Archives March 2015

Sluga Božji Ivan Merlini, CPPS

Don Ivan Merlini (Spoleto, 28. kolovoza 1795. – Rim, 12. siječnja 1873.) bio je svećenik, član Družbe misionara Krvi Kristove i njezin 3. Generalni moderator.

Biografija

Rođen je u Spoleto, 28. kolovoza 1795. godine. Nakon pohađane dijecezanske bogoslovije, uz tvrdoglavo odupiranje roditelja, zarađen je za svećenika 19. prosinca 1818. No 1820. godine zbio se susret koji je radikalno promijenio njegov život. Na koncu jednih duhovnih vježbi, koje je vodio sv. Gašpar del Bufalo, u opatiji San Felice (Giano, Umbrija) u kući utemeljenja Družbe misionara Krvi Kristove. Odlučio je prihvatiti prijedlog rimskog propovjednika da bude dio Družbe.

Karakteristika njegove osobnosti i njegove svećeničke službe je dar mudrog i blagog vodstva duša koje ga susreću na njegovom putu, posebno mlade duše koje traže svoje pravo mjesto u svijetu. Među njima najistaknutija je draga kćer sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Bila je dakle istaknuta poglavarica i formatorica, veliki arhitekt i projektant mnogih kuća Instituta. Također je poznata kao njegova glavna umjetnica u stvaranju križeva za propovijedanje (misije), koji se još uvijek čuvaju u raznim kućama misija od njega utemeljene ili u kojima je živio.

Pod brigom svoga duhovnog pratitelja, sv. Gašpara, obišao je čitavu Italiju, uzduž i poprijeko, radi propovijedanja (misija). Poznat je po pučkim misijama koje je vodio u Akvili (Aquila) 1824. godine, kao i po stalnoj i revnoj pastoralnoj brizi za Sonino, u kontekstu brige Misionara za popravljanje tragične stvarnosti koja je prožeta razbojničkim nasiljem.

Djelovanje kao Generalni moderator

Izabran je kao 3. Generalni moderator Družbe, 1848. godine, te ju je mudro vodio gotovo 25 godina, tumačeći što bolje i pouzdanije namjere Utemeljiteljevog duha, svoga duhovnog pratitelja sv. Gašpara del Bufalo. Bio je, između ostalog, cijenjena osobnost od same crkvene hijerarhije i među klerom, savjetnik biskupima i papama, kao npr. blaženi Pio IX., (vanjski) misionar Družbe Predragocjene Krvi, koji je 1849. pod utjecajem Ivana Merlinija slavlje Predragocjene Krvi proširio na čitavu Crkvu – koja je kasnije na Drugom vatikanskom koncilu sjedinjena sa svetkovinom Tijela Gospodnjega (Tijelovo).

Smrt

Umro je u Rimu, 12. siječnja 1873., zbog posljedice prometne nesreće koja se dogodila u blizini Santa Maria in Trivio (u ono vrijeme ondje se nalazila Generalna kuća Družbe), gdje se danas, pokraj učitelja sv. Gašpara, nalaze i njegovi posmrtni ostaci.

U ovom se trenutku za njega vodi proces za proglašenje blaženim (beatifikacija).

Literatura

* Kad vatra gori – kratki životopis

PRIHVAĆATI I PRIKAZIVATI KRV KRISTOVU

Peti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu

(pogledaj sve stupnjeve)

1. Sudjelovanje u djelu otkupljenja

Na nekim slikama Raspetoga nalaze se ispod križa ne samo Marija i Ivan nego i anđeli koji sakupljaju Krv koja teče iz rana u zlatne posude. Evanđelje ne govori ništa o vidljivoj prisutnosti anđela za vrijeme razapinjanja. Zašto se ta vidljiva bujica milosti nije razlila po zemlji kad je i sam Isus htio svojom Krvlju otkupiti i posvetiti svijet? Imam dojam da su umjetnici slikajući anđele sa zlatnim posudama htjeli reći kako je dragocjena i sveta ta Krv koja se prolijeva; odatle i potječu Božji poslanici, zlatne čaše ili kaleži.

Ipak je sam Bog na malo drugačiji, ljepši način istaknuo dostojanstvo i cijenu Krvi Kristove – pravim kalež na oltaru Golgote je Marija podno križa. Netaknuta čistoća njezine duše vrijednošću i blještavilom nadilazi svaku posudu od bilo kojeg plemenitog metala. Njezina vjera i poniznost nadilazi čak i službu anđela. Marija pod križem na duhovan način skuplja Krv svoga Sina. Kao Predstavnica i nova Majka čovječanstva prikazuje ju s potpunim pouzdanjem nebeskom Ocu. Tako Marija pod križem kao “suotkupiteljica” bitno pridonosi djelu spasenja u ime cijeloga čovječanstva.

2. Nova patnja

Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i kao ona sakupljati Krv Kristovu tamo gdje se ona sada prolijeva iz rana čovječanstva. Svaka bol, svaki grijeh, svaka tama duše je, kao što smo već spominjali, poseban način prisutnosti Krvi Kristove. Duše se razlikuju upravo po susretu s patnjom. Tu se najjasnije očituje vjera ili nevjera.

Marijin stav za svakog čovjeka je uzor prihvaćanja patnje. Kad smo već u vjeri proživjeli četiri stupnja duhovnosti Krvi Kristove, sada ne samo da znamo drugačije ljubiti, već i patnju znamo drugačije prihvaćati. Dragocjena je, ne želimo je upropastiti. Kao Marija postajemo kalež koji sakuplja Krv Kristovu, zajedno s Marijom prikazujemo je Ocu za spasenje svijeta.

Od Marije također možemo naučiti kako prihvaćati čovjeka koji trpi. Obično patniku ne pomažu a niti mu daju utjehu naši dobri savjeti, a još manje mu pomažu propovijedi i pouke. Najčešće jednostavno treba biti zajedno s njim u šutnji ispunjenoj poštovanjem. Marija nije mogla Isusu uskratiti niti jednu patnju pa ipak je njezina nazočnost pod križem toliko toga promijenila i mnogo pomogla.

3. Prikazivanje Krvi Kristove

U predaji molitava u čast Krvi Kristove pronaći ćemo mnoge molitvene obrasce koji prikazuju Krv Kristovu nebeskom Ocu. Iza njih se krije misao da nam je Isus Krist dao svoju Krv na križu. Sada ona na neki način pripada nama. Zato ju možemo koristiti kao “žrtvu” ili “lijek” za naše osobno spasenje, kao i za potrebe cijeloga svijeta.

Naravno da žrtvene molitve ne možemo upotrebljavati kao neke magijske formule. Zbog toga moramo naučiti shvaćati i ostvarivati njihov dublji smisao. Zašto neprestano ponavljamo tu molitvu, ako je Krist jednom zauvijek prikazao svoju Krv za spasenje svijeta? Sv. Gašpar, “pravi i najveći apostol Krvi Kristove”, tako je formulirao ovo pitanje i odgovor: “Kako, dakle, možemo istinski i djelotvorno upotrijebiti ovo spasonosno piće Spasiteljeve Krvi za nas i za druge? – Kada zajedno s apostolom Pavlom ponovimo: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Iz ovog citata proizlazi da sv. Gašpar Krv Kristovu uspoređuje s lijekom protiv bolesti duše. Također ističe da taj lijek stvarno mora biti primjenjivan i to tako da bude djelotvoran. Čitajući između redova, može se naići na kritiku lažne, patvorene pobožnosti prema Krvi Kristovoj. Istinska pobožnost mora biti skoncentrirana na sudjelovanje u spasonosnoj Kristovoj patnji.

Kad ovo pravilo primijenimo na molitve u čast Krvi Kristove, onda dolazi na vidjelo da ne možemo prikazati Krv Kristovu bez nas samih. Tako, dakle, svako ponavljanje prikazanja znači darivanje nas samih nebeskome Ocu u trenutnoj životnoj situaciji. U kalež svoga srca skupljamo Krv Kristovu koja dotječe do nas u brigama i poteškoćama svakodnevnog posla, u vlastitom trpljenju ili trpljenju bližnjih. Tako ona postaje neprestanim darom u koji se uključujemo na slavu Božju i za spasenje svijeta.

ISKUSTVO

Dar trpljenja

Trpljenje je najveće otajstvo kršćanstva. Preko više od 25 godina udaljila sam se od Isusa jer nisam znala prihvatiti trpljenje. Sada, pet godina nakon mog obraćenja, Bog otkriva preda mnom djelić ove tajne. Već više od tri mjeseca Gospodin me iskušava trpljenjem.

Trenutak u kojem se započelo trpljenje bio je zadnji petak u siječnju i činilo mi se kao da nadilazi granice moje ljudske izdržljivosti. Moje je tijelo ludjelo u patnji (maksimalno gušenje, povraćanje, groznica). Mislila sam da neću izdržati. Gledala sam na sliku naše Zajednice i u duši sam govorila: “Gospodine, ja ne mogu primiti taj Kalež gorčine, nemam snage, Gospodine, ne…!” Nakon nekoliko trenutaka rekoh: “Samo ako mi ga Ti daješ, onda ću primiti, ako je to Tvoja volja, ali molim Te, daj mi snage, ta vidiš da ne mogu, da sam bespomoćna u svom trpljenju.”

Kada sam za vrijeme ovih teških dana razmišljala o smislu patnje, Bog mi je to razjasnio, pokazao mi je veliku vrijednost i snagu trpljenja. Ugledala sam (u duhu) vagu. Na lijevoj zdjelici vage bilo je moje trpljenje, maleno kao zrnce pijeska, a na desnoj strani Bog je “položio” svoje milosti za osobu, za koju je bilo prikazano ovo zrnce pijeska. Desna zdjelica vage bila je “pretrpana” velikim milostima i nagnula je na čudesan način zdjelicu vage. Shvatila sam, da svako trpljenje prikazivano za čovjeka s ljubavlju, kao da “osvaja” Boga koji ne može ne odgovoriti neusporedivo većom ljubavlju. Ugledala sam ljude grešne, prljave, odvratne. Baš za njih milost Božja nagiba zdjelicu vage, odgovarajući na neveliku “gestu čovjeka”. Shvatila sam kako su bitna ova malena zrnca našeg trpljenja i kako nas Bog voli, pomažući nam ova zrnca nositi. Sljedeća zrnca trpljenja prikazala sam za druge bliske mi osobe.

Jako teško je trpjeti, uvijek u neznanju, uvijek se tijelo buni iako se čini da je duh prihvatio. Ne razumijem to, već se nadam da će doći vrijeme u kojem će me Bog nauči trpjeti u potpunoj poniznosti. Za vrijeme sljedećeg pojačanja trpljenja molila sam žalosna otajstva sv. krunice. Ugledala sam (u duhu) Krista koji nosi križ, a iza njega apostole i svece i kao da pita: “A ti, želiš li ići sa mnom u toj žalosnoj povorci?” Bojala sam se odgovoriti i konačno sam rekla: “Ako me budeš vodio za ruku onda da, sama se bojim”.

Puno sam pretrpjela, ali još više sam doživjela milosti i spoznanje sebe. Sebe sam vidjela jasnije, moja duša ima puno skrivenih mrlja, ovo je sljedeća lekcija poniznosti. Nadam se da ću, zahvaljujući Božjoj milosti, znati to iskoristiti i promijeniti svoj život. Nadam se da će mi biti lakše prihvatiti sve ljude, da ću u Božjoj istini napokon ugledati gredu u mome oku, a ne trun u oku bratovu.

Iskusila sam Božju prisutnost posebno u prvom periodu trpljenja. Kasnije su bili također i mračni dani, kada Bog kao da je odlazio. Gledajući moju slabost, vraćao se sa svojom milošću. Ne znam kako se može trpjeti bez Boga, to je pakao na zemlji. Vrijeme patnje bilo je za mene kao teški ali zajednički put sa Sinom Čovječjim. Ovo vrijeme sjedinilo me s Isusom, kao da sam hrabrija. On je postao moj živi Prijatelj. Zahvaljujem Bogu za dar trpljenja, za milost Isusove prisutnosti uz mene. Ispričavam se što nisam u potpunosti znala prihvatiti taj najveći dar, što nisam znala prihvatiti ponašanje mojih bližnjih, što ih nisam znala iskreno ljubiti, ali vjerujem da će me to naučiti Bog. Uzdam se da će Krv Kristova očistiti moje trpljenje.

(G.A.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

sv. Gašpar o muci Isusa Krista

(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena)

U Getsemanskom vrtu

U vrtu su bila tri glavna uzroka znojenja Krvi.

Prva je bila samilost koja je Krista donijela do njegovih trpljenja. Za jednu grupu koja poznaje njegovo ogromno dostojanstvo presvete čovječnosti, i kao što je bila dostojna svake časti među ljudima, svake sreće, poznavala je vrijednost njegovog božanskog života, čiji je samo jedan trenutak bio procijenjen kao što nije bio procijenjen život svih stvorenih bića.

Druga grupa vidjela je potpuno drugačije prikazane sve sramote, sve muke, sve instrumente njegove bolne muke, i bičevi, ali tko uopće može razumjeti u kojim se borbama nalazilo Srce Spasiteljevo. Najdublja glad za utjehom Kristu ne dopušta da njegove patnje postanu jasnije, ne dopušta mu da odozgor promatra one motive koji su mu mogli olakšati te i na ovakav način drži radost u vrhovnom dijelu duše “odvojena – reći će sv. Ambrozije – od božanskih užitaka”, kako ne bi pala u duboko dno.

U ovoj borbi koja se, dakle, događa u Srcu Isusovu, anticipirajući trpi sve bolove svoje Muke. Trpi ih sve zajedno gdje ih u Muci treba trpjeti dio po dio te, konačno, trpi one koji nisu bili dio same njegove Muke, kao što je zapostavljanje svoje Najsvetije Majke nakon što je umro te onu okrutnu ranu koju mu otvoriše na boku.

U užasu svega zla koji je potaknuo prolijevanje sve Krvi iz Srca Isusova pronašao je kao čvrstu tvrđavu ljubav prema Oca i prema nama, pokretana s mnogo velikodušnošću bila je izišlo iz vena, i iz svih pora Presvetoga Tijela, spuštajući se sve do zemlje.

Drugi uzrok je bol gorkog kajanja koje je Krist preuzeo radi naših grijeha. Također i oni (naši grijesi) bili su predstavljeni, jedan po jedan, ispred njegovih božanskih očiju, i njegovo je Srce napadnuto istovremeno od svih njih kao mnoštvo zmija; valovi užasa i patnja koja je započela bila je iznad svih, kakvu još nikada nitko na zemlji nije iskusio. Svaki grijeh bio je kao jedno koplje koje snažno probija u njegovo Srce, i koja je činila ranu još bolnijom, koju njegovo tijelo nije očekivalo. Pospješivale su ih još više naši nepodnošljivi smrtni grijesi. No on je izabrao smrt kako bi ih sve uništio te protjerao to veliko čudovište grijeha sa svijeta.

Treći uzrok bilo je predviđanje naše velike nezahvalnosti. Da su svi ljudi odgovorili s punim srcem na ljubav i patnje Spasitelja,… more njegove Muke trebalo je postati more od mlijeka. No ta gorčina ne smeta mu predvidjeti nebrojeno mnoštvo onih za koje, po vlastitoj krivnji, ova Muka postaje beskorisna.

Na sudištima

Tri je najistaknutije povrede primio Isus na sudištima.

Prva je bila na sudištu kod Anne, s jednom pljuskom. Uvreda je bila puna okrutnosti jer je pljuska bila dana s obuvenom rukom kakvu su imali vojnici i tako je ozlijedio ovo Presveto Lice. Bila je puna sramote jer mu je dana u prisutnosti starijih koji su vodili Sinagogu u vjerskom dijelu. Bila je puna nepravde jer je okrivljen Krist zbog jednog odgovora iznesenog iz nebeske mudrosti. Povrijeđeno je ovo djevičansko Spasiteljevo lice, koje anđeli u Raju žude promatrati. Uvreditelj je bio Malko kojemu je maločas bila izliječena rana po Kristovim rukama. Ovome se začuđuju sveci kao sunce koje nikad ne zalazi.

Druga povreda primljena na sudištu kod Heroda, gdje je, vezan kao krivac s pognutom glavom, bio zamijenjen s jednim ludim uznositim kraljem. Spasitelj je mogao učiniti samo jedno čudo i izbjeći sve ove uvrede, ali on je izabrao činiti čuda povećavajući svoju Muku, a ne umanjujući je.

Treća povreda primljena je na sudištu kod Pilata u kojem je uspoređen s Barabom…

Prijevod: D.L.

(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, svezak IV., n. 392, ur: Beniamino CONTI, CPPS)

Ljubiti Krv Kristovu

Četvrti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Ljubiti Krv Kristovu

(pogledajte sve stupnjeve)

 

     Gledajući na Krv Kristovu na ovoj etapi naše duhovnosti, pred nama je tema “ljubiti, zavoljeti Krv Kristovu”. Nije dovoljno da tu Krv upoznamo, da ju poštujemo i s njom razgovaramo – u nekom trenutku trebamo zapaliti i rasplamsati svoje srce. Zavoljeti nekoga znači prionuti srcem uz njega. Ovo je nešto više nego samo računanje, korištenje dokaza. Ako se držim nekoga radi toga što je to za mene korisno, ako se bojim izgubiti tu osobu jer ću tada imati još veće probleme – to još nije ljubav.

Treba prionuti srcem uz nekoga pa će takva ljubav izdržati u najtežim poteškoćama i iskušenjima, kada nema govora o pravednosti, kada su sve granice pravednosti i izdržljivosti nadmašene. Majka koja voli svoju djecu, svoga muža, zna izdržati jako mnogo, ali samo ako je prionula srcem uz one koji su joj darovani.

Ljubav malenog djeteta još je jako koristoljubiva. Dijete treba mamu i tatu. Najradije se privija uz svoje roditelje, pa ako nema mame onda si traži majku, ako nema oca, traži si tatu, jer ih treba. U tome nema ništa loše, to je lijepo, ali ovo još nije ona velika ljubav o kojoj želimo govoriti.

Mladi čovjek mora proći kroz iskustvo zaljubljenosti, u kojem se troši, izgara, doživljavajući nešto novo, iracionalno, nesebično. Otkriva da je svoj tek onda kada zna ljubiti, darivati svoju ljubav i doživjeti uzajamnost. Tek kasnije ta ljubav postaje zrela i trajna – o takvoj ljubavi se radi.

    Kako težiti za takvom ljubavlju?

Poznata je jedna molitva, koju je sv. Marija De Mattias upotrebljavala kada je bila dijete. Predao nam ju je sluga Božji Ivan Merlini, njezin duhovnik: “Marijo – molila je Marija još kao dijete, prije svog prirodnog sazrijevanja ljubavi – pomozi mi, da bih gorjela, plamtjela ljubavlju prema Isusu i prema Tebi. Pokaži mi, što da činim da bih se sviđala Tvome Sinu!”

    Ova molitva sadržava dvije važne stvari.

Nije dovoljno htjeti ljubiti – premda je važno željeti ljubiti i moliti tu milost. Ona je htjela gorjeti tom ljubavlju! Još nije bila zrela za to, nije bila “gorljiva” u potpunosti, ali već je molila za to. Željela je plamtjeti ljubavlju prema Mariji, a kroz nju prema Isusu.

    Dakle, što to znači uistinu ljubiti?

Sviđati se? Od toga tek počinje ljubav. Ako nekoga volim i želim ga voljeti sve više, onda cijelo vrijeme razmišljam o onome što se njemu sviđa. Ne možemo se sviđati svima a čak i nije dobro sviđati se nekim ljudima. No ako netko moli na nakanu da bi se sve više sviđao Isusu – taj je vrlo dobro “usmjeren”.

Ovako jednostavna može biti naša molitva za milost ljubavi: molba za plamen ove ljubavi, da bi bila goruća, a ne samo mlaka, ne samo “u redu” u odnosu prema Isusu. Ta ljubav mora plamtjeti i biti provjerena kroz to da se čovjek želi sviđati Ljubljenome. Ima ljudi koji misle da vole, ali ustvari žele da se onaj koji ih voli sviđa njima, udovoljava njihove hirove, želje, interese, a ne obratno.

Želim li ljubiti – ili želim biti ljubljen? Ispravna ljubav povezuje jedno i drugo.

Ljubiti Krv Isusa Krista, ljubiti prolijevanja te Krvi znači više nego primjećivati je. Od srca prionuti uz tu Krv, uz njezina prolijevanja. Također prionuti uz Krv Isusovu u ranama mojih bližnjih te u osobnim ranama koje doživljavam danas – to znači ljubiti Krv Kristovu.

 

ISKUSTVA

Pribadača

Vrijedi ljubiti u svakom trenutku, u svakoj situaciji, bilo gdje i što god se radi. Imala sam slobodno vrijeme i odlučila učiti za ispit. Uzela sam svoje bilješke i počela ih pregledavati, ali mi je bilo jako teško išta zapamtiti. Čitala sam ih stalno – počinjući uvijek iz početka. Najteže mi je bilo to što mi se spavalo kada sam htjela učiti. Ništa nije pomogla šetanja po sobi, glasno čitanje, otvaranje prozora, sjedenje za stolom – uvijek se završavalo na tome da sam izmučena sjela na krevet i kasnije se probudila s otiskom bilježaka na licu. Svaki sljedeći pokušaj se završavao snom. Prošao je cijeli dan, a ja, boreći se sama sa sobom, započinjala sam uvijek bez rezultata.

Sljedećeg dana odlučila sam započeti još jedanput. Zamolila sam Isusa da mi pomogne, da bude sa mnom, jer ja znam da sama neću moći. Uzimajući bilježnicu, primjećujem pribadaču pokraj stola. Sjetila sam se, kada nam je poglavarica u novicijatu pričala o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, o njenoj velikoj ljubavi, čak i kada je podizala pribadaču sa poda, radila je to s takvom ljubavlju, kao da bi je poklonila Isusu. Ta pribadača je bila mnogo veća od normalne. Imala je veliku bisernu glavu. Pomislila sam: «Gospodine Isuse, dakle, trebam jako snažno voljeti. Ti budi moj učitelj u školi ljubavi, a ja ću Ti čitati moje bilješke».

Zabola sam pribadaču u stranicu i počela čitati, ponavljati i učiti. Više nisam mislila o snu, nisam bila umorna, a i nisam trebala toliko puta ponavljati svoje bilješke. Svaki pogled na pribadaču me podsjećao da “sada ljubim” i učim dalje. To je bio moj znak koji me podsjećao na to što sada trebam raditi i za koga.

Zahvaljujem Isusu za to iskustvo, za to što me podsjetio što trebam raditi kada mi nešto ne ide, kada je teško, kada se nema više snage, da se počne ispočetka. Zahvaljujem što je zapiknuo u moje srce “pribadaču ljubavi” koja će mi zauvijek biti pomoć i odgovor u teškoćama. (F.K.)

Tražila sam Krista

Kada se moj muž vratio iz bolnice nakon operacije, nakon nekoliko dana kasnije došla je stanovati s nama, na skoro mjesec dana, svekrva jer joj je kćer također otišla u bolnicu na operaciju. Svekrva ima osamdeset sedam godina pa, s obzirom na njezinu dob i različite zdravstvene poteškoće, teška je u zajedničkom životu. Kada je započela stanovati kod nas, kroz prva tri dana bila je vrlo simpatična, vrlo ljubazna jer je znala da mora kod nas živjeti. Sljedeći dani bili su sve teži. Odlučila se vratiti svojoj kući jer je tamo njezino mjesto, tamo je njezina soba. Kod nas je stanovala u sobi našeg sina. Nije bilo odgovarajućih uvjeta jer stan je malen. Smislila je najbolji način kojim nas može uvjeriti da se mora vratiti kući, a to je dosađivanje. Osoba kojoj je započela najviše dosađivati bila sam baš ja. Izmišljala je na mene grozne stvari, vrlo neugodne, za mene žalosne. Prigovarala je, brbljala, stalno pakirala stvari, misleći da će me na taj način uspjeti tako iznervirati da se složim s time da se vrati u svoj stan.

Bili su to za mene teški tjedni. Imala sam tada Riječ života:Postati Krv” i pokušavala sam vidjeti Krv Kristovu tamo gdje je loše, iskusiti nju u teškim situacijama. Gledajući na svekrvu nisam uzimala duboko u srce ono što je govorila. Kada je vikala, dosađivala, prilazila sam k njoj, pomilovala je, poljubila, uvijek sam imala neki slatkiš u džepu. Baka me ispočetka čak i odguravala ali ja sam radila svoje i gledajući na nju tražila sam u njoj Krista: Krista patnika, usamljenog Krista. Pokušavala sam joj vrlo strpljivo tumačiti da se ne može vratiti u svoj stan, jer tamo nema nikoga, nitko joj neće skuhati jelo, nitko se neće za nju pobrinuti. Ona je tvrdila da će se sama snaći i još više mi dosađivala. Govorila sam joj puno toplih riječi jer sam znala da je baš ona trpjela najviše od sviju nas, jer jako je željela biti u svom vlastitom “kutku”. Zna se, bakine godine govore same za se.

To je trajalo oko tri tjedna. Kada se baka uvjerila da se na nju ne ljutim i da s takvim ponašanjem ništa neće uspjeti, započela se sama mijenjati na bolje. Primijetila je da sam za nju htjela dobro. Započela je ugodno gledati na mene pa, čak mi je rekla: «Što bih ja bez tebe dijete učinila, ako me ti ne bi uzela k sebi?». Bila je to za mene velika škola, jer me je baka kroz svoje ponašanje učila poniznosti. (K.T.)

Neka nam ova dva iskustva pomognu ući dublje u ljubav prema Krvi Kristovoj. Ona su također dobra slika i komentar Riječi života: “Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu… znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu…(Kol 3,23-24).

Uredio: p. Josip G., CPPS

 

>>Pogledajte sve stupnjeve<<

Krv Kristova – IZVOR NADE – snažnije govori od Abelove

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19, 31-37).

Izvor nade

Evanđelist Ivan jedini od evanđelista izvještava što se na KalvKrv Kirstova u kaležuariji dogodilo odmah nakon Isusove smrti. On pripovijeda da je prije skidanja mrtvog tijela Isusova s križa, koje je spomenuto kod sva četiri evanđelista, jedan vojnik, umjesto da prebije Isusove noge, kako je učinio kod ostalih osuđenika, probo mu kopljem bok iz kojega je odmah potekla krv i voda (usp. r. 33). Koji je interes pobudio ovaj događaj kod evanđeliste, pokazuje on sam time što se, prvi put u svom evanđelju, poziva na svoje osobno svjedočenje: Onaj koji je ovo vidio svjedoči… (r. 35) I on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete (usp. r. 35). Ovo Ivanovo upućivanje poziva nas na razmišljanje da ono što je on vidio, nije nešto sporedno, nego je to vrlo značajna činjenica. On polaže na to veliku važnost, želi svima nama objasniti veliku važnost onoga što je vidio. Želi nam otkriti tajnu ove krvi i vode koje su potekle iz probodenog Isusovog boka.

Ivan nas podsjeća na SZ: Nijedna mu se kost neće slomiti (r. 36b). On promatra Isusove noge koje su ostale netaknute. Promatra Isusov otvoreni bok – tajanstveno istjecanje krvi i vode.

Značenje koje je Ivan htio dati krvi, koja je tekla iz boka Isusova ukazuje na pojedinosti pashalnoga obreda. Žrtvovanje vazmenoga janjeta bilo je uzor (praslika) za Isusovo žrtvovanje. Ivan već prije u svom evanđelju spominje da Židovi nisu htjeli ući u Pilatovu palaču, „da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru“ (r. 18, 28).

Zatim evanđelist u času Isusove smrti na dva mjesta podsjeća izričito na to, da je bio „dan odmora“ (usp. 19, 31.42.), malo prije sunčanoga zalaza, tj. upravo onoga sata kada su se u hramu u Jeruzalemu klali vazmeni janjci. Poznato je kako je bila važna krv prvog vazmenog janjeta: njegovom krvlju morala je svaka hebrejska obitelj premazati dovratnike i nadvratnik kuće, gdje se (janje) blagovalo (usp. Izl 12, 7). Gospodin je rekao Mojsiju: „Krv neka označuje kuće u kojima stanujete. Gdje god spazim krv proći ću vas“ (Izl 12, 13). Krv je dakle obilježavala kuću svakoga člana naroda. (usp. Izl 4, 22)

Za Ivana je K(k)rv Isusova, K(k)rv Bogočovjeka, ostvarila i ispunila ono što je izvršila krv janjeta, kao njezin uzor. Po smrti Kristovoj, u kojoj je on predao duh u najvišem činu ljubavi, čitav je ljudski rod posvećen u prvorođenom Sinu Božjemu. Sam Isus bio je onaj koji je, prema Ivanu Krstitelju, morao „na se uzeti grijehe svijeta“ (Iv 1, 29), koji „krštava Duhom Svetim“.

Istina je da Pasha, koju su Židovi svake godine svetkovali nije sadržavala ovaj krvni obred koji je tako pun značenja. Činjenica da se točno takav obred sačuvao kod proroka Ezekiela, pokazuje značenje koje mu je židovska tradicija pridavala (usp. Ez 45, 18-24). Obred kod žrtve okajnice samo je prepričan, on je imao svoje mjesto na prvi i sedmi dan pripremnog tjedna za svetkovanje vazma (pashe). Točno kao na dan prve pashe (usp. Izl 12, 7), Izraelac je poškropio dovratnike svoje kuće krvlju janjeta, a svećenik je uzeo krvi te žrtve okajnice i njome premazao dovratnike Doma… i dovratnike vrata unutrašnjega predvorja“ (usp. Ez 45, 19), tako će dovršiti pomirenje Doma. Sv. Grgur Nazijanski na Uskrs 362. godine reče: „Jučer je Janje žrtvovano i dovratnici su bili krvlju poškropljeni. Egipćani oplakuju svoje prvorođence, a mi smo izbjegli anđelu smrti, kojega je pogled na ovaj znak grozom i strahom ispunjavao. Po dragocjenoj krvi bili smo zaštićeni kao jednim zidom“.

Značenje koje Ivan daje krvi u vezi s citatom: „Blagujte je u jednoj te istoj kući; iz kuće ne smijete iznositi mesa niti na žrtvi smijete koju kost slomiti“ (Izl 12, 46), potkrijepljeno je značenjem koje on daje vodi u vezi s drugim citatom: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca“ (Zah 12, 10).

Ako pročitamo to cijelo proročanstvo vidjet ćemo kako ono na čudesan način upućuje na scenu na Kalvariji u večer Velikoga petka: „Svi stanovnici Jeruzalema… gledat će na onoga koga su proboli: naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj“ (Zah 12, 10). Činilo se da su sa smrću vladajućeg kralja Jošue konačno iščeznule sve nade. Kao smrt Isusova u očima apostola – „a mi smo se nadali“ (Lk 24, 21).

Pobjeda nade

Čitajuisus daje kaležći tekst proroka Zaharije čini se kao da je smrt Probodenoga zapečatila konačni poraz, ali u stvari je pripravila Božji trijumf: „U onaj dan“, glasi kod Zaharije dalje, „otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće“ (Zah 13, 1). To je bila voda „ispod desne strane hrama“ koju je prorok Ezekiel vidio da teče i buja u rijeku, koja se „više nije mogla prekoračiti“ (Ez 47, 1-12). Jedan izvor koji se ulijeva u Mrtvo more i ovaj simbol totalne neplodnosti pretvara u „raj“, koji je bio tako čudesan da ga Otkrivenje spominje opisujući sreću neba. Psalam 36. govori o potocima slasti i izvoru životnom. (r. 9-10)

Stoga nas ne čudi ako evanđelist Ivan misli na ove „potoke žive vode“, koji će, kako Pismo kaže: “iz njegove nutrine teći“ i o kojima je Isus govorio na svetkovinu sjenica. „To reče“, tumači Ivan, „za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega“ (Iv 7, 37-39).

Očima vjere promatrajmo i nadom uronimo i mi u to veliko otajstvo „krvi i vode“ koju je Ivan vidio da teče iz boka Isusova.

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

Iz ovog božanskog izvora, pruža nam ne vodu, nego svoju živu krv, koja je simbol njegove smrti, ali i uzrok našega života.“ (sv. Ivan Krizostom)

On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

(sv. Katarina Sijenska)

Mi se klanjamo Isusu i slavimo ga, zazivajući i pjevajući njegovo blagoslovljeno ime; želimo ga ljubiti sve bolje, polažući svoje srce blizu njegova Srca, koje kuca neizmjernom ljubavlju prema nama. Logično je, dakle, da promatramo izravno izlijevanje toga božanskoga Srca, žrtve i dobrote kojima je ono središte: Krv iz njega prolivenu za spasenje svijeta i koja se stalno nastavlja dijeliti za spasenje duša.“

(sv. papa Ivan XXIII.)

Ali, tko može ožednjeti ako ne onaj koji ide na mistične izvore rana Isusa Krista? Kad tamo promatramo tajne božanske krvi bit ćemo obuhvaćeni velikom revnošću za spasenjem naroda.“

(sv. Gašpar del Bufalo)

***

Biblijski tekstovi za razmatranje:

  • Zaharija 12. i 13. poglavlje

  • Ezekiel 36, 25

  • Otkrivnje 22, 2

  • Poslanica Hebrejima 12, 24

***

Poticaj: U Korizmi na poseban način promatraj Raspetoga. Osluškuj „šumove“ Krvi Kristove u svom srcu i zahvaljuj za krepost NADE.

  • Jesam li kad pokušao/pokušala razgovarati s Krvlju Kristovom?

  • Nalazim li u Isusovom otvorenom boku izvor nade moga vlastitog spasenja?