U misijskoj kući kao u jednoj obitelji žive i surađuju sestre i braća različite dobi. Ne povezuje ih niti simpatija niti prijateljstvo nego zajednički ideal i misija, te evanđeoska ljubav (običajnik – obitelj u vjeri).
U novije vrijeme uključuju se u ovu obitelj i laici koji su osjetili Božji poziv da na neko vrijeme žive u misijskoj kući sudjelujući u zajedničkim molitvama, osobnim susretima s Bogom na svakodnevnom klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu, te kroz zajednički rad i druženja pokušavaju upoznati i ući u karizmu Krvi Kristove. Uče se raditi i moliti, družiti se i biti u tišini, sve iz ljubavi prema Bogu. Uče se prikazivati Bogu svaki napor, radost i teškoću kako ništa ne bi propalo.
Tu se također vježba da ne budemo ovisni o pohvalama, da se oslobađamo želje da se pokažemo najboljima pred ljudima itd. Učimo se da je važno što Bog misli i da dajemo Bogu slavu.
Dakle, trebamo se vježbati umirati sebi, oslobađati se svjetovnog duha i činiti prostore za Boga u nama. To je dosta teško, jer duh traži svoje, a tijelo svoje, pa možemo reći sa sv. Pavlom: ne činim ono što bih htio već ono što ne bih htio. U toj borbi trebamo dati i svoju kapljicu krvi. Život u zajednici nam pomaže da bolje upoznamo sebe, jer nam je bližnji ogledalo. Tu lakše vidimo što smo i gdje smo, i to u međuljudskim odnosima.
Također kroz duhovne vježbe i obnove te kroz duhovne razgovore s duhovnim vođom koji bi trebao biti iz Družbe Misionara Krvi Kristove, te sa svećenikom koji je odgovoran za formaciju, nastoji se sve više upoznati i ulaziti u karizmu Krvi Kristove koja je prolivena iz ljubavi za nas i kojom smo otkupljeni i po kojoj dobivamo želju i snagu volje da i sami počinjemo sve više uspoređivati naš život kakav jest sa životom Kristovim kakav bi trebao biti, te početi raditi na sebi, da se ta razlika smanji koliko je to moguće i da na kraju možemo reći sa svetim Pavlom: više ne živim ja, nego Krist živi u meni i ja u Kristu. To je put prema Bogu u znaku Krvi Kristove koja nas jača, daje nam snagu, a na tom putu također zazivamo pomoć i zagovor Majke Božje, Kraljice Predragocjene Krvi, da nam pomogne obvezivati srca te da se što uspješnije oslobađamo mana i svake uvjetovanosti i da korak po korak učimo bezuvjetno ljubiti, što je i glavna točka do koje bismo po milosti Božjoj trebali doći.
Sv. Gašpar o zajednici (III ZAJEDNICA) Vrijeme milosti. Pazite na sebe da ne budete uzrok najmanjem neskladu. Ljubite šutnju, ne ogovarajte i ne podsmjehujte se drugima da ne povrijedite savršenstvo i ljubav. Sve iskoristite za raj i kažite “ne” svojoj vlastitoj volji. Uzmite na se slatko kao da je gorčina, a ono što je gorko kao da je slatko. Tako će te postati sveti. Tko god sije njivu, sije je s trudom i naporima. Na njivi evanđelja sije se u bolima i protivnostima.
Dalje nam govori sv. Gašpar da ispitamo sebe: iz kojih motiva smo došli u zajednicu, da nisu to možda neki ljudski motivi. Potrebno je, kaže dalje, da se neprestano vježbamo u krepostima i da kod nas ne smije biti antipatije, odbojnosti, pristranosti ni naprasitog ponašanja. Umjesto toga u zajednici u kojoj živimo neka vlada poučljivost, poniznost, povjerenje i iskrena želja za dobrobit kuće.
A sam naziv braća (možemo sada dodati i sestre) prema sv. Gašparu nas podsjeća da smo svi u Isusu Kristu braća i sestre, te dok su jedni postavljeni za dušobrižnike, drugi bi se trebali truditi da im se mnoge stvari olakšaju koje bi inače ometale služenje. To znači da laici koji imaju poziv da žive u misijskoj kući na neko vrijeme mogu preuzeti brigu o tekućim poslovima kao što je kuhinja, praonica, glačaonica i čišćenje kuće, te i na taj način sudjelovati u službi Gospodnjeg djela, jer kako kaže sv. Gašpar, ništa nije neznatno što se čini Svevišnjem na slavu. Potrebno je samo da u čistoj nakani izjednačimo naše unutarnje i vanjske čine, i ako služimo u poniznosti i skrovitosti imamo i posebnu zaštitu koja nas čuva od ispraznosti i ljudskog častohleplja.
Iz poticajnih pisama sv. Gašpara vidimo koliko je zahtjevan taj put i koliko je potrebno raditi na sebi. Vidimo koliko je važno vježbati se u krepostima, pa kada dođu u zajedništvu neke poteškoće potrebno je najprije vidjeti naš odnos prema Bogu. Potrebno je da pogledam je li centar mojega života vršenje Božje volje ili tražim laka rješenja? Izvršavam li što želi Bog ili su mi važniji moji planovi? Zatim, što sam spremna učiniti iz ljubavi prema Bogu, koliko ljubim Boga, je li mi Bog na prvom mjestu?
A onda, kako izgleda moj odnos s bližnjima? Koliko opraštam kada se ukaže potreba, kako izgleda suradnja s moje strane, pratim li ih molitvama, trudim li se u bližnjemu prepoznati Krista koji je ponekad ranjen, u nekom je tužan itd.
Potrebno je kroz vrijeme rasta u zajednici dati sebi odgovore na neka pitanja, da bi kroz eventualne korekcije lakše došlo do toga da se gradi jedinstvo u jednoj duhovnoj obitelji u kojoj se dalje razvija, dozrijeva i usavršava.
Kao što je zajednička molitva snažnija od individualne, tako je i zajedničko djelovanje učinkovitije od individualnog, jer je sam Krist među onima koji žive i djeluju u evanđeoskom jedinstvu, koji kroz Božju Riječ, a posebno kroz predragocjenu Krv Kristovu, doživljavaju Božju prisutnost.
MOJE OSOBNO ISKUSTVO ZAJEDNICE
Prije nego sam došla živjeti na neko vrijeme u misijsku kuću, nisam mogla odgovoriti na mnoga pitanja kada je riječ o zajedništvu jer sam dosta godina živjela sama kao udovica. Nakon nekog vremena izgradila sam svoje stavove koji su odgovarali mom načinu života i bilo mi je dobro. Međutim, počele su mi se nametati neke misli da ipak ne bi bilo dobro da tako provedem ostatak života, ali nisam točno znala zašto.
Tek živeći neko vrijeme u misijskoj kući pokazalo se da tek u zajedništvu s drugim osobama mogu bolje upoznati sebe i nastojati se uz Božju pomoć izgrađivati. To koji puta zahtijeva veće napore pa je stoga i rekao sv. Gašpar da nije potrebna druga pokora.
Naravno da veće i trajnije rezultate ne možemo postići vlastitim snagama, već je potrebno tražiti pomoć od Boga. Sv. Gašpar je u svojim propovijedima uvijek naglašavao pobožnost Krvi Kristovoj. Običavao je svima ponavljati: “Predragocjena Krv Kristova i Blažena Djevica Marija tajna su kojom se izvlače veliki plodovi iz svetih službi.”
Sv. Gašpar se nije nikada jadao, uvijek je ponavljao: ponizimo se pred Gospodinom! U apostolatu treba mnogo strpljivosti.
Kako nam Blažena Djevica Marija ukazuje na Predragocjenu Krv Kristovu? Stajala je pod križem u šutnji, a njezino prečisto Srce koje je poslužilo kao prva postelja Sinu Božjemu i Njezinu, kada ga je po Duhu Svetom začela, sada služi kao kalež u koji skuplja krv svoga sina i žrtvuje ju prikazujući Ocu nebeskom za naše spasenje.
Po uzoru na Mariju i njezino prečisto Srce i mi u datim trenucima, kada ne možemo ništa drugo učiniti nego trpjeti, možemo stati pod križ i svoje srce učiniti kaležom u koji primamo Krv Kristovu dodajući svoju kapljicu krvi. Tako sjedinjeni u žrtvi Kristovoj, u Krvi Jaganjčevoj slavimo svoju Misu prikazujući ju za one koji su nas potakli na žrtvu, za one kojima je potrebna pomoć, i tada naše umiranje i naša žrtva ima smisla jer donosi suotkupiteljski plod, donosi život za bližnjega. I za takovu situaciju Isus govori da sjeme mora umrijeti da bi donijelo višestruki rod.
Još bih se osvrnula na biblijska razmatranja u zajednici na kojima izaberemo Riječ života iz evanđelja od iduće nedjelje. Ponavljajući u srcu Riječ života u različitim životnim situacijama dobivamo često iskustvo Božjeg djelovanja u nama, te nam i to uveliko pomaže u hodu prema Bogu. Preko ove duhovne vježbe rađa se također veća spremnost na izvršavanje volje Božje.
Đurđica Špoljarić