Što je Bog učinio za mene… koji su plodovi mog odnosa s Njime… ?

RIJEČ ŽIVOTA (svibanj): DAR OTKUPLJENJA – POMIRENJE SA SAMIM SOBOM

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,

ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.

Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.

Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite

dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:

dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,

kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.

Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!

Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje:

pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!”

(Psalam 139)

Prebivalište otajstva (tajne)

U činu otkupljenja, tom neprocjenjivom izričaju Božje ljubavi, primili smo dar pomirenja i s vlastitom poviješću.

Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivipogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!

Bog je istinski prisutan u životu svake osobe – to je otajstvo. Kakav je moj stav prema tom otajstvu? Jesam li izgubio/izgubila osjećaj za otajstvo u vlastitom životu i u životu drugih osoba?

Da bih upoznala/upoznao otajstvo u svom životu, moram u njega htjeti ući ma koliko to bilo bolno i nejasno. Vjera koja nam je darovana pomaže nam ući u otajstvo, a vrata vjere otvara pamćenje onoga što je Bog učinio u našoj povijesti.

Vjerom u otkupiteljsku i ozdraviteljsku snagu krvi Kristove mogu ući u pamćenje svoga života. Sve što je stvaralo moju povijest dio je otajstva: obitelj, okruženje u kojem sam nastao/nastala, vlastito iskustvo Boga, međuljudski odnosi koji su obilježili moje odrastanje, životni križevi – sve je to utkano u otajstvo.

Važno je naučiti prisjećati se onoga što nam se u životu dogodilo tako da se otkrije otajstvo. Sjećajući se vjerom, poput psalmiste, otkrivamo put kojim nas je Gospodin vodio i vodi. Otkrivamo Njegov plan s nama po situacijama kroz koje smo prolazili, makar one bile teške i činile se neprihvatljive. Kako je moguće vjerovati da je Bog baš tada bio prisutan, kako i zašto je dozvolio patnju i kušnje?

U iskustvu izabranog Božjeg naroda možemo otkriti način za razumijevanje naše povijesti i kako je moguće sjećati se te prihvaćati s vjerom i zahvalnošću sve što nam se dogodilo, da bismo raspoznali ono što Bog od nas želi danas.

Biblijsko pamćenje

Mojsije preporučuje narodu: Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina…“ (Pnz 8, 2). U riječima knjige Ponovljenog zakona otkrivamo način na koji je vjerovao pobožni Izraelac. Nije on vjerovao zbog svoga umovanja o Bogu, nego jer je svojim očima vidio, (usp. Pnz 11, 3-7) jer su njegovi oci pripovijedali, (usp. Pnz 32, 7) i jer ga je na putu kroz pustinju Bog kušao i provjeravao. (usp. Pnz 8, 3)

Pobožni Izraelac nije dao da ti događaji odu u zaborav, nego im je čuvao pamćenje. Nije ih se samo sjećao nego ih je i slavio, štovao je tu uspomenu. Njegovo pamćenje nije bilo samo okrenuto prošlosti nego je projicirano i u budućnost. Dakle, on se u sadašnjosti oslanjao vjerom na te događaje i sjećajući se gradio budućnost. Vjerom je oživljavao te događaje i oni su za njega bili realnost. Tako je njegovo vjerovanje postajalo plodno, usidreno u život, predano Božjem vodstvu.

Biblijsko pamćenje pomaže vjerniku da stekne snažnu osobnu vjeru, tako što čovjek, pamteći vjernu Božju ljubav, dopušta Bogu da on postane središte njegova života. Pamćenje Božje vjernosti stvara čovjekovu vjernost. – Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

Čitati vlastiti život u svjetlu Božje riječi i iskustvu izabranog naroda, znači otkrivati istinu o Božjim spasenjskim djelima i naumima. Ono što je Bog činio izraelskom narodu postaje ključ za čitanje moje vlastite povijesti.

Afektivno pamćenje

Afektivno pamćenje pomaže otkriti emocije koje su za pojedine događaje naše povijesti vezane. Te emocije naše pamćenje nastoji ponovno aktivirati kada se dogode slične situacije koje su stvorile tu emociju davno prije. To je put za razumijevanje naših reakcija (rana) danas. Stoga, afektivno pamćenje možemo nazvati matricom svih naših djelovanja. Kakav je bio moj prvi afektivni doživljaj s Bogom?

To iskustvo može biti vezano uz neki događaj ili situaciju koja je bila ugodna ili neugodna. Otkriti Boga koji je Otac pun ljubavi i koji je dao svoga vlastitog Sina da me otkupi – iskustvo je koje bi trebalo biti u nama pohranjeno. Iskustvo Božjeg očinstva-majčinstva, ili suprotno – borbeni susret s njime je kao rana koja ne zarasta. Moguće je da je moja slika Boga takva da je on uvijek u skladu sa mnom ili da treba biti – to je krivo.

Bit je da se biblijsko i afektivno pamćenje sjedine, da uđu u srce pojedinca. Ako biblijsko sjećanje ne postane i afektivno, ono će ostati puki zbroj činjenica koje ne pokreću, a ako afektivno pamćenje jednom ne postane i biblijsko ostaje bez usmjerenja, bez sadržaja, ostaje puko neevangelizirano sjećanje.

Trebam shvatiti da u mom životu postoji Božja prisutnost koju ja još ne poznajem i da ona svakodnevno grli moje postojanje, jer je svaki dan načinio Gospodin, svaki dan je jedna nova i različita objava. To je nešto dragocjeno. Radi se o istini da nam Bog neprestano posreduje spasenje – i svaki događaj treba čitati u tom svjetlu.

Integracija pozitivnog i negativnog put je ka otkrivanju vlastitog identiteta. To bi značilo Božjim očima gledati na vlastiti život. Treba se oduprijeti napasti da sami određujemo što ćemo pamtiti, što je značajno, a što nije. Mi smo stvorenja. Trebamo se odreći želje biti gospodari vlastite povijesti. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj. A ako nešto ne razumijemo onda je to otajstvo u našem životu poput onoga kojega je imala Marija (usp. Lk 2, 19. 51).

Veliki teolog i mislilac 20. stoljeća Romano Guardini je rekao: „Koliko je siromašna naša religiozna kultura postaje zaprepašćujuće jasno kada zamislimo kako nismo navikli shvaćati Boga polazeći od našeg vlastitog života ili shvaćati ovaj život prihvaćajući da nas on vodi.“

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

STABLO ŽIVOTA – PAMĆENJE SRCA

  1. Plodovi (sadašnjost) – to su posljedice našeg nutarnjeg stanja.

  1. Životni sokotkriti sok koji daje snagu stablu – to je potreba koja je postala najvažnija u tvom životu – ono što te pokreće danas (može biti pozitivno ili negativno).

  1. Korijeni – važno je otkriti korijene vlastite ranjivosti – gdje sam to ranjena/ranjen? Što mi onemogućava vidjeti pravu sliku Boga i mene?

 

Osobni rad:

  • Slika stablačitati vlastitu povijest – sadašnju životnu situaciju dovesti u vezu sa prošlošću – jedno drugo osvjetljava.

  • Važno je naučiti prisjećati se tako da se otkrije otajstvo.

  • Bog je mene prvi ljubio – to je pamćenje srca. Vrata vjere otvara pamćenje onoga što je Bog učinio u našoj povijesti.

  • Čuvati se umišljenosti ja sebe dobro poznajem i poznajem Boga.

  • Prelazeći događaje iz svoga života, vjerovati da Božja prisutnost svakodnevno grli moje postojanje. „Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom“ (Iv 1, 48).

  • Kad se uvaži princip totaliteta (cjelokupnosti) – Bog je uvijek bio prisutan – tada život počne govoriti o Bogu, pokazuje se objava, ona apsolutna i neponovljiva objava sebe koju je Bog položio u postojanje svakog bića – otkriti pojedine crte božanskog lika unutar svoje povijesti, to je istinski identitet.

(Prema: Amedeo Cencini)

Možda vas zanima…

loading...