Radoholizam – da ili ne?

Pojam radoholizma dobro se je uklopio u suvremeni rječnik. Ćak su se i fraze tipa “nemam slobodnog vremena, nisam bio na godišnjem zbog posla” počele smatrati normalnima i pristojnima. Postao je to element pomoću kojega ljudi uspostavljaju međusobnu komunikaciju. Pojam slobodnoga vremena za mnoge je jednostavno nestao.

Vrijeme za obitelj treba izdvojiti iz vremena koje nam je stalno nečim ispunjeno, pa čak i gledanjem televizijskih programa. Slobodno vrijeme je veliko polje dijaloga u obitelji. Upravo je ono polje na kojem se mogu odijeliti osjećaji od stavova, vidjeti traganje za vrijednostima, nadilađenje sfere, ne uvijek nadomjestaka, nego propuštanja manjih vrijednosti u korist većih.

U tvrtci u kojoj sam radio nekoliko godina još za vrijeme komunizma i gdje sam, za ono vrijeme, zarađivao dosta dobro, osjećao sam se kao u zatvoru. Budući da nisam mogao raditi samo za novac, počeo sam osjećati da me taj posao onečovječuje i čini jalovim. Bio je običaj da neki, a naročito žene, odmah nakon potpisivanja liste nazočnosti izvade posao na stol i kriomice, ispod prozora, samo da ih ne vidi poslovođa, odlaze u susjedne dućane u kupovinu. Ja bih išao iza njih i odlazio u crkvu na jedan dio svete mise.

Jednoć sam čitajući Sveto pismo naišao na opis čudesnog oslobođenja Petra iz tamnice: “Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao Židovski narod” (Dj 12,11). Svaki dan sam molio Boga da me oslobodi ovoga muljanja i varanja, one ljudske zavisti, a i posla iznad mojih mogućnosti. Unatoč dobroj zaradi, znao sam da ću morati otići odande i jedini put da to ostvarim bio je doktorat…

Uslijedila je dugogodišnja avantura znanstvenog rada, koja je bila – kako to danas vidim – psalam velike zahvale Bogu, premda me je stajala puno rada i napora…

Taj je posao bio pronicanje u otajstvo stvorenja, otkrivanje procesa kojima je Bog prije milijuna i milijuna godina odredio stvaralački smjer…

Osjetljivost za prirodu, za ljepotu koja je ponekad skrivena u prirodnim procesima ili matematičkim jednadžbama bila je i dalje je – u nekom smislu – nešto što se nalazi u središtu zanimanja naše obitelji.

Irena se je također jedno vrijeme bavila dinamikom krajolika, ali kako se na kraju ispostavilo da znanstveni rad nije bio niti moje, a niti Irenino krajnje predodređenje. Došlo je vrijeme kad ga se više nije moglo pomiriti s razvojem bračnih sureta. Počeo sam raditi u uredništvu katoličkog časopisa “Misionar”. To mi je radno mjesto davalo veće mogućnosti za angažman u Zajednici bračnih susreta…

Kad razmišljam o svome poslu, osjećam veliku zahvalnost prema Bogu, ali znam da ne doživljavaju svi tako svoj posao, mada su možda i oni nekad tu i tamo molili na neku nakanu vezanu uz posao. No, uvjeren sam da u svakoj situaciji, pa čak i pokošenosti problemom posla ili njegova nedostatka, mora pobijediti ljubav.

Ako s njom imamo problema u našim međuljudskim odnosima zbog toga što smo izmoreni poslom, što on ne ispunjava naša očekivanja, pa smo zbog toga i hladni i napeti i otresiti, onda nam je potrebno razumijevanje, prihvaćanje, iskazivanje ljubavi u braku i obitelji u takvim okolnostima kakve one jesu.

Ta i naš je posao obilježen istočnim grijehom. Bog je rekao Adamu: “Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti” (Post 3,17-19), ali je ujedno naš rad, kao dio naše egzistencije, obuhvaćen Kristovom spasiteljskom ljubavlju…

Bog je stvorio svijet svojim vlastitim radom, a tim samim je posvetio rad. Praroditeljima je naredio da si podlođe zemlju… Svaki put kada postavljamo sebi ili Gospodinu pitanje vezano za naš rad, kad kroz njega teđimo za većom ljubavlju, tada se vraćamo na početke, vraćamo radu njegovo stvaralačko značenje. Događa se – kako bi to rekao (sada već sveti) papa Ivan Pavao II. – subjektivizacija rada. To znači da rad ne gospodari nama nego mi njime…

U nam se nalazi potreba za ostvarenjem, priznanjem, osjećajem vlastite vrijednosti, dostojanstva, poštovanja, koja se ostvaruje radom. Posredno ili neposredno izgrađuje odnose ljubavi… Tada posao pogoduje razvoju takvih vrjednota kao što su ljubav, povezanost…, poštovanje.

Ponekad to uspijeva, a ponekad i ne, ali je bitno da si mođeš iskreno reći da radiš ono što je u tome trenutku najbolje za obitelj, za dom. Naš rad u znoju i naša patnja u svezi s time je uključena u otkupljenje.

Znam da ovim razmišljanjem nisam obuhvatio sve aspekte rada. No isplati se postaviti pitanja: Što je za mene rad? Što osjećam kada razmišljam o njemu? Kakvi su motivi moga rada? Nije li on jedan od oblika bijega od problema? Kakvih? Što mogu učiniti da zbog posla, a ponekad i neovisno o njemu ne gubim svoju ljudskost?

Jer kao što nezaposlenosti može degradirati ljudsku osobnost, isto tako to može učiniti i posao. Proširimo dakle pitanje: Što mogu učiniti da se razvijam, da se neprestano izgrađujem kao čovjek, neovisno o tome imam li trenutno posao ili nemam?…

(izvor: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 156 (2011.) 9, str. 15-18)

Možda vas zanima…

loading...