Pismo br. 51

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

Veljača – Travanj 1813.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista neka su uvijek s nama. Amen.

Poštovana gospođo Grofice,

Bog vodi ljude u ovom životu raznovrsnim putovima kako bi ih osposobio primiti one pomoći koje će ih dovesti u život ispunjen duhom. U to spadaju one kreposti koje su najviše prisutne u ljudima dobre volje i koje želim objasniti u ovom pismu. Pri tom ću Vam prikazati mišljenje svetaca koji nam uvelike pomažu, ako želimo koristiti čudesnu božansku providnost, koja je nama bijednim stvorenjima dodijeljena.

Pravednici se – veli Sveto pismo – kao zlato iskušavaju u vatri: Gospodin će svoje izabranike iskušati kao zlato u vatrenoj peći. Ne dajmo se dakle obeshrabriti ako se Gospodinu svidi (u kratkom vijeku našega života) od nas tražiti razna iskušenja naših kreposti. To se događa kako bismo dobili priliku da skupimo nove zasluge za blaženu rajsku domovinu… Vrijednost vojnika pokazuje se u vještini izazova; čvrstoća biljke pokazuje se kada prkosi vremenskim nepogodama; kvaliteta metala pokazuje se pod opetovanim udarcima čekića. Hrabro dakle: naš ljubazni otac jedino hoće da mi rastemo u evanđeoskoj savršenosti, u odricanju od svega stvorenoga i u totalnoj predanosti njegovoj svetoj volji. O, koju ćemo utjehu iskusiti poslije svršetka svoga života, sam Isus će nam otrti suze, koje smo prolili noseći svoj sveti križ i odolijevajući svojoj ljudskoj naravi, koja izbjegava trpljenje!… Koja li će radost ispuniti naša srca! Kakvo li će nas zadovoljstvo iznenaditi! Nedorečeno smo, već sada započeli razmišljati o stanju duše u razdoblju suhoće i unutarnjih borbi. Upravo su to stanja u kojima se radi o kršćanskom trpljenju i o unutarnjem učvršćivanju, kako ćemo sad vidjeti.

Sv. Terezija piše: “Gospodin kuša one koji ga ljube suhoćom i napastima. I ako suhoća traje cijeli život, neka čovjek ne prestaje moliti: doći će vrijeme kada će za sve primiti dobru nagradu”.

Sv. majka Ivana de Chantal bila je mučena kroz 41 godinu užasnim unutarnjim trpljenjem, napastima i strahom, da je izgubila Božju milost i da je od njega napuštena. Franjo de la Salle joj je pisao ovako: “Trebate služiti svome Spasitelju jedino ljubavlju volje, bez ikakve utjehe sa svom tom silnom tugom i sa svim tim strahom”. I ova je svetica pisala da joj je srce bilo kao kod nijema glazbenika, koji je doduše izvrstan pjevač, ali da pri tom ne nalazi nikakvu radost.

Sv. Ivan od Križa pisao je napuštenom čovjeku kako bi ga utješio: “Nikada se niste našli u boljem stanju nego sada, jer nikada niste bili toliko poniženi i oslobođeni od svijeta, nikada niste toliko jasno prepoznali svoju opakost kao sada, i nikada niste bili toliko oslobođeni od samoga sebe i toliko udaljeni od toga da tražite sama sebe”. Nije li istina da se čovjek u takvom stanju mnogo iskrenije obraća Bogu, da postaje ponizniji, sebe bolje upozna te shvaća koliko mu je potreban Bog, koliko treba vježbati strpljivost, poučljivost i poslušnost prema volji Svevišnjega? Nije li istina da vježbanje svih tih vrlina ponuka Božje srce na velikodušno davanje svojih darova, jača našu vjernost njemu, daje nam porast u svetosti za više činove odanosti koji se suprotstavljaju nutarnjim napadima koje trpimo? Nije li istina da se sa većim zaslugama povezuje veća slava, sa većim trpljenjem veća radost, sa većim iskušenjima veća nagrada? O, koju li nam veliku sreću donosi suhoća duha!

I koliko više Bog cijeni takav kršćanski život upravo u ovo vrijeme – odatle trenuci utjehe i duhovne radosti! Ukoliko je čovjek više uronjen u milost, to će mu biti lakše ostati vjeran Bogu. A bit će još veći pobjednik kada ostaje nepokolebljiv u volji Božjoj i u krepostima dok je izložen bezbrojnim napadima! Kada kormilar plovi svojim brodom po mirnom moru do željene luke, on je hvalevrijedan jer nije pogriješio. No kada kroz burno more doplovi do cilja, kakvu treba pohvalu i nagradu primiti jer je izvanrednim zalaganjem izvršio svoj zadatak kormilara! Svatko shvaća značenje ove usporedbe. Bog se raduje voljenim ljudima, koji se u duhovnoj oluji hvataju izvanrednih sredstava te ih upisuje kao nove zasluge u knjigu života za vječno blaženstvo.

Kako je čudesan Bog u svom djelovanju, koje usmjerava jedino na svoju veću slavu i na veću korist svojih vjernika: Sve vodi snagom i blagošću. Sv. je Alojzije Gonzaga rekao: “Biti među izabranicima Božjim, nema sigurnijeg znaka od straha Božjeg, koji se zapravo očituje postojanošću u mukama i u očaju ovog svijeta”. “Ljubav prema Bogu” – veli sv. Ivan od Križa – “nije u veličanstvenim osjećajima nego u goloj volji i u savršenoj strpljivosti, kako bismo se svidjeli najuzvišenijem dobru.” Sv. Tereza je običavala govoriti: “Ljubav prema Bogu nije u suzama, okusu i nježnoj pobožnosti, nego u službi Božjoj u pravednosti i istini te u poniznom i hrabrom trpljenju za Boga”. Konačno još sv. Marija Magdalena de Pazzi: nazvala je one osobe koje su doživjele utjehu u Gospodinu “djeca u duhu” i veli, da je istinska vrlina i istinska savršenost u poteškoćama, u trudu i u trpljenju.

Primjer svetaca nam ovo potvrđuje i uz njih učimo u svim borbama stalno ostati u ravnodušnosti duha i u potpunom pouzdanju u Gospodina. Ovdje nam pomaže duhovno ulaziti u Getsemanski vrt kako bismo ojačali, sjećajući se Isusova duhovnog trpljenja iz ljubavi za nas i zahvaljujući mu za mogućnost da ga možemo još prisnije slijediti u trpljenju njegove borbe.

Takva su iskušenja uostalom općenito pridržana duhovno zrelijim osobama. Niti smijemo postati malodušni jer nas Isus puno voli, niti će on dopuštati da budemo kušani preko naših snaga – nasuprot, porast ćemo u krepostima i u savršenosti te ćemo postići veću slavu u nebu: Kroz kušnje, on nas uči da rastemo. Istina, ovo su trnovi, no oni čuvaju mistične ruže. Ustvari je to gorki napitak, koji nas oslobađa od svakoga raspoloženja koje bi moglo ugroziti naš duhovni život, i on u nama čuva nepovjerenje prema nama samima, jača povjerenje u dobrotu Božju koji je naše posvećenje. Nakon jedne takve duhovne zime slijedi bujno rascvjetano proljeće, nakon takve mistične noći slijedi najljepši i najvedriji dan, nakon takvog duhovnog nevremena dolazi utješni mir. U bilo kakvoj situaciji treba uvijek ostati u skladu s najuzvišenijom voljom i povjeriti se Gospodinu, koji nam daruje nepokolebivu vjernost njemu. Amen.

Htio bih još o drugim stvarima govoriti, ali ograničeno vrijeme to ne dopušta. Ono što sam obećao na početku ovog pisma nastavit ćemo u drugom.

Ostajem uvijek

Vaš odani sluga

Možda vas zanima…

loading...