznjedrila je Skupštinu na kojoj smo isprva razlučili, a zatim usvojili smionu, punu vjere i vjernosti, Viziju naše budućnosti.

Nadahnuti i okrenuti toj viziji, izabrali smo Organizacijski tim za koji smo vjerovali da je sposoban potaknuti i animirati cijelu našu Zajednicu kako Družbu, tako i suradnike-laike na ostvarenje vizije koja prožima svaki segment našega života: kroz naš odnos s Bogom (duhovnost), naš odnos jednih prema drugima (život u zajednici) te kroz naš odnos sa svijetom (misije). Ova Poruka koju odašiljemo sa zasjedanja 20. generalne skupštine prvi je čin ove svete aktivnosti animiranja svih i stoga smo je namijenili i poslali prema svima.

Na Zasjedanju viših poglavara 2012. godine, p. Bartoloni i Generalno vijeće predložili su jedinstven pristup našoj Izbornoj skupštini: u ove duhovne aktivnosti upustit ćemo se kroz procese koji se temelje na svjetovnoj organizacijskoj teoriji afirmativnog propitivanja. Polazeći od zahvalnosti za sve dobro koje već postoji unutar neke organizacije i koristeći jedan bezuvjetno pozitivan pristup planiranju, vodstvu i ostvarivanju promjena, ova metoda predstavlja proces koji pomaže organizaciji da najbolje ostvari svoju svrhu i svoj cilj.

Pater Bill Nordenbrock modificira ovu svjetovnu teoriju uvrštavanjem vjerskih vrjednota i uvođenjem vjerske terminologije kako bi je učinio pogodnom za korištenje od strane vjerskih zajednica kreiranjem procesa afirmativnog razlučivanja. Prije ove Generalne skupštine, mnogi upravitelji provincija i delegatura već su bili upoznati s procesom afirmativnog razlučivanja i koristili ga u radu svojih upravnih jedinica. Stoga je Skupština viših poglavara (MMS) spremno usvojila ovaj prijedlog kako bi on mogao postati okvir unutar kojeg će se odvijati i sam rad Skupštine.

Druga odluka Skupštine viših poglavara bila je usmjerena prema cilju Generalnu skupštinu staviti u okvir i ozračje molitve. željeli smo stvoriti “siguran kutak” za iskrenu komunikaciju, sveto mjesto gdje bi se ljudi osjetili sigurnima izraziti “svoju istinu” jer su svjesni i znaju da će ih netko slušati pozorno i s punim poštovanjem.

Stvaranje takve atmosfere bilo je ključno za provođenje izbornog procesa za novu generalnu upravu unutar Družbe. željeli smo izborni proces u kojem se mogao dogoditi iskren dijalog s “kandidatima” i o “kandidatima”. željeli smo na svjetlo dana iznijeti i sve one privatne razgovore koji se obično vode u kuloarima tijekom izbornog procesa i omogućiti da i oni utječu na proces zajedničkog odlučivanja. Smisao se sastojao u tome da naše razlučivanje i izbor ne budu samo zbroj naših pojedinačnih, individualnih odluka, nego da budu istinski svjedoci sveukupnih zajedničkih duhovnih aktivnosti i napora.

Tako je Skupština postala vrijeme molitve. Dnevno smo se okupljali na molitvama časova i slavljenju Euharistije. To vrijeme zajedničke molitve postalo je i izraz bogatstva u različitosti naše Družbe; naime svaki je dan molitvu i propovijed, tumačenje Riječi Božje, pripremao i predvodio poglavar određene mjesne jedinice. Ovo zajedništvo u naviještanju i svjedočenju Riječi Božje uvelike je pridonosilo i poboljšanju moći našeg rasuđivanja i dubokoj ukorijenjenosti u dijalog.

I drugi sveti obredi pratili su rad Skupštine. Odmah prvoga dana blagoslovili smo dvoranu u kojoj se održavala Skupština da bude sveto mjesto u kojem će se odvijati naše duhovne aktivnosti. Svaki delegat donio je svetu vodu iz svoje mjesne jedinice te je voda pomiješana zajedno u uvodnom obredu blagoslova prostora. Kako bismo kroz sve vrijeme održavali svetost prostora, svako zasjedanje započinjali bi molitvom i škropljenjem prostora i nazočnih blagoslovljenom vodom; to nas je trebalo podsjećati da smo okupljeni na svetom tlu prvenstveno da bismo osluškivali Riječ i glas Božji, a ne samo raspravljali i proveli izbore.

Tako, u molitvenoj atmosferi, na Skupštini je započeo proces afirmativnog razlučivanja. Utvrđen je i moto pod kojim se Skupština odvijala: Mi smoproročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Fokusiranost na izbor ove teme izražava, općenito govoreći, viziju vjernosti Kongregacije. I sam izborni proces odvijao se unutar ove zadatosti.

Proces afirmativnog razlučivanja započinje otkrivanjem onoga u čemu se već očituje Božja prisutnost i njegov blagoslov. Kao vježbu iz praktične teologije, započeli smo s istraživanjem i došli do svježih i novih izvora razumijevanja naše karizme, otkrivajući ih u već življenim i zaživjelim iskustvima te iste karizme.

U procesu razlučivanja i izbora željeli smo imati najširu moguću platformu biračkog tijela. S toga razloga, u vremenu između rujna 2012., kada se održavala Skupština viših poglavara, i vremena održavanja Generalne skupštine, provincijali i delegati odlučili su krenuti u potragu za predstavnicima koji svjedoče živu vjeru u življenju naše karizme unutar svojih mjesnih jedinica. Od izabranih kandidata tražilo se da budu istinski predstavnici svojih mjesnih jedinica te time daju autentičan obol radu Skupštine. Dalje, na zasjedanju Generalne skupštine, faza otkrivanja započela je drugog dana našeg okupljanja. Svi smo međusobno sudjelovali u svojevrsnom “Emaus razgovoru”, jedan s drugim, te smo u toj vrsti zajedništva s drugim misionarima proveli nekoliko sati dijeleći međusobno svoje osobne ispovijesti o pozivu kao i svoje nade i želje vezano uz budućnost Družbe. Ova razmjena iskustava nastavila se, zatim, u manjim grupama sa svrhom otkrivanja karizmi koje postoje među delegatima na Skupštini.

Sljedeći dan smo započeli fazu sna u sklopu procesa dijaloga u malim grupama te na plenarnoj sjednici i došli do sljedeće vizije naše, vjerne i vjerom ispunjene, budućnosti:

IZJAVA O VIZIJI

Krv Kristova, prolivena za sve ljude, kako bi sve privukla k sebi, izvor je i vrhunac našega života i poslanja. Ova Krv nas potiče da se zauzimamo za dostojanstvo života grleći ranjeno čovječanstvo i stvorenje.

Ukorijenjeni u duhovnosti štovanja Predragocjene Krvi i služenju Riječi, naše se poslanje sastoji u proročkom svjedočenju poradi obnove Crkve i pomirenja svijeta. Kao hrabru zajednicu Misionarevih učenika, krik Presvete Krvi zove nas na rubove društva da budemo Kristovi poslanici pomirenja i služimo narodu Božjem.

živeći vez ljubavi, naš život odražava multikulturalno zajedništvo kako zavjetovanih članova, tako i suradnika-laika. Vjerni misionarskoj karizmi sv. Gašpara, naše misijske kuće su sveta mjesta gostoprimstva i obnove misijskog poslanja. Svaki misionar prihvaća odgovornost zajedničkog odlučivanja za dobrobit cijele zajednice. Naši izabrani upravitelji službenici su koji nas potiču da razvijamo i međusobno dijelimo svoje darove za ostvarenje naše vizije i ostvarenje Kraljevstva Božjega.

Generalna skupština žarko se nada i gorljivo moli da uzmognemo ostvariti ovu viziju kroz zajedničku predanost i suradnju svih članova Družbe te suradnika-laika. Našem novoizabranom ocu Generalu i Generalnom vijeću, kao i odgovornima u svim mjesnim jedinicama, stavljen je u zadatak teret odgovornosti življenja ove vizije kao uzora svima nama. Naša je želja da ova vizija bude svjetionik koji nas poziva u budućnost sve dublje i jače vjernosti.

Odmah po završetku Skupštine započeli smo s implementacijom i provođenjem ove vizije. A onaj dio sadržan u Izjavi o viziji, a koji se odnosi na izbor vodstva vodio nas je, nadahnjivao dijalog i rasuđivanje tijekom procesa izbora novog oca generala i članova Generalnoga vijeća.

Viziju se nastojalo provoditi u praksu i nakon procesa izbora. Naime, odmah potom, u fazi kreacije, podijeljeni po manjim grupama, krenuli smo s pisanjem Prijedloga-izazova za svaki od 3 stupa Kongregacije. Prijedlozi-izazovi su naša promišljanja i sugestije koje proširuju i pomažu bolje razumijevanje Vizije i u kojima pokušavamo dati odgovore na pitanje: kako konkretno u stvarnosti treba izgledati ostvarivanje ove Vizije? Ovakav aktivan pristup, omogućavao je da se Vizija, kojoj je svrha inspirirati i potaknuti, ostvari na praktičan i konkretan način. Skupština je tako konsenzusom usvojila sljedeće zaključke:

Prijedlog o proaktivnom življenju duhovnosti Predragocjene Krvi

Krv Kristova teče kroz svo stvorenje, a najsjajnije i najjasnije dolazi do izražaja u našem međusobnom zajedništvu i solidarnosti na stolu Euharistije. Iz biblijske utemeljenosti štovanja Predragocjene Krvi jasno progovara i artikulira se jezik Kaleža, Križa i Saveza u krvi i uprisutnjuje u našim molitvama, propovijedanju, svećeništvu, služenju i životu koji iz tog vrela izvire.

Prigrlivši vlastitu ranjenost i nesavršenost, Misionari odano svjedoče živu prisutnost Božju posred ovog ispaćenog svijeta i ulaze u iscjeljujuće odnose prema onima koji vape za pomirenjem i oslobođenjem.

Prijedlog o proaktivnom življenju misionarskog poslanja

Napajajući se na izvorima Drugog vatikanskog sabora i Socijalnog nauka Katoličke Crkve, pozivamo sve krštenike da se ujedine s nama u življenju univerzalnog poziva čovjeku na svetost i misionarsko djelovanje. Uvijek vjerni zasadima našeg osnivača, sv. Gašpara, mi nudimo svijetu duhovnost štovanja Predragocjene Krvi za obnovu Crkve, osobito za obraćenje svećenika i drugih duhovnih osoba. Mi smo proročka Družba pomiriteljske nazočnosti sred sukoba i podjela u svijetu. U svom služenju ljudima posred ovoga svijeta iskazujemo najveće poštovanje svakoj osobi kojoj smo poslani, kao i svakoj kulturi u kojoj pojedina osoba živi.

Prijedlog o proaktivnom življenju života u zajednici

Kao što je Srce Isusovo otvoreno, tako su i naše zajednice sveta mjesta otvorenog i duboko iskrenog dijaloga u kojima međusobno dijelimo svoje radosti i svoje žalosti, svoje nade i svoje snove, a u ozračju povjerenja, poštovanja i ljubavi.

Naše zajednice su utemeljene na odnosu saveza s Kristom i jednih s drugima. U toj svezi ljubavi, duboko uvažavamo međusobne kulturalne različitosti i međusobno se obogaćujemo istima. Mi smo Družba pomirenja i mira kako bismo mogli biti misionari mira i pomirenja. I kako je Krist raširio svoje svete ruke na drvu križa da privuče k sebi sve ljude i narode, tako i mi, kako Misionari, tako i braća laici, otvorena smo Zajednica za sve i mjesto gdje je svatko dobrodošao.

Na zasjedanju Skupštine uslijedilo je predstavljanje Prijedloga-izazova, na osnovu svih onih opisanih i iznijetih primjera iz kojih smo izvukli i definirali specifične konkretne korake i akcije koje nam mogu biti od pomoći u vjernom koračanju na našem putu u ostvarivanju zajedničke Vizije. Preko početnog rada u malim grupama i pročišćenih prijedloga na plenarnom zasjedanju Generalne skupštine, konsenzusom su definirani sljedeći akcijski koraci:

Akcijski koraci za jače uprisutnjenje naše duhovnosti

Od vremena svoga osnutka po sv. Gašparu, Kongregacija je blagoslovljena bogatom i dubokom duhovnošću. Ova duhovnost posebno se razvijala i produbljivala tijekom zadnjih godina usporedo s nastojanjima i borbom misionara da se ta duhovnost inkorporira u različite nacionalne i kulturalne kontekste. Posegnuli smo nanovo za Pismom i spisima kako bi u njima pronašli čvrstu utemeljenost i identificirali snažnu simboliku Kaleža, Križa i Saveza u Krvi kao iznimno važne za sve nas. Prijedlozi-izazovi izneseni za vrijeme Generalne skupštine pozivaju nas na još snažnije ucjepljenje ove duhovnosti u naše propovijedanje, služenje i u sam naš život.

U sklopu poruke jače uprisutnjenosti naše duhovnosti, Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih aktivnosti:

– dijeljenje materijala i širenje pobožnosti štovanja Predragocjene Krvi odsudni su za integraciju duhovnosti u našim životima. Ova aktivnost trebala bi se odvijati kako unutar pojedinih mjesnih jedinica, tako i među jedinicama. Generalna kurija treba sudjelovati, odnosno posredovati u ovoj aktivnosti ukoliko i koliko je u određenim situacijama potrebno;

– Kongregacija je već razvila različite načine za daljnje aktivno širenje i uprisutnjenje duhovnosti štovanja Presvete Krvi. Oni uključuju tiskane materijale, Međunarodni duhovni centar u Salzburgu, Merlini duhovni centar u Peruu, Centar za proučavanje duhovnosti i štovanje Krvi Kristove u Italiji te virtualni (mrežni) duhovni centar u Sjevernoj Americi. Od esencijalne je važnosti da Kongregacija promiče i bolje koristi spomenute Centre i izvore u budućnosti.

Skupština je ujedno pozvala i Generalnu upravu na provođenje određenih akcija:

– svjesni smo činjenice da dar življenja naše karizme treba biti središnja točka u odabiru i formaciji, kao i u životu naših kandidata. Kako bismo osigurali da naši kandidati budu izvrsno formirani upravo u našoj duhovnosti, sljedeća radionica odgajatelja treba biti organizirana upravo tako da pomogne odgajateljima da steknu što više znanja i vještina potrebnih za proces formiranja i odgoja kandidata.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše misionarske vizije

Od svojih najranijih godina, sv. Gašpar posvetio je svoj život izgradnji Kraljevstva Božjega. Počev od njegova rada sa siromašnima u Rimu još od djetinjstva, preko njegovih propovijedi o Predragocjenoj Krvi u crkvi sv. Nikole u Carceri, sv. Gašpar živio je život misionara. A njegova misija povjerena je sada nama za 21. stoljeće. I dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila i 200. obljetnice osnutka Družbe, čujemo kako kroz sv. Gašpara, tako i kroz Koncil, odzvanja poziv za revnim radom na obnovi Crkve i pomirenju svijeta.

I kao sastavni dio ovog važnog poslanja Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih činjenica:

– dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila trebamo omogućiti duhovnu formaciju u duhu Koncila i duhu socijalnog nauka Crkve svim članovima u svim mjesnim jedinicama;

– također se nalazimo i u vremenu priprema za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe; svi članovi u mjesnim jedinicama trebali bi iskoristiti ovo vrijeme milosti kako bi produbili i nadopunili svoje znanje i razumijevanje života i djela sv. Gašpara te pobudili svoje poštovanje prema njemu;

– Drugi vatikanski koncil poziva Crkvu na raspoznavanje znakova vremena kako bi mogla na njih odgovoriti. Isto tražimo i od Družbe te da u tu svrhu unutar mjesnih jedinica sve više koristi suvremene tehnologije i medije društvene komunikacije. Napredak tehnologije omogućuje nam da uistinu bude “1000 jezika” koji naviještaju otajstvo Predragocjene Krvi kako je to govorio sv. Gašpar;

– iako je Družba decentralizirala vodeće, upravljačke strukture, još je uvelike potrebna koordinacija u misionarskom radu. Molimo Generalnu upravu da omogući povezivanje i međusobnu razmjenu iskustava između mjesnih jedinica u radu za pravdu, mir i cjelovit integritet svega stvorenoga.

Skupština poziva novu Genaralnu upravu da:

– iznađe putove i načine, u zajedništvu s upravom provincija Cincinnati i Kansas City, kako bi Centar za pomirenje Predragocjene Krvi koji se nalazi u Chicagu, postao uzor ostalim provincijama; preporučujemo širenje tzv. kružoka slušanja (Listening Circles) kao poseban primjer i način koji vodi k pomirenju;

– razvije procese koji će u potpunosti pripremiti mjesne jedinice za iskustvo što jednostavnije razmjene “osoblja”. Obje jedinice, kako ona koja šalje, tako i ona koja prima, moraju biti pripravne prihvatiti izazove koje pred njih stavlja međunarodna, multikulturalna zajednica i sredina. I misionari, osobno, trebaju biti odgovarajuće pripremljeni i osposobljeni prije ulaska u novu kulturalnu sredinu kao i za povratak u matičnu zajednicu.

Skupština upućuje poziv svim mjesnim zajednicama da:

– razvijaju i počnu provoditi plan za duhovnu, ljudsku i svećeničku obnovu među lokalnim svećenstvom na području mjesnih crkava unutar kojih djeluju uvažavajući njihove specifične datosti i okvire. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine;

– započnu ili prošire brigu i djelovanje prema onima na rubu društva i marginaliziranima. Pri tome nije nužno da mjesne jedinice započinju nove pothvate na novim područjima, nego da nastave što bolje i aktivnije raditi u svojim već postojećim specifičnim okvirima. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše viziju života u zajednici

Kao Družba apostolskog života zauzimamo uistinu jedinstveno mjesto u okviru širokog tkanja duhovne crkvene stvarnosti. Iako nismo kanonski vezani evanđeoskim zavjetima, ipak smo pozvani živjeti prema tim istima. Sveti Gašpar je želio da budemo međusobno povezani svezom ljubavi, in vinculo caritatis.život u zajednici sastavna je komponenta i ne može se razdvajati od našeg poziva za misijskim djelovanjem. Zapravo sva tri stupa “duhovnost štovanja Krvi Kristove, život u zajednici i misijska djelatnost” moraju ostati međusobno povezana. Ostati vjerni pozivu Kristovu traži upravo integriranost sva tri stupa. Istodobno, Skupština prepoznaje da život u zajednici mora biti čvrsto utemeljen u konkretnim uvjetima različitih lokalnih sredina.

U sklopu ostvarivanja naše vizije života u zajednici, Skupština podsjeća Družbu na ove važne točke:

– naša sveopća normativna pravila i propisi, kao i razni statuti mjesnih jedinica, izvor su i prava riznica uputa za zdrav i plodonosan život u zajednici. Zajednička molitva, euharistijsko slavlje, kućna savjetovanja, zajedničko blagovanje i rekreacija, kao i okupljanja na razini provincija i delegatura bitne su sastavnice našeg zajedničkog života. Svaka jedinica se na taj način uvijek ispočetka podsjeća da na svakoj od njih leži odgovornost za održavanjem spomenutih pravila i propisa;

– komunikacija je uvijek svojevrsna kritična sastavnica života u zajednici. Bilteni, mrežne stranice i razne publikacije pomažu u održavanju veza među članovima i između pojedinih jedinica. Pa ipak, u užurbanom i grozničavom svijetu u kojem živimo, često svi naši napori da ostanemo povezani, ne donose ploda. Stoga Skupština upućuje poziv mjesnim jedinicama da se odredi prikladan netko tko će biti angažiran na održavanju komunikacije kako unutar same pojedine mjesne jedinice, tako i među jedinicama te s Generalnom upravom. Uz brigu za kvalitetnom međusobnom komunikacijom, mjesne jedinice bi, koliko im njihove mogućnosti dopuštaju, trebale prevoditi i materijale za uporabu u široj zajednici;

– Mi smo misijska zajednica! Stoga je primjereno da povremeno unutar mjesnih jedinica svjedočimo svoju privrženost Družbi, kao i svoju stalnu spremnost i predanost misijama. Mjesne jedinice prepoznat će same koliko im može biti od koristi razvoj i vršenje određenih zajedničkih obrednih praksi kroz koje će prepoznavati i produbljivati svoju predanost i misijsku opredijeljenost.

Skupština upućuje sljedeći poziv Generalnoj upravi:

– slično kao što je radila desetljećima na području duhovnosti i misija, Skupština poziva Generalnu upravu na ponovno otkrivanje i supstancijalno istraživanje onoga što konkretno uključuje autentično življenje života u zajednici unutar Družbe misionara Predragocjene Krvi Kristove. Jedan od autentičnih doprinosa sv. Gašpara Crkvi jest osnivanje misijskih kuća. Generalna uprava se, stoga, poziva na angažiranje cijele Družbe u daljnjem razvoju i njegovanju ovog oblika zajedničkog života i misionarskog djelovanja.

Skupština upućuje poziv svakoj mjesnoj jedinici da se:

– uključi u niz značajnih konstruktivno vođenih razgovora o tome što znači živjeti autentično i što to znači živjeti jednostavnim životom;

– razvija i/ili produbljuje predanost u radu s laicima i zauzima se za što je moguće jače uključivanje laikata u naš život u zajednici, našu duhovnost i apostolski rad.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše vizije upravljanja

Značajan dio vremena Skupština je provela raspravljajući o ulozi vodstva Družbe, odnosno kako bi trebalo izgledati upravljanje Družbom. Naše normativne odrednice su tu potpuno jasne i određuju da je svaki član Družbe pozvan sudjelovati u odgovornom procesu vođenja i upravljanja Družbom. Naše izabrano vodstvo, na svim razinama upravljanja, po uzoru na Krista rukovodi se modelom upravitelja-sluge.

U okviru rečenoga, Skupština podsjeća Družbu na sljedeće važne činjenice:

– vodstvo se najbolje ostvaruje kada svaki član pokazuje odgovornu inicijativu u promicanju dobrobiti za cjelokupnu Družbu. No, izabrano vodstvo unutar mjesnih jedinica ipak ima specifične odgovornosti i ulogu. Njihov rad najbolje se ostvaruje međusobnom suradnjom;

– upravitelji, osobito provincijali i delegati, trebaju osigurati i omogućiti trajnu formaciju svih članova, ali s posebnom pozornošću i naglaskom na novake, novozaređene svećenike, stare i nemoćne članove. Također moraju pronaći i omogućiti sredstva za skrb o zdravlju i dobrobiti svih svojih članova;

– upravitelji mjesnih jedinica trebaju upravljanje zajednicom shvatiti kao svoju primarnu zadaću. Oni moraju osobito dobro poznavati duhovnu baštinu Družbe, dobro vladati vještinama upravljanja međuljudskim odnosima, živjeti u konkretnoj jedinici, prepoznavati darove i talente članova zajednice i biti ljudi molitve, a sve to kako bi mogli što bolje služiti potrebama Družbe.

Zaključak

XX. generalna skupština započela je zazivom Duha Svetoga. Stoga nema ni najmanje sumnje da je Duh Sveti bio prisutan i vodio nas u našim razmišljanjima, molitvi i našim međusobnim susretima. Duh Sveti svojom je snagom ispunio svakoga od nas te nas pozvao da budemo vjerni ovoj Viziji. No znamo da Duh Sveti nije ograničen zidovima naše skupštinske sabornice. Svi članovi Družbe, kako Misionari, tako i suradnici-laici, blagoslovljeni su darovima Duha Svetoga. Iz ovih darova izvire i odgovornost. Stoga imamo odgovornost, na svim razinama Družbe, prigrliti ovu Viziju i učiniti sve kako bi se ona utjelovila i zaživjela u životu cjelokupne zajednice.

Naše izabrano vodstvo ima osobitu dužnost osigurati da Vizija koju smo ovdje razaznali bude ostvarena i u mjesnim jedinicama. Bit će to izazovna zadaća. S vremena na vrijeme naše poimanje Vizije i naše svakodnevno življenje Vizije možda neće odgovarati našim željama i očekivanjima. No ostajući vjerni svome pozivu, nastojat ćemo ostvarivati i otjelovljivati ovu Viziju. Upravitelji mjesnih jedinica moraju učinkovito raditi i surađivati s novom Generalnom upravom kako bi ova Vizija urodila istinskim plodovima.

Nova Generalna uprava ima blago mudrosti, znanja i energije. Njihova odgovornost leži u nastojanju da se značenje i ostvarenje Vizije ne izgubi i ne svede na rutinu upravljanja Družbom. Zadatak im je ujedno da animiraju cijelu Družbu, od onih koji su tek u početcima formacije do onih koji su u zasluženoj mirovini, ali još uvijek mogu služiti aktivno molitvom, da bude i ostane vjerna Božjem pozivu.

I dok se nalazimo u pripremama za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe, želimo također uroniti u viziju koja je izraz stvaralačke vjernosti snu sv. Gašpara i naše najsjajnije prošlosti i tradicije. Ukorijenjeni u toj vjernosti, pronašli smo hrabrosti odgovoriti na izazov biti proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Stavljamo našu Družbu i sve naše snove i nade o budućnosti u otvorenu ranu Srca Isusova.

Rim, 8.-19. srpnja 2013.

Sv. Ivan Pavao II. o Krvi Kristovoj

Predraga braćo i sestre!

Danas započinje mjesec srpanj, kojeg tradicija posvećuje promatranju Predragocjene Kristove Krvi, nedokučive tajne ljubavi i milosrđa.

U današnjoj liturgiji apostol Pavao tvrdi u poslanici Galaćanima da nas je Krist oslobodio kako bismo bili slobodni (Gal 5, 1). Ova sloboda ima veliku cijenu: život, krv Spasitelja. Da! Krv Kristova je cijena koju je Bog platio kako bi oslobodio čovječanstvo od ropstva grijeha i smrti.

Krv Kristova je nesumnjivi dokaz ljubavi Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, nitko nije isključen.

Sve je ovo dobro naglasio bl. Ivan XXIII, štovatelj Krvi Kristove od samog djetinjstva, kad je u svojoj obitelji slušao kako se mole litanije Krvi Kristove. Kad je bio izabran za Papu, napisao je Apostolsko pismo koje potiče ovu pobožnost “Inde a primis”, 30. lipnja 1959.), pozivajući vjernike da meditiraju beskrajnu vrijednost ove Krvi, od koje” jedna jedina kap može spasiti cijeli svijet od svake krivnje” (himan “Adoro Te devote”).

Neka meditacija Gospodinove žrtve, čin nade i mira za svijet, bude ohrabrenje i poticaj da se gradi mir također i tamo gdje se čini da se on ne može postići. Danas moje misli idu posebno u Sri Lanka, gdje se, povodom svetkovine Gospe u Madhu, okuplja katolička zajednica na molitvu u ovom poznatom svetištu, vapijući za dar mira. Zaražene strane u ovom tragičnom etničkom konfliktu, koji već dvadeset godina sija nasilje i strašne zločine u ovom dragom narodu, trebaju naći put dijaloga i pomirenja. Razgovor je jedini put koji može uspješno uočiti teška pitanja koja su uzrok sadašnjeg sukoba.

Marija, Majka onoga koji je svojom krvlju spasio svijet, neka blagoslovi napore svih onih, koji u Sri Lanka i drugdje promiču ozračje smirenja, što je neophodno za stvaranje sporazuma i mira.

Nakon toga je Sv. Otac zajedno s prisutnim hodočasnicima
molio Anđeo Gospodnji te pozdravio prisutne skupine.

(1. srpnja 2001., riječ sv. Oca na trgu sv. Petra
povodom molitve “Anđeo Gospodnji”)

Papa Ivan XXIII. o Predragocjenoj Krvi Kristovoj

O povezanosti svetog Ivana XXIII. i Predragocjene Krvi Kristove progovara biskup Erwin Kräutler CPPS, prelature Xingu (Brazil).

U nastavku pročitajte njegovo pismo.

Govor kod kanonizacije pape Ivana XXIII. ispunja me dubokom radošću zbog mnogo razloga:

1. Bio je prvi papa koji je u jednoj radio emisiji (11. rujna 1962.) govorio o “Crkvi siromašnih” i to četiri tjedna prije otvaranja Drugog vatikanskog koncila.

2. S pravom su ga prozvali “Dobri papa”. Bio je jednostavan i skroman, isijavao je ljubaznšću, prijateljstvom i bratoljubljem. Mnogi događaji koji se o njemu prepričavaju pokazuju koliko je bio čovječan (human) papa.

3. Na završnom liturgijskom slavlju rimske Sinode, 31. siječnja 1960. u bazilici sv. Petra, papa Ivan XXIII. u svom je govoru našega Utemeljitelja, sv. Gašpara del Bufala, nazvao “najistaknutijom poznatom osobom rimskoga klera, istinskim i pravim apostolom Predragocjene Krvi Isusove u cijelome svijetu.” Posjetio je 4. siječnja 1963. našu crkvu Santa Maria in Trivio. Svi se sjećamo te poznate slike: s oltara, ispod kojeg leže kosti sv. Gašpara, dao je apostolski blagoslov.

4. Bio je veliki štovatelj Predragocjene Krvi. Možemo ga nazvati “Papa Predragocjene Krvi”. U svom apostolskom pismu “Inde a primis” (30. lipnja 1960.), uoči blagdana Predragocjene Krvi, dokazuje svoju duboku ljubav prema Dragocjenoj Krvi: “To štovanje dano mi je u krilu obitelji, u kojem sam proživio svoje djetinjstvo. Još uvijek se s dubokim osjećajima sjećam litanija Krvi Kristove, koje su svaki dan u srpnju molili moji roditelji.”

Sada s povjerenjem našega dragog papu Ivana XXIII. nazivamo svecem, koji unutar Družbe zaslužuje posebno slavlje u liturgiji časova te vlastitu misu u našem kalendaru.

Altamira, Brazil, 27. travnja 2014.
Nedjelja božanskog milosrđa
Dan kanonizacije pape Ivana XXIII.
Erwin Kr
äutler CPPS

Apostolska poslanica “Inde a primis”

Ivan XXIII.
Apostolska poslanica “Inde a primis”
o štovanju Predragocjene Krvi
Gospodina našega Isusa Krista
30. lipnja 1960.
00187 Roma

Apostolsko pismo “Inde a primis” dokument je redovitoga papinskoga učiteljstva. Nije enciklika ili definicija: samo brižno tumačenje suvremene misli Crkve koja želi obnoviti vanjske i nutarnje strukture. To je poticajni papin glas koji poziva da se “gorućim žarom okrenemo božanskom izrazu Gospodinova milosrđa prema pojedinim dušama, svetoj Crkvi i cijelom svijetu, kojemu Isus ostaje Otkupiteljem i Spasiteljem. Hoćemo reći prema POBOŽNOSTI PREDRAGOCJENOJ KRVI” (“Inde a primis”).

TEKST APOSTOLSKE POSLANICE

Časna braćo,

pozdrav i apostolski blagoslov!

Više puta nam se od prvih mjeseci naše papinske službe događalo a riječ je bila često brižnom i čistom glasnicom našega vlastitoga osjećaja da pozivamo vjernike da se u živoj i svakidašnjoj pobožnosti gorućim žarom okrenu prema božanskom izrazu Gospodinova milosrđa prema pojedinim dušama, prema svetoj Crkvi i prema cijelom svijetu, kojemu Isus ostaje Otkupiteljem i Spasiteljem. Hoćemo reći prema pobožnosti Predragocjenoj Krvi.

Ta pobožnost nam je bila ulivena u samom kućnom ozračju u kojem je cvjetalo naše djetinjstvo, i sada se sa živim osjećajem sjećamo moljenja litanija Predragocjene Krvi koje su naši stari obavljali u mjesecu srpnju.

Prisjećajući se Apostolova spasonosna poticaja: “Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom”, vjerujemo, o časna braćo, da među brige naše univerzalne pastoralne službe, nakon bdijenja oko zdrave nauke, povlašteno mjesto treba imati skrb koja se tiče pravoga odvijanja i porasta vjerničke pobožnosti, u očitovanjima liturgijskoga i privatnoga kulta.

Pobožnosti prema Kristu: njihov sklad i njihovo prvenstvo čini nam se stoga posebno prikladnim svrnuti pozornost naših dragih sinova na nerazrješivu svezu koja uz dvije pobožnosti, već tako raširene u krilu kršćanskoga puka, to jest uz pobožnost Presvetom Imenu Isusovu i njegovu Presvetomu Srcu, treba pridjenuti onu koja ima za cilj častiti Predragocjenu Krv utjelovljene Riječi “prolivenu za mnoge na otpuštenje grijeha”.

Ako je doista od najveće važnosti da između katoličkoga vjerovanja i liturgijskih čina Crkve vlada spasonosni sklad, jer “lex credendi legem statuat supplicandi”, te da nikada ne budu dopušteni oblici kulta koji ne izviru iz najčišćih izvora prave vjere, pravedno je također da cvjeta sličan sklad među različitim pobožnostima, tako da ne bude suprotnosti ili razdvajanja između onih koje se poštuju kao temeljne i kao one koje više posvećuju, a u isto vrijeme među osobnim i drugotnim pobožnostima neka prvenstvo u poštivanju i praksi imaju one koje bolje naglašavaju univerzalnu ekonomiju spasenja koju je izveo “jedan Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve”. Krećući se u tom ozračju prave vjere i zdrave pobožnosti, vjernici su sigurni da osjećaju s Crkvom (“sentire cum Ecclesia”), odnosno da žive u zajedništvu molitve i ljubavi s Isusom Kristom, utemeljiteljem i Vrhovnim svećenikom one uzvišene vjere, koja od njega, u njegovu imenu, zadobiva svoje dostojanstvo i vrijednost.

Ako sada ukratko bacimo pogled na divne napretke koje je Katolička Crkva provela na polju liturgijske pobožnosti, u spasonosnom suglasju s razvojem svoje vjere u prodiranju u božanske istine, nesumnjivo je utješno utvrditi da u nama najbližim stoljećima nije odstrane ove Apostolske stolice nedostajalo jasnih i opetovanih potvrda suglasnosti i ohrabrenja za sve tri gore spomenute pobožnosti; pobožnosti koje su od srednjega vijeka prakticirale mnoge pobožne duše i koje su se poslije proširile u različite biskupije, redove i redovničke kongregacije, a koje su od Petrove stolice dobivale potvrdu pravovjerja i odobrenje za sveopću Crkvu.

Dovoljno je podsjetiti kako su naši prethodnici od 16. stoljeća nadalje obogatili duhovnim povlasticama pobožnost Presvetom Imenu Isusovu, koje je neumorni apostol u prošlom stoljeću, u Italiji, bio sv. Bernardin Sijenski. U čast toga Presvetoga Imena odobreni su ponajprije časoslov i sv. Misa, te zatim litanije. Ne manje izvrsne bijahu povlastice koje su Rimski pape dodijelili štovanju Presvetoga Srca Isusova, u čijem su divnom širenju velik udjel imale objave Presvetoga Srca sestri Margeriti M. Alacoque te je bilo tako uzvišeno i jednodušno poštivanje Vrhovnih svećenika prema toj pobožnosti te su izvoljeli prikazati njezinu narav, braniti njezinu zakonitost preporučivati njezino prakticiranje mnogim službenim dokumentima, kojima su kruna tri važne enciklike o tom predmetu.

Pobožnost Isusovoj Krvi

No, također je pobožnost prema Predragocjenoj Krvi, čiji je divni širitelj u prošlom stoljeću bio rimski svećenik sveti Gašpar Del Bufalo, imala zasluženu suglasnost i zaštitu ove Apostolske stolice. Vrijedi doista podsjetiti da su po naredbi pape Benedikta XIV. sastavljeni sv. Misa i časoslov u čast klanjanja vrijedne Krvi Božanskoga Spasitelja te da je Pio IX, da udovolji zavjetu učinjenu u Gaeti, želio da se njezino liturgijsko slavljenje proširi na sveopću Crkvu. Doista je blage uspomene papa Pio XI. na spomen obljetnice 19. stoljeća Otkupljenja uzdigao gore spomenuti blagdan na razinu obreda prvoga razreda kako bi od porasle liturgijske svečanosti porasla sama pobožnost te da bi se što obilniji plodovi otkupiteljske Krvi izlili na ljude.

Slijedeći tako primjer naših prethodnika, sa svrhom da se na kraju potakne pobožnost prema Predragocjenoj Krvi neokaljanoga Jaganjca Isusa Krista, odobrili smo njezine litanije, prema redu odobrenom od Svete kongregacije za obrede. Potičući također njihovo moljenje u cijelom katoličkom svijetu, bilo privatno ili javno, proširenjem specijalnih oprosta.

Neka ovaj novi čin “brige za sve Crkve”, vlastite Vrhovnom svećeniku, u vremenima vrlo teških i hitnih duhovnih potreba, probudi u duši vjernika osvjedočenost o trajnoj, univerzalnoj, silno praktičnoj vrijednosti ovih triju gore pohvaljenih pobožnosti.

Krv, dostojna klanjanja, i duhovno pilo

Približujući se stoga blagdanu i mjesecu koji su posvećeni štovanju Krvi Kristove, cijene našega otkupljenja, zaloga spasenja i vječnoga života, neka vjernici o njoj što pobožnije razmatraju i neka što češće pristupaju sakramentu euharistije. Neka razmatraju, prosvijetljeni spasonosnim poukama koje proizlaze iz Svetih knjiga i iz nauke otaca i naučitelja Crkve o preobilnoj i neizmjernoj vrijednosti te doista Predragocjene Krvi “cuius una stilla salvum facere totum mundum quit ab omni scelere”, kako pjeva Crkva s Anđeoskim učiteljem, i kako je mudro potvrdio naš prethodnik Klement VI. Budući da je neizmjerna vrijednost Krvi Bogo-čovjeka i budući da je neizmjerna bila ljubav koja ga je potakla da je prolijeva već od osmoga dana svojega rođenja te zatim preobilno u agoniji u Maslinskom vrtu, u bičevanju i krunjenju trnovom krunom, pri uspinjanju na Kalvariju i u raspeću, i na kraju iz široke rane na boku, kao simbolu te iste božanske Krvi koja teče u sve sakramente Crkve, ne samo da je prikladno, nego nam je vrhunska dužnost da joj se iskazuju čini klanjanja i zahvalne ljubavi od strane svih koji su preporođeni u njezinoj spasonosnoj kupelji. I u kultu latrije koji treba iskazivati kaležu Krvi Novoga saveza, osobito u trenutku njegova podizanja u misnoj žrtvi, osobito je dolično i spasonosno da slijedi pričest tom istom Krvlju, nerazrješivo povezanom sa Tijelom našega Spasitelja u sakramentu euharistije.

U jedinstvu dakle sa svećenikom koji slavi sv. Misu vjernici mogu s punom istinom ponavljati u duhu one riječi koje on izgovara u trenutku pričesti: “Calicem salutaris accipiam et nomen Domini invocabo… Sanguis Domini Nostri Iesu Christi custodiat animam meam in vitam aeternam. Amen”. Na taj način vjernici koji će dostojno pristupiti, imat će udjela u preobilnim plodovima otkupljenja, uskrsnuća i života vječnoga koje je Kristova prolivena Krv “na poticaj Duha Svetoga” zaslužila za cijeli svijet. I nahranjeni Tijelom i Krvlju Kristovom, postavši dionicima njegove božanske kreposti po kojoj su izrasli tolike vojske mučenika, ići će u svakidašnje borbe u žrtve sve do mučeništva, ako treba, u obranu kreposti i kraljevstva Božjega, osjećajući u sebi samima onaj žar ljubavi u kojem je Sv. Ivan Zlatousti uskliknuo: “Pođimo od ovoga stola kao lavovi iz čijih usta suklja oganj, postavši strašnima đavlu, misleći na to tko je naša Glava, i koliku je ljubav pokazao prema nama… Ova Krv ako je primljena dostojno udaljuje đavle, doziva k nama anđele, i samog Gospodara anđela… Ta Krv, prolivena, čisti sav svijet… To je cijena svemira, njome Krist otkupljuje Crkvu… Takva misao treba zauzdati naše strasti. Dokle ćemo, doista, ostati vezani uz sadašnji svijet? Dokle ćemo ostati lijeni? Dokle ćemo zanemarivati misliti na naše spasenje? Razmislimo, koja dobra nam se Gospodin udostojao udijeliti, budimo zahvalni, slavimo ga ne samo vjerom nego i djelima”.

Spasonosni plodovi i očinski poticaj

O, kad bi kršćani što češće razmišljali o očinskoj opomeni prvoga pape: “Vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate… da niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom … nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane!”, kad bi što hitrije i pomnije poslušali poticaj Apostola naroda: “Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!”. Koliko bi dostojnije na izgradnju drugih, bilo njihovo ponašanje; koliko spasonosnija za cijelo čovječanstvo prisutnost Kristove Crkve u svijetu! I kad bi svi ljudi slijedili pozive Božje milosti, koji želi da se svi spase, jer je htio da svi budu spašeni Krvlju njegova Jedinorođenca te sve zove da budu udovi jednog jedinoga mističnoga Tijela, kojemu je Krist Glava, koliko bratskiji bi postali odnosi među pojedincima, narodima, nacijama; koliko bi mirniji, dostojniji Boga i ljudske naravi, stvorene na sliku i priliku Svevišnjega, proizašao društveni suživot!

Razmatrajući taj uzvišeni poziv sv. Pavao je pozivao vjernike koji su dolazili iz izabranoga naroda, skloni misliti s nostalgijom na prošlost koje je bila samo blijeda slika i predigra Novoga Saveza: “…vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i Posredniku novoga Saveza, Isusu, i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove”.

S punim povjerenjem, o časna braćo, da ovi naši očinski poticaji, obznanjeni preko vas na način koji ćete smatrati najprikladnijim kleru i vama povjerenim vjernicima, neće biti samo dragovoljno spasonosno izvršeni, nego dapače žarkom revnošću, pod okriljem nebeskih milosti i zalogom naše posebne blagonaklonosti srdačno podjeljujemo apostolski blagoslov svakomu od vas i svim vašim stadima te na posebna način onima koji će velikodušno odgovoriti na naš poziv.

U Vatikanu, 30. lipnja 1960.

IVAN PP. XXIII.

S talijanskog preveo: Mato Balić

Naslov talijanskog izdanja:
La “INDE A PRIMIS” di Papa Giovanni XXIII
Commento di D. Dino Gioia c.pp.s., 1967.
Pia Unione del Prez.mo Sangue
Piazza dei Crociferi, 49

Srce Misionara

    Izdržati proces katekumenata u zatvoru prava je lekcija u pravom smislu „duhovnosti“. Često nas ta riječ u krivo odvodi. Isus nas vodi u duhovnost tako da nas ne odvodi u eterične mistike nekog višeg svijeta. To primarno ne uključuje sveti obred održan u svetom trenutku na svetom mjestu. I ne uključuje posebne molitve i formule.

Isus nas radije vodi da pronađemo svetost u svim prljavštinama društva gdje je ljudski život umanjen za plaćanje duga, a dobro stanje je svakodnevno žrtvovano radi opstanka „uvaženog društva“. Zapravo, upravo je tako Isus doveo sebe u veliku nevolju.

Dok je istina da Isus nikad nije zadržan u zatvoru poput Ivana Krstitelja, on nije iskusio hapšenje, lažne optužbe, mučenje, i napokon zakonsku kaznu izvršenjem smrtne kazne. Još uvijek u tim satima muke, u posljednjim trenucima života, on je zauvijek označen kao onaj koji je suđen i osuđen. U posljednjim trenucima umro je onako kako je živio, trpeći „izvan vrata da posveti ljude svojom vlastitom krvlju“ (Heb 13,12).

On je započeo svoje poslanje misionara simboličnim krštenjem u vodi koja je bila znak pravog krštenja koje treba doći. Za Isusa, uvođenje u tajne kraljevstva Božjega, znači dopustiti odlazak obmanjujuće sigurnosti grada, zakona i običaja. Znači, otići na putovanje prema rijeci koja vodi u susret i svrstati se s raskajanim grešnicima.

U toj rijeci, u ponižavajućem položaju raskajanog grešnika čuje potvrdu: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“ (Mt 3,17). Kroz svoju službu Isus će se boriti sa sporošću svojih učenika kako bi shvatili puno značenje krštenja: da će biti odbačen poput Mesije, onaj tko si dopusti krštenje uranjanjem u vodu u toj neumoljivoj rijeci suđenja svijetu.

Važan dio katekumenskog procesa je naše tankoćutnog posvećenja zajednici koja raste. Kada mi kažemo: „Ovdje nema trajnog grada“, mi ne mislimo na pasivno čekanje nagrade na drugom svijetu. To radije znači da kraljevstvo Božje nije zamijenjeno sa sadašnjim gradom koji je često sagrađen na obmani i na leđima siromašnih.

Naše uvođenje u tajne Božjeg kraljevstva uključuje odabir siromašnih i predanost radu zajedno s njima – kamen odbacivanja – znači postajanje kamenom temeljcem našeg društva. „Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest“ (1 Kor 1,26-28).

Mi se uvodimo u nov način gledanja na institucije i stvarnost oko nas. Ovaj put vjere znači napuštanje sigurnog i odlazak „k njemu izvan tabora noseći njegovu sramotu“ (Heb 13,13).

U svakom slučaju krštenje i potvrda označavaju samo znak početka. To je uvod u život u kojem nam euharistijsko lomljenje Riječi i Kruha i dijeljenje Kaleža donose ponovno doba u kojem još jednom obnavljamo savez s Božjim siromasima.

Duhovnost Predragocjene Krvi nepopustljivo ustrajava na viđenju svijeta s točke izopćenih i osuđenih. Mi živimo svaku euharistiju kao što je Isus uradio na posljednjoj večeri – bio je spreman da bude odveden za naše krštenje. Prisjećamo se nadb. Oskara Romera čija je posljednja misa završila nenadano u prolijevanju njegove krvi, jer je jasno identificirao izgrađenost „novog grada“ među siromašnima u El Salvadoru.

Iz ovog razloga mi dijelimo kruh i kalež ondje gdje je srah i bojazan. Kada ostanemo nezainteresirani za obećanja dana siromašnima i čak kada idemo dalje i držimo ih bez milosti u njihovim dugovima, ono što vjerujemo da je Euharistija jedino je igra. Kakvu vrijednost može imati Misa ako smo nezainteresirani prema gladnima svijeta?

Ono što sveti Pavao opisuje lokalno istina je na globalnom planu: „Kada se zajedno sastajete, to nije doista blagovanje na stolu Gospodinove večere. Kada dođe vrijeme za hranu svaki od vas uzima svoju večeru, a jedan gladuje dok je drugi pijan“ (1 Kor 11,20-21).

Na jedan način vi ne birate da vas se uvede u proročko srce misionara. Ovo je raznovrsnost današnjih obreda u uvođenju udruženih članova religiozne zajednice ili u sakramentima kršćanske inicijacije. Osnovno poštovanje za ljudska prava sačuvat nas će od propisivanja postupka novcijata Božjoj ideji za ijednog od ovih.

isus daje kalež

Razmislite o vrsti „novcijata“ pripravljenog za Martina Luthera Kinga ili za Nelson Mandela, za Pavla iz Tarsa, Dorothy Day ili Gašpara del Bufalo. U svakom od ovih primjera to je bio zatvor. Na neki način, njihova inicijacije u duhovnost odvukla ih je prvo u sveto područje osuđenika. Svaka od ovih osoba trpjela je posebno „krštenje“ kojim je uvedena u proročku misiju među siromašne i odbačene. Kroz ovakvu inicijaciju srce misionara je rođeno.

Mi bi rado dozvali u pamet obris tijela i krvi da bi razumjeli srce misionara. Danas kada mislimo o profilu misionara, mi težimo misliti na apstraktnu listu pozitivnih karakteristika. Ovakav dokument označava stanje savršenosti označeno samo pozitivnim karakteristikama. Mi bi trebali također vidjeti i tamniju stranu ovih veoma ljudskih srdaca u kojima tražimo svoje osnivače očeve i majke. Često smo s lijeve strane sintetizirane verzije života naših svetaca, toliko drugačijih od opisa Svetih zapisa.

Koliko tjelesno Biblija opisuje dramatične promjene u Davidovom odraslom i ubojičinom srcu spram voljenog pomazanika u Božjem savezu. Ili bi taj Bog htio povjeriti Mojsiju svetu zapovijed „Ne ubij“, onom koji se borio s razlozima u svom vlastitom srcu za ubojstvo iz strasti Egipatskog nadzornika robova.

Mi se trebamo ohrabriti iz Isusovih riječi upućenih složenom misionarskom srcu Petra Šimuna, toliko punih straha i poricanja: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31-32).

Svaka riječ i kretnja uskrsla Gospodina uhvaćena u četvrtom Evanđelju potvrđuje istinu da je oproštenje uvijek usko povezano s misijom (usp. Iv 20,19-23). Sigurno, pod normalnim okolnostima apostoli bi očekivali optužbu od Gospodina jer su ga napustili i zanijekali. Strah kraljuje njihovim srcima. Možemo li zamisliti drugi sličan prizor. Prijašnji prijatelj, ozlijeđen i izdan, diže ranjene ruke u njegovo lice plačući: „Platit ćeš za ovo!“ Tijek dugovanja i ozljeda bi se nastavio.

Ali, što se događa? Kretnja je ista, ali umjesto optužujućih riječi koje bi mogli očekivati, primaju riječi pomirenja: „Mir s vama!“ Tada obnavlja misiju na najsnažniji način: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.“ Dahne u njih i nastavi: „Primite Duha Svetog, kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.“

(Fr. Thomas Hemm, C.PP.S.,
“Shaping the Heart of the Missionary”,
The Wine Cellar, October 1995, pp. 27-38)

S engleskog prevela: Marija P.

Marija, Majka Predragocjene Krvi

   Svibanj je Marijin mjesec. Tijekom ovog mjeseca ustanovljena su tri Marijina blagdana: 12. svibnja Majka Milosrđa, 24. svibnja Marija Pomoćnica i 31. svibnja Pohod BDM. Marija je prisvojila ovaj mjesec od Crkve i od naših europskih poganskih predaka u vidu slavljenja proljeća, plodnosti i Majke zemlje sa svim pojavama kao što su cvijeće, plesovi, slavlja i okićeni stupovi oko kojih se plesalo u svibnju. Blagdan dana 24. svibnja slavi se kao uspomena na povratak Pia VII u Rim 1814. godine iz Napoleonovog izgnanstva. Tako naša Zajednica izvorno uključuje i pozivanje Marije, Pomoćnice kršćana, a mi smo također bili utemeljeni dana 15. kolovoza 1815. na blagdan Velike Gospe.

Sv. Gašpar bio je posebno odan Mariji. Koristio je posebnu sliku Marije, «Gospe s Kaležom». Izvorno, sv. Gašpar je dao čovjeku, koji se zvao Pozzi i bio je nepoznati umjetnik, da doda kalež u Isusovu ruku na sliku koju su već koristili drugi prije njega u misijama te koja je već bila popularna. Koristio je ovakvu predodžbu u posebnom najsvečanijem trenutku blagoslova rukom tijekom misije, otkrivajući sliku, tu neobično blagu i nasmiješenu Gospu, koja prikazuje svu ljepotu i milosrđe majčinstva čak i najokorijelijim srcima. Ovaj trenutak zvao je «Pobjeda propovjedi». Kopija je bila napravljena u misijskim kućama tijekom misija. Sv. Gašpar je znao reći: «Kako je lijepo stajati s Marijom podno križa». Koristio je privlačnu i blagu majku da pozove ljude da ga duhovno slijede do dna križa.

U Lumen Gentium (br. 67) kada se Drugi vatikanski koncil izrazio o Mariji, poučavajući da odanost Mariji «proizlazi iz vjere, pomoću koje nas vodi da prepoznamo vrsnost Bogorodice i pomoću koje se primičemo odanoj ljubavi spram naše Majke i oponašanju njezinih kreposti».

Ove karakteristike vrijedne oponašanja proizlaze iz Marijinog najstarijeg epiteta, koji je star kao i Novi zavjet, a koristio se veoma rano, još u drugom stoljeću, kada je ona bila zazivana u euharistijskim molitvama. Njezini su epiteti Bogorodica i nova Eva. Oba su naziva zbog njezina odnosa s Isusom. Prema jednoj legendi Marija je preminula u Efezu, možda u domu najpoznatijeg hrama posvećenog božici Majci Zemlje, u mjestu u kojem je crkva objavila Mariju kao „Theotokos“ (Bogorodicu) 431. godine na Koncilu u Efezu. Epiteti su uspomena iz Starog zavjeta za naziv «Kraljica Majka» kao «gebirah», koji je ukorijenjen za pojam žene sa snagom i odlikama ratnice koja «trči s vukovima».

Za naš pothvat u duhovnosti Predragocjene Krvi Kristove, mi bi mogli biti najbliže Mariji u trenutku njezina Pohođenja marginaliziranima i u njihovom rođenju novom i jednostavnom poretku svijeta s novom pjesmom Božje milosne ljubavi za njih. Ovdje je ona najviša sveta posuda ili pehar, koji je izvor Isusove vlastite Krvi, njezino mlijeko izvor je Isusova rođenja. Rijetko je europska umjetnost prikazivala Mariju trudnu, a ovdje je ona puna Duha Svetoga, nakon utjelovljenja. Mi bi mogli biti najbliže Mariji podno križa, gdje ona žrtvuje svoga Sina; u umjetničkoj mašti bila je prikazana kako skuplja Predragocjenu Krv u svoj kalež ili kako njeguje njegove rane, a krvlju je zamrljana njezina koprena, kao kada mi sami stojimo s marginaliziranima izvan vrata u njihovim patnjama i prolijevanju krvi. Papa Pio XII napisao je u (Iucunda Semper) 1894. godine: «Ovdje stoji pokraj križa njegova majka koja … rado daje svoga vlastitog Sina». Ovo mi zvuči kao veoma svećeničko djelo. Možemo početi u razboritijem shvaćanju mnogih tekstova Starog zavjeta smatrati krv žene, svetom krvi i davateljicom života. Napokon bi mogli biti najbliže Mariji usred najranije zajednice na Duhove, kako je sveti Luka opisao u Djelima apostolskim i to potpuno primajući njezin Duh, koji nas ovlašćuje propovijedati i svjedočiti Evanđelje kao što stojimo u ispravnoj ulozi žene koja sasvim posreduje za Crkvu u stvarnoj provedbi Novog zavjeta.

Podsjećam samo, kada bismo pretočili svoje misli o Mariji u suvremeni jezik, koji je više prihvatljiviji, rekli bismo da imamo povijesno utemeljenje za sasvim novi razvitak naše odanosti prema Mariji i njezinom mjestu u našoj duhovnosti i to izvan djela oslobođenja i izvan feminističke teologije. Veliki je ovo posao koji treba biti sagledan u ovim područjima, i u tim smjerovima su me vodila moja razmišljanja o Mariji.

(Fr. Alan Hartway, C.PP.S., “Reflections on the Woman of the New Covenant and Precious Blood Spirituality,” The New Wine Press, May 25, 1994)

gašpa i Majka P K 3

 

Blizu križa je jedna osoba koja ponekad stoji, ponekad je klonula, uvijek plačuća, koja razumije glazbu noći. Ovdje gdje je Marija, Majka Predragocjene Krvi, stoji i naša duhovnost. Ona je žena koja tuguje, koja poznaje noć i značenje jutra.

Marija, neudana majka, kaže «da» Božjem planu da može zanijeti. Prestrašena mlada djevojka koja jednog dana otkriva da je trudna. Suočava se s izborom, zna da će je neke osobe pokušati osramotiti i optužiti. Ali najviše od svega, ona misli na svog ljubljenog i kako će mu saopćiti vijest. Pita se hoće li ju napustiti ili će stati na njezinu stranu. Zbunjena i uplašena odjurila je svojoj rođakinji Elizabeti da podijeli s njom trenutak koji će trajati više mjeseci.

Marija, ponizna majka, zvijezda je vodilja sa svom pažnjom ovog njenog primljenog Djeteta. Siromašni i bogati dolaze u posjetu. Raskošni darovi, ali jedan je malo uznemirio: smirna. Neobičan dar za dijete. Nije li smirna korištena za pripremu tijela za pokop?

Marija, politički izbjeglica, bježi sa svojim mužem i bebom u drugu državu da izbjegne progon. Ovo njezino Dijete stvorilo je nemir i izazvalo gnjev vladara. U njezinom bijegu, hrani Dijete na prsima, ona tuguje za sve majke i nevinu dječicu ostavljenu iza sebe, koji nisu bili dovoljno sretni ostvariti budućnost svojih snova.

Marija, ponosni roditelj, donosi svoje Dijete u hram i čuje mudrog starca kako govori kako će to dijete biti na uskrsnuće i propast mnogih. Ona je pomislila da je možda mogla čekati do promocije njezina Sina da onda osjeti dodir mača. Ali čak usred starčevog iščekivanja nalik bujici, ovdje je strašno predskazanje koje probada srce. I prisjetila se smirne.

Marija, izbezumljena majka, koja putem kući otkriva da njezin dvanaestogodišnji sin nije s njima. Ona i njezin suprug traže ga svuda i napokon pronalaze ga u hramu. Poučava starije. Zaslužio je da ga se disciplinira, ali kako netko može kazniti čudo od Djeteta?

Marija, zabrinuta majka, kaže svojem sinu da pomogne na svadbi prijatelja. Ne želi da se par osramoti jer im je ponestalo vina.

Marija, zbunjena majka, stoji izvan kuće dok njezin sin, častan Rabi, sjedi unutra okružen bludnicama, carinicima, i drugom svjetinom. Ovo je morala biti jedna od strijela o kojoj je govorio mudri starac. Ona ne razumije čudnovato ponašanje njezinog Sina. On radi previše. Ona želi da se vrati kući i malo se odmori.

Marija, ucviljena majka, klonula je podno križa, njezine ruke i kosa zaprskane su krvlju umirućeg Sina. Dolazi sjećanje na riječi mudrog starca i na smirnu, koje sada ima smisla.

Marija, vjerna majka, sluša svoga Sina kako u smrtnom udisaju brine za budućnost. Ona neće trebati živjeti sama. Njegov najbliži prijatelj, Ivan brinut će se za nju. I ona za njega.

Marija, tugujuća majka, nosi mrtvog Sina u naručju. Postoji li više ucviljujuća i dugotrajnija rana od ove – majka drži beživotno tijelo svoga prvorođenca? Njezine suze miješaju se s krvlju i cijede se niz čelo njezinog Sina. Dok ga tako drži, ona se prisjeća vremena prije mnogo noći kada su zvijezde žarko sjale i kada je budućnost izgledala vječnost. Sada ga drži posljednji put. Sada nema zvijezda, sada nema budućnosti. Samo tmina, tama i uspomene.

Sjećanje na smirnu.

(Fr. Joseph Nassal, C.PP.S., Passionate Pilgrims, Resource Series, # 13, The Messenger Press, Carthagena, Ohio, 1993, pp. 101-103)

GospaMedugorska2

Identitet Družbe misionara Krvi Kristove

Duhovnost Krvi Kristove je sposobna pružiti i protumačtiti smjernice za osobni život. Čini se da je poziv nas kao članova Družbe Predragocjene Krvi, po našoj službi (ministry), posvijestiti ljudima kako u svjetlu Predragocjene Krvi, Cijeni našega otkupljenja, možemo naći svrhu, smisao i putokaz naših života.

Prvo: Što nam to od samoga početka daje osjećaj identiteta kao člana Družbe misionara Krvi Kristove (skraćeno: CPPS)? Ako pogledamo na budućnost, iskusujući manjak članova, što će nas i dalje razvijati s osjećajem svrhe i smjera, a ne nekog nevoljkog pomicanja iz jednog zadatka u drugi?

Mislim da je duhovnost Predragocjene Krvi najočigledniji izbor za sve nas. Ima mnogo različitih putova za uspostavljanje odnosa s Bogom i mnogo različitih duhovnosti. Ne možemo ih baš sve koristiti. Mislim da je za nas izazovno koristiti naše službe i apostolate kao izvor stalnog razmišljanja o otajstvu (mystery) Krvi u našim životima. Izazovno je za nas pomagati ljudima kako bi se ostvarili u vlastitim borbama i patnjama, kako bi kalež patnje postao kaležom blagoslova, kako bi krv patnje i smrti mogli žrtvovati, posvetiti, da postane krv na uskrsnuće i život.

To se najviše očituje u Euharistiji koju prinosimo (offer) svaki dan kao spomen na Kristovu muku i smrt. Kao što u našoj Kongregaciji vidimo članove Crkve – Tijela Kristova – isto tako možemo pogledati u svijet te vidjeti gospodina i gospođu Jones koji se bore sa svojim brakom. Zatim je tu i stara gospođa Smith, osamljena depresivna osoba, te mladić koji si je usred depresije pokušao oduzeti život. Siguran sam da bismo svi mogli razmišljati o nekim vlastitim primjerima.

Izgovaramo riječi: „Uzmite i pijte iz njega svi. Ovo je kalež moje Krvi… Ovo činite meni na spomen“. Zajedno navješćujemo Gospodinovu smrt dok on ponovno ne dođe. Prisjećamo se da je ovaj kalež patnje pretvoren u kalež našega spasenja. U tom obrednom trenutku mi se pri-sjećamo Tijela Kristova – činimo Krista prisutnim usred muka, patnji i borbi svih ljudi koji su se zajedno okupili. U tom obrednom trenutku prizivamo si u pamet životvornu Krv koju nam je Isus dao da nas održi u našim životnim putevima. Čini se da će biti prikladno, s obzirom na nedavne dozvole za pričešćivanje pod obje prilike, da mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi promičemo ovu praksu u našim župama i kućama. Predragocjena Krv nam služi kao živi podsjetnik za smisao pashalnog otajstva koji ona simbolizira.

Kroz ovu zajedničku posvetu, zajedno dijelimo dobra iz otajstva krvi, izvora života i smrti. Naša zajednička posveta, naše ispovijedanje, dovodi nas u područje Svetoga – nadilazeći okvire i granice koje mnoge unutar našega svijeta drže razdvojeno. Kroz ovu posebnu posvetu otajstvu Krvi Kristove ostvarujemo našu međusobnu ovisnost kao članovi Družbe. Svi kršćani zajedno dijele posebnu posvetu, posebnu povezanost koja proizlazi iz krštenja. Mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi dijelimo još posebniju povezanost.

Vjerujem da umjesto ponavljanja pobožnih sredstava koja su u prošlosti dobro služila, ova duhovnost Predragocjene Krvi mora biti cijelo vrijeme s nama. Treba biti u samom središtu našega života, koju ćemo cijelo vrijeme koristiti, Krv koju ne ćemo moći maknuti s naših ruku ni iz naših života. To nas podsjeća na poziv na život i raste u našim životima usred boli i patnje. Rastući dalje kao mala zajednica bit ćemo privućeni u mnogo novih i raznolikih smjerova. Kako bismo si pomogli, moramo prije svega imati na umu i srcu posebnost života koji dijelimo u Predragocjenoj Isusovoj Krvi. Ta veza nas drži zajedno i potpomaže te nam dopušta da idemo van obnovljeni i osvježeni.

Većina od nas nosi znakove Družbe – križ i kalež – oko vrata, vidljive podsjetnike na kalež patnje i spasenja, na križ smrti i života. Nosimo ih na našim srcima. Neka nas ovi simboli podsjećaju na potrebe Crkve koja vapi za životnom Krvlju Isusovom. Kao što krv kola u našim tijelima, dolazi do srca i vraća se hraneći tijelo – tako se i mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi prisjetimo zajedničke veze koju dijelimo. Neka nas ta veza hrani i podržava u našem služenju kako bismo mogli dati život povrijeđenima, gladnima, ispaćenima i slomljenim članovima Tijela Kristova. To je bio i dalje će biti razlog zbog kojega možemo zajedno reći: Slava Krvi Kristovoj!

(Izvornik: Fr. Timothy McFarland, C.PP.S.,
“Precious Blood Spirituality from a Parish Perspective”,
Cincinnati C.PP.S. Newsletter, July 2, 1985)

(prevedeno s engleskog)

Duhovnost Krvi Kristove (3): Kalež i pomirenje

[… nastavak od Duhovnost Krvi Kristove (2): Križ]

 

Kalež: trpljenje i blagoslov, sjećanje i nada

Za kršćane kalež ima veliku euharistijsku važnost. To je osobito točno otkako je primanje svete Pričesti pod objema prilikama ponovno uvedeno u cijeloj Crkvi. Kalež više nije krvi Gospodnje.” (I Kor 11,27)

Kalež je ono stjecište u našoj duhovnosti gdje se susreću trpljenje i blagoslov, sjećanje i nada. Mnogima je ponuđen kalež patnje: siromašnima, potlačenima, onima na rubu društva. Dio je našeg poziva da, kao zajednice Krvi Kristove, u našem apostolatu sudjelujemo u njihovu kaležu. Zauzetost bl. Marije za obrazovanje siromašnih djevojaka bio je upravo jedan takav pokušaj da im se olakša patnja. Danas sudjelovanje u kaležu onih koji trpe poprima razne oblike u brojnim djelatnostima koje obavljamo. Kao što je Isus pitao učenike koji su htjeli imati udjela u njegovoj slavi mogu li najprije imati udjela u njegovoj muci, i mi se moramo upitati koliko smo sposobni piti iz čaše trpljenja s onima kojima je ona dana.

Kalež je također i kalež blagoslova. U Židovskom obredu, blagoslovni kalež podizan je dok se slavilo Boga i zahvaljivalo mu se na svim dobrima ovoga svijeta. Danas podižemo kalež kako bismo se podsjetili što za nas znači Krv Kristova. Kao spasenje svijeta, ona predstavlja viđenje svijeta otkupljena od moći grijeha i zla, svijeta oslobođena potlačenosti i siromaštva, svijeta slobodna od svih stvari koje ljudi čine jedni drugima. Blagoslovni kalež podiže se i u ime Božjeg stvoriteljskog djela, da šteta koju je ljudski rod nanio Zemlji ne postane nepopravljiva, nego da čitava Zemlja zacijeli.. Kalež blagoslovni pomaže nam da zamislimo pomireni svijet, pomirenje između muškaraca i žena, između različitih skupina u pojedinim zemljama, između samih zemalja, između različitih vjera. Kalež blagoslovni blagoslivlja nas, blagoslivlja naš svijet. Kad smo uronjeni u Krv Kristovu, životvorna snaga te Krvi čini od nas nova stvorenja.

Kalež je mjesto na kojemu se okupljaju sjećanja. Čaša ih ujedinjuje, omogućuje im da se međusobno prožmu i zajedno izgrade identitet zajednice. Kakova sjećanja ulijevamo u taj kalež? Kako jedno sjećanje može ublažiti drugo ili naglasiti njegovu posebnost? Kalež ide iz ruke u ruku, a sjećanja se razmjenjuju.

Primati Krv Kristovu znači primiti njegova sjećanja kako bi njegov način života postao i našim načinom života. Dok se njegova sjećanja miješaju s našima, postajemo mu sve sličnijima.

Krv Kristova za nas je također znak nade. Krv koja je prolivena nije prolivena uzalud. Ona nije vodila u ništavilo, nego u novi život. To čini i danas onima koji je primaju. Često ne uviđamo koliko je važna nada. Ali upravo nada održava na životu tolike siromašne u svijetu. S nadom postajemo sposobni slaviti male pobjede prkoseći beznađu koje prijeti da nas obuzme. Nada nam omogućuje da otkrijemo ljepotu malih stvari, da budemo zahvalni na malim znakovima pažnje, na osmijehu. Ona nas potiče da slavimo činjenicu da još uvijek postoji dar života i da još uvijek možemo doživjeti radost i smijeh.

Stoga je duhovnost kaleža duhovnost međusobne razmjene, miješanja. To je duhovnost sjećanja i gledanja u budućnost. Krv Kristova to omogućuje jer je krv nositeljica života, a otajstvo i smisao života potiču nas da idemo dalje. Duhovnost kaleža duhovnost je slavljenja, duhovnost koja vidi Božju puninu u svim stvarima.

Pomirenje

Pomirenje je mnogim dijelovima svijeta, uključujući i Hrvatsku, postalo vrlo aktualnom temom. U posljednjih nekoliko godina ponovno je otkrivena važnost pomirenja za našu duhovnost. Oni koji nekoć bijahu daleko, koji bijahu odijeljeni pregradom razdvojnicom neprijateljstva, dođoše blizu – po Krvi Kristovoj (usp. Ef 2,13 i dalje).

Budući da je pomirenje postalo tako važnom temom za našu duhovnost, želio bih zaključiti ovo predavanje nekim mislima o obliku službe pomirenja. Kao što znamo, Bog je onaj koji donosi pomirenje, a ne mi. Naš je zadatak da stvorimo okružje u kojemu može doći do pomirenja. U tu svrhu zadatak nam je da stvorimo zajednice pomirenja i da se uključimo u one discipline i djelatnosti koje će nas oblikovati u takve zajednice. Smatram da služba pomirenja ima četiri dijela.

Prvi je dio intenzivno druženje sa žrtvama. Obilježava ga strpljivost i slušanje koje omogućuje žrtvi da stekne povjerenje, a zatim da se pokuša rasteretiti bolne prošlosti. To je dugotrajan proces, jer je teret takve naravi da ga se nije moguće brzo otresti. U slučajevima zlostavljanja i mučenja, laži koje su počinjene nad žrtvom često su toliko isprepletene s istinom da se ne može uništiti laž, a da se istodobno ne uništi i istina. Prvi je stadij službe pomirenja strpljivost i rast u umijeću čekanja. Čekanje nije samo prazan prostor koji prethodi nekom događaju. Ono izgrađuje pozornost i pažnju, što daje fokus bolnome doživljaju.

Drugi je stadij službe pomirenja gostoljubivost. Gostoljubivo okružje zrači povjerenjem i ljubaznošću, te stvara ozračje sigurnosti. Žrtvama nasilja upravo povjerenje, ljubaznost i sigurnost bolno nedostaju u životu. Ozračje povjerenja omogućuje ponovnu komunikaciju među ljudima. Ljubaznost dokazuje da nasilje pripada prošlosti i da se ranjivost koju iziskuje proces ozdravljenja može osloniti na taj prostor djelovanja. Sigurnost je druga strana povjerenja. Onima koji su bili ugroženi i koji su iskusili opasnost povratak u sigurnost omogućuje da ponovno izgrade vezove povjerenja.

Gostoljubivost nosi sa sobom i osjećaj besplatnosti, velikodušnosti koja se ne mjeri na način quid pro quo (vraćati milo za drago), nego u obilju koje omogućuje razmišljanje o novim mogućnostima. jedan je od najtežih vidova pomirenja suočavanje s nasiljem koje je počinjeno protiv žrtve. U procjenjivanju štete koja joj je učinjena – bilo da je izgubila voljene osobe ili dom, bilo da je iskusila rat i progonstvo ili dugotrajno zatočeništvo – žrtva pokušava zamisliti što bi bilo potrebno da bi se ispravilo zlo koje joj je naneseno. To je ono što mnogi podrazumijevaju pod pojmom “pravda”. Ali pomirenje nas ne vraća unatrag da bismo ispravili zlo onim putem kojim smo došli. Pomirenje uvijek dolazi drugim putem koji nas iznenađuje. Iz tog je razloga gostoljubivost, koja stvara okružje povjerenja, ljubaznosti i sigurnosti, prethodnica pomirenja. Ona pomaže žrtvi da se pripremi za izljev Božje iscjeliteljske milosti u svome životu, u obnavljanju svoga čovještva. Taj proces ne vraća žrtvu na ranije, neozlijeđeno stanje nego je vodi na novo mjesto.

Treći je stadij službe pomirenja ponovna uspostava veza. Žrtve su često nepovezane ili čak izolirane od zajednice. Ekstreman su primjer takvih žrtava prognanici: odvojeni od doma, često i od obitelji, potpuno iskorijenjeni i izgubljeni. Ponovna uspostava veza prekinut će izolaciju koja onemogućava povjerenje i uvjerava žrtvu kako su istinite laži koje o njoj govori njezin napadač – da nije dostojna humana tretmana, da je nitko ne može spasiti, da je vrijedna prezira. Nasilnik pokušava u žrtvu usaditi tu laž, mržnju prema samoj sebi, budući da će je mržnja prema samoj sebi držati u ropstvu. Ponovno povezivanje uspostava je istine o žrtvi, da je žrtva stvorena na sliku i priliku Božju, te se stoga neprocjenjivo vrijedna. Povezivanje ponovno uspostavlja veze povjerenja i pripadnosti koje nas čine ljudima. Upravo u ovome stadiju zbiva se samo pomirenje.

Četvrti stadij službe pomirenja jest poslanje. U ovome stadiju pomirena se žrtva osjeća ponovno povezanom, a zatim pozvanom od Boga, putem iskustva pomirenja, na određeni put. Da poslanje proizlazi iz iskustva pomirenja znači da taj poziv može biti povezan s iskustvom nasilja: izliječena žrtva može osjetiti da je pozvana da radi s drugim osobama koje su preživjele mučenje, ili pak da radi na stvaranju razumijevanja koje će izbjeći buduće sukobe. Zajednica koja pomaže pri pomirenju ne daje poslanje. Ono dolazi od Boga, putem iskustva pomirenja. Ali ako je zajednica vješta slušanju i čekanju, ona može pomoći izliječenoj žrtvi da otkrije poziv i njegovo značenje. Služenje na taj način karakteristično je za pomirenje žrtve: žrtva sada može pružiti drugima istu sebedarnu ljubav koja je znak Božje prisutnosti u svijetu.

Krv križa pomiruje. Oni koji su proživjeli velike nevolje isprali su svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj. Jaganjac predstavlja završnu točku pomirenja. Pomirbena Krv Kristova otkriva nam – vjerujem – jednu od ključnih službi našega vremena.

Zaključak

Ovaj kratki pregled samo maloga dijela bogatstva duhovnosti Krvi Kristove otvara, nadam se, neke putove u vašim službama, u obnovi vaših zajednica i zajednica kojima služite. Simboli saveza, križa, kaleža i pomirenja otvaraju nam brojne mogućnosti. Želio bih završiti snažnim riječima bl. Marije koje su mi uvijek toliko značile: nadam se da će ova razmišljanja dovesti do “onog predivnog poretka koji je veliki Sin Božji došao uspostaviti na Zemlji svojom božanskom Krvlju”.

P. Robert Schreiter, C.PP.S.

Zagreb, 22. listopada 2000.

(prevela: Nataša Pavlović)