Sve pripisujem snazi Predragocjene Krvi (Sv. Gašpar)

…Pitamo se zašto je sv. Gašpar danas toliko privlačan svetac! Koja je posebna osobina Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi?

Možda upravo obična obiteljska okolina iz koje Gašpar potječe stvara privlačan kontrast naspram njegovoj osobnoj svetosti. Svaki svetac je remek-djelo Božje milosti, a također vlastitog sudjelovanja u Božanskim planovima. Razigrano dijete, marljiv student i neumoran svećenik, koji nadilazi običnost u vršenju veće Božje slave te spasenja ljudi, za nas je ohrabrujući primjer i trajni svjedok. Njegova otvorenost i rastuće želje za Isusom vode ga dalje od prosječnog čovjeka te nam pokazuje put kojim može i današnji običan čovjek krenuti.

Papa Ivan XXIII. o Krvi Kristovoj naziva sv. Gašpara “istinskim i najvećim apostolom štovanja Krvi Kristove na svijetu“. Kako je velika osobina našeg sveca ta što je bio gorljiv promicatelj štovanja Kristove Krvi te je aktualan i danas, jer se duhovna obitelj proširila po svim kontinentima, pomoću misionara i redovnica, kao i laičkih zajednica. U njemu gledamo oca i ostajemo zahvalni za duhovni život, koji je on primio od Boga i predao drugima.

Sveti Gašpar – misionar i promicatelj ljubavi Kristove

U promatranju lika i djela našeg oca Gašpara usredotočit ćemo se na njegov misionarski put i djelovanje nakon izlaska iz zatvora, gdje je bio zbog vjernosti papi, i povratka u Rim. Tada mu je sam sveti otac Pio VII. povjerio zadatak vjerske i moralne obnove puka. Narod ga je brzo prihvatio i zavolio – dobio je nadimak “čekić sektaša“, a gdje god se pojavio sa svojim misionarima, dogodio se “duhovni potres“. Jedan poseban način njegova djelovanja bile su pučke misije. Postao je misionar i gorljivi zagovornik Predragocjene Krvi kao “mističnog oružja vremena“.

Gašpar živi muku Kristovu u dubini, njegova ljubav nikada ne zaboravlja Spasitelja, svi trenuci Božanske žrtve su njegovi, on žudi da ih izrazi u dubini sebe. Moli Mariju za tu milost. Krv Spasiteljeva privlači ga na najuzvišeniji način. To je izraz Božje ljubavi, to je neizreciva vrijednost, prinesena za naše otkupljenje. Ljubav prema Isusu i njegovoj muci pripremala je u Gašparu posebnu ljubav prema Krvi Kristovoj, koju je razvijao uz pomoć kanonika Albertinija. Predragocjena Krv značila je za njega i njegovu subraću više od izvanjskog znaka, koji će ih razlikovati od drugih družbi. Osjetili su snagu te pobožnosti u osobnom životu s Isusom Kristom, u zajedničkom životu te u misionarskom djelovanju. Zbog toga Gašpar piše u pravilu Družbe: Vojujući pod znakovima i u imenu dragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista, neka im ne bude ništa preče nego njoj iskazivati štovanje i posvuda ju širiti; iz tog naime izvora proistječe obilje svih milosti.

U jednom pismu Gašpar piše o svrsi zbog koje se promiče Krv Kristova: Prvo, da se dadne zadovoljština za zlouporabe koje čine grešnici. Drugo, da se Vječnome Božanskome Ocu prinese žrtva našeg otkupljenja. Treće, da se naznači pucima da su opravdani i spašeni po zasluzi Kristove Krvi.

Gdje je god moguće, osniva Bratovštinu Predragocjene Krvi (danas Zajednica Krvi Kristove – opis), da tako dovede što više ljudi do vidljivog izvora Božje ljubavi, koja mu se duboko u srce usjekla i iz koje je crpio svu snagu. Njegova je želja bila: Želio bih imati tisuću jezika, da oduševim sve ljude za Predragocjenu Krv!

Prema želji pape Pija VII., Gašpar je postao apostolskim misionarom…. U pismu kardinalu Cristaldiju piše: Ovo pismo bi trebalo pisati više sa suzama nježnosti nego tintom. Blagoslovi Božji su neizrecivi! S velikom predanošću i oduševljenjem potpuno se predaje tom zadatku.

Kad mu je god bila ponuđena kakva počasna služba u Rimu, odupirao joj se i rukama i nogama. On želi biti jednostavan misionar i istrošiti se u neposrednoj službi Božje riječi: Ako je toliko lijepo truditi se za Boga, kako će tek biti divno počivati u njemu! Ne bih se odrekao svoje djelatnosti za sva kraljevstva ovoga svijeta!

Gašpar del Bufalo srednjega je stasa, ima pravilne crte, dostojanstveno ponašanje, brižno se odijeva. Njegov način rada nadahnut je staloženošću i izvjesnom suzdržanosti, koja čini osobnost učinkovitijom u susretu s bližnjima. Te čim dođe trenutak apostolata, postaje gorljiv i u komunikaciji neiscrpan. U prikladnu trenutku šali se i vrlo je dobre volje, npr. kad kaže za jednoga korpulentnijeg, ali vrlo vrijedna misionara: Šaljem ga da putuje iz jednog mjesta u drugo, a nikako da omršavi. Među Gašparovim misionarskim uspjesima posebno se ističe svladavanje banditizma.

Kao posljedica Napoleonovih ratova u Europi došlo je u Papinskoj Državi do pojave terorizma, koji je bio strašnom patnjom zbog napada i ucjenjivanja. Policijske i vojne akcije završavale su neuspjehom. Pred tom nerješivom situacijom, Gašpar predlaže sasvim drukčiju metodu: pomoću mreže misijskih kuća pokrivao je sve te dijelove u kojima su bili hajduci, redovitim pučkim misijama i duhovnim vježbama. Istovremeno se osobno zauzimao za amnestiju za sve koji su pokazali dobru volju. Taj put je vodio k cilju i za nekoliko godina narod je bio oslobođen tog zla. Odakle je Gašpar crpio hrabrost? Zašto su razbojnici koji su se okupljali po talijanskim brdima imali povjerenja u njega? Osvojila ih je njegova skromnost i poniznost. Gašpar kaže: Da je dragi Bog dao stoti dio milosti koju je meni dao jednom razbojniku ili ubojici, taj bi dosad postao veliki svetac – a ja sam još uvijek velik grešnik. Što je sv. Gašpar više radio za Božje kraljevstvo, to je više bilo protivnika njegovu djelovanju. Nisu to bili samo službenici s područja nekadašnjeg terorizma, već i svećenici i predstavnici vlasti. Tako su se množile optužbe i klevete.

Koliko je god bilo moguće, Gašpar je o tome šutio. Ali kada je djelo dovedeno u pitanje, uputio se k papi. Sveti otac je već bio pun predrasuda od raznoraznih optužbi koje je čuo i iskalio je sve na “optuženika“. Gašparu je ostalo jedino da šuti. I nakon te neuspjele audijencije, Gašpar nije jadikovao među svojom subraćom, već kaže: Sv. otac nije me lijepo primio i korio me je oštro jer su mu dojavljene teške optužbe protiv naše Družbe. Trebamo imati razumijevanja prema njemu, jer čini mi se da se nije dobro osjećao zbog svoje bolesti.

Ubrzo nakon toga, istina je razotkrivena, i Gašpar je ponovno zadobio naklonost. To nerazumijevanje i pritisak sa strane crkvene uprave bilo je teško iskušenje za Gašpara. Iz ljubavi i vjernosti prema Crkvi pretrpio je izgnanstvo, za nju će on istrošiti svu svoju snagu. U dubini duše u najtamnijim trenucima pronalazi on podršku i ohrabrenje: Dosad sam nosio križ sve do Kalvarije. Sada dolikuje podijeliti s raspetim Gospodinom i smrtnu gorčinu. Ali unatoč svim tegobama i ljutitosti pakla, djelo ide naprijed. Tko Boga ljubi, puno šuti, puno radi i sve podnosi i od svih!

Gašpar je bio već veoma bolestan kad je 1837. bio pozvan u Rim, kako ćemo vidjeti poslije, na svoju zadnju misiju. Tamo hara kolera i stanovništvo živi u strahu i trepetu. Misionar, apostol bratske ljubavi, pomaže svojim sugrađanima u duševnoj tjeskobi. Jedva se drži na nogama, a svejedno se žarko žrtvuje da ublaži muke zaraženima. Upravo u takvoj situaciji Gašpar potiče na pouzdanje u Krv Kristovu. Jednom svećeniku koji ga je posjetio predao je tisuću komada Statuta Nadbratovštine Predragocjene Krvi i reče: Vrijeme je da se molimo svim srcem… Propovijedajte snažno i pobožnost Predragocjenoj Krvi. Evo vam pravila ove pobožnosti…

Sv. Gašpar, naš utemeljitelj i danas živi s nama. Djelo se širi, i zajedno s njim možemo kliktati: “Djelo je Božje, Bog će ga sačuvati!”

(iz: DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE, Živi kalež, 9 (2010.) 144, u: T.Ž., Zagreb, 2010., str. 12-15)

Možda vas zanima…

loading...