Draga braćo i sestre!
1. Odluka
Za postati misionar, prva i najosnovnija stvar je odluka za radikalno nasljedovanje Krista. Bez žarke odluke i jake želje da se svoj život potpuno posveti Bogu u službi čovjeku, ne može se postati misionar. Misionarski život je itekako zahtjevan i zato se traži radikalno predanje Bogu. Budući da se za takav život traži natprosječna žrtva, Bog obilno daje Svoju radost, snagu i utjehu onome tko se sa čistom i iskrenom nakanom odvažio na taj misionarski život.
Takav život je nespojiv s traženjem sebe i svojih ugodnosti. Misionar mora uvijek biti spreman ići tamo gdje su velike potrebe, ne smije biti navezan uz neko mjesto, uz neki kraj. Biti misionar znači ostaviti sebe, svoje prohtjeve, želje i planove i ići tamo gdje me poglavari Družbe pošalju. To znači biti tamo gdje su ljudi u najvećim potrebama i gdje nitko ne želi ići. Biti misionar znači radikalno se odreći sebe i svjesno cijeli svoj život posvetiti službi Bogu i čovjeku.
Misionar mora drugima donositi Isusa Krista, ne samo riječima, već i djelima, primjerom, u misionaru mora uvelike živjeti Isus Krist. Misionar je čovjek koji mora zaboraviti sebe i ići tamo gdje ga Isus Krist danas šalje. Naravno, Bog daje sve potrebne milosti da misionar može ispuniti tu zahtjevnu zadaću. Misionar koji se svjesno trudi da svakim danom Isus Krist sve više i više prebiva u njemu, postaje sve bolji misionar, koji sa neumornom gorljivošću i neugasivom radošću radi na širenju Božje slave u znaku Krvi Kristove.
Po svojoj naravi, misionarski život je takav da misionar nema neko stalno mjesto prebivanja, već je to vrlo dinamičan život, stalno u pokretu. Takav život neizbježno zahtjeva velike napore, veliku žrtvu, velika odricanja, veliku poniznost, potpunu poslušnost. U protivnome, ne može se ustrajati u takvom životu. Budući da je takav život doslovno put u nepoznato, misionar mora biti svjestan da će na tom putu nužno imati velike protivštine, boli, nelagode, nerazumijevanja od strane drugih, pa i razne - na ljudski način gledano - neuspjehe, no, onome koji je svoj život potpuno predao Bogu u službi čovjeku, Bog daje snage za sve pothvate i napore ("Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4,13 )).
Misionar, nadalje, nikako ne može biti individualist, jer Misionari Krvi Kristove žive u zajednici ("Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti " - Ps 133, 1), a u takvom životu individualist jednostavno ne može opstati. Naš utemeljitelj, sv. Gašpar del Bufalo, s pravom je rekao da je život u zajednici najveći križ. Dakle, misionar mora imati veliki osjećaj za svakodnevni suživot sa ostalom braćom i biti vrlo osjetljiv na potrebe drugih. U protivnome, takav život bio bi kontradikcija misionarskom životu i pozivu.
Po želji našeg utemeljitelja, sv. Gašpara, Misionari Krvi Kristove ne drže župe (osim nekih vrlo nužnih izuzetaka), što zahtjeva još veću ne-navezanost na ljude nekog mjesta i još veću slobodu i spremnost za promjenu misijskog mjesta.
Budući da Misionari Krvi Kristove vode pučke misije, duhovne vježbe i obnove te se bave sa svakovrsnim apostolatom, takav život nužno traži dubok i ozbiljan duhovni život, tj. tijesnu osobnu povezanost s Kristom, jer nitko ne može drugima dati nešto što ni sam nema, a uspjeh misionarskog apostolata samo je odraz autentične povezanosti s Kristom, jer sam Krist djeluje tada preko misionara.
2. Formacija
Osobe koje bi htjele postati misionari, dolaze u našu Misijsku kuću i na početku imaju tzv. formacijsko razdoblje, koje može trajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Tu se već pokazuje je li neka osoba spremna za misionarski život ili ne. Nakon tog početnog razdoblja, ulazi se u postulat, koji traje godinu dana, a nakon toga u novicijat, koji traje također godinu dana.
Misionarsko zvanje je dvostruko: može se biti misionar - svećenik ili misionar - časni brat. Oba zvanja imaju isto dostojanstvo i oba su nužno potrebna, jer jedno ne može biti bez drugoga. Misionari - časna braća su nužno potrebna misionarima - svećenicima, jer oba imaju važan udio u apostolatu Družbe.
Svećenički kandidati se nakon završenog novicijata šalju na bogoslovni studij, a kandidati za časnu braću usavršuju svoj zanat i služe u svakovrsnom apostolatu Družbe. Dvije godine nakon završenog novicijata polažu se prva obećanja: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Ta obećanja se obnavljaju sve do polaganja vječnih obećanja. Sve u svemu, postati misionar može samo onaj tko se uistinu želi potpuno posvetiti Bogu u službi ljudima, ostaviti i zaboraviti sebe, biti spreman na velike napore i žrtve i ići tamo gdje ga poglavari Družbe pošalju. Takav život spada u vrhunce ostvarenja Božjeg poziva na radikalno nasljedovanje Krista, tj. takav život ne samo da zahtijeva, već i omogućuje vrlo tijesno suobličenje Kristu Gospodinu.
Drugim riječima, takav misionarski život omogućuje potpuno ostvarenje svog života i ispunjenje smisla života s radošću i srećom, koja izvire iz tijesne povezanosti s Bogom, koji je sama Ljubav ( usp. 1 Iv 4, 8b ).