Uvijek imam priliku rasti u ljubavi

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Evanđeoski odlomak za razmatranje: Lk 10, 25-37

Odlomak iz Evanđelja koje nam je danas upućeno tiče se same bîti puta koji vodi k spasenju. Upravo danas čitamo o mladiću koji je postavio ono najvažnije pitanje koje čovjek može uopće postaviti: … što mi je činiti da život vječni baštinim?

Isus pitanjem odgovara na pitanje: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To
čini i živjet ćeš.« To je najkraće, a istovremeno najrazumljivije tumačenje naše vjere: Ljubi Boga i bližnjega.

Ljubi kako je pisano, a ne drugačije. Ako Isus nije ništa promijenio, može li onda promijeniti čovjek? Prisjećajući se svojih korijena – da nas je Bog stvorio iz ljubavi na svoju sliku i priliku – vidjet ćemo da nam Bog uistinu po svojim zapovijedima želi pomoći da se vratimo vlastitim korijenima, onoj prvotnoj slici o Bogu; slici koju na određen način zastire grijeh koji
ranjava našu ljudsku narav.

Dijalog između Isusa i mladića pokazuje nam općenito smisao postavljanja pitanja Bogu. Imamo pravo pitati, a Bog pojašnjava na takav način da bismo mogli razumjeti. To je temelj djetinjega stava: dijete puno pita kako bi moglo ići kroz život odvažno. Mladić je postavio Isusu još jedno važno pitanje: A tko je moj bližnji? Isus je slikovito odgovorio na konkretno pitanje što je mladom čovjeku pomoglo donijeti vlastiti zaključak.

Prispodoba o milosrdnom Samaritancu završava zaključkom koji je donio sam mladić: Bližnji je dakle onaj koji mu iskaza milosrđe. Isus mu reče: Idi pa i ti čini tako! Bog obično svakomu od nas na životni put stavlja čovjeka koji je na neki način izranjen kako bismo imali priliku provjeriti koliko je
autentična naša vjera, da bismo imali priliku iskazati milosrđe svojem bližnjemu.

A ja, kako ja odgovaram Bogu na njegov poziv da činim djela milosrđa? Kojemu od ove trojice prolaznika sam sličan? Prolazim li pored ranjenog čovjeka koji treba pomoć praveći se da ga ne vidim?

Možda sam toliko otupio da me uopće ne zanima tuđe trpljenje: samo da stignem do cilja koji sam sebi odredio, samo da meni bude dobro?

Možda su me uspjeli uvjeriti da ne mogu pomoći drugom čovjeku, pa čemu uopće time razbijati glavu, truditi se, a možda se izložiti i opasnosti da me ismiju? A možda?…

Možda sam poput ovog milosrdnog Samaritanca koji se zaustavlja na putu kako bi se smilovao drugom čovjeku u nevolji, kako bi se pobrinuo za njega, pomogao mu da riješi poteškoće, pomogao mu ozdraviti?

A što je bio uzrok bolesti čovjeka iz prispodobe? Izravno – zli ljudi koji su ga ranili. Neizravno – sotona koji je preko tih ljudi izvršio djelo mržnje – uništenja. Moguće je prenijeti ovo sotonsko djelovanje i na duhovu razinu. Tjelesne rane je lakše priijetiti, one kod normalnog čovjeka izazivaju sućut.

Ali puno je teže primijetiti duhovne rane koje je nekomu zadao sotona, posredno preko ljudi ili neposredno preko čovjekove psihe; jer čovjek koji je ranjen na isti taj način obično ranjava druge. Zarobljenost grijehom, duhovne rane najčešće interpretiramo kao zlo i htjeli bismo da čovjek sam s time iziđe na kraj, a on to zapravo nije u stanju. Jednako kao ovaj ranjeni čovjek iz prispodobe.

Vrijedi se sagnuti nad takvim čovjekom i preporučiti mu ono što sami primamo: Božje milosrđe u sakramentu pomirenja. U tom sakramentu liječe se duhovne rane. Oslobađamo se ropstva grijeha i zloga. Postoji i druga mogućnost iskazivanja milosrđa čovjeku ranjenom grijehom. To je naše praštanje.

Gospodine, nauči me ljubiti i praštati kao što Ti praštaš. Amen!

A. S.


Izvor: Živa riječ 2019. Evanđelja s razmatranjima, Zagreb, Prosinac 2018.)

NARUČITE knjigu Razmatranja za svaki dan:
TEL. 01 45 00 130
ili Email: info@cpps.hr

Možda vas zanima…

loading...