Otkriti – upoznati Krv Kristovu (2. dio)

Prvi stupanj duhovnosti Krvi Kristove (2. dio)

Gledajući očima vjere možemo također pronaći Isusovu Krv u trpljenju drugoga čovjeka. Želim dati jedan primjer – jedno iskustvo časne sestre koja je sudjelovala zajedno s Misionarima Krvi Kristove u misijama u jednoj župi. Sestra piše:

„Dogodilo se to za vrijeme misije u jednoj župi. Jedno prije podne došla je u župni dvor neka gospođa tražeći svećenika koji bi mogao doći k njezinom bolesnom mužu, ispovjediti ga i pričestiti. Zapisstari čovjekala sam prezime i obećala sam da će svećenik doći poslije podne. Trenutak poslije osjetila sam da bi trebala tamo poći, čak ako i ne bi bilo nekoga tko bi mogao ići sa mnom. Iz razgovora s tom gospođom nisam razumjela želi li se muž ispovijediti ili je njoj više stalo do toga da dođe svećenik. Nisam znala kako se ponašati kad dođem kod njih, o čemu razgovarati.

Kad sam ušla u kuću ugledala sam tamnu, bijednu sobu i čovjeka koji sjedi za stolom. Bio je vrlo bolestan. Imao je kvrgu na vratu i valjda je nedavno bio operiran. Vidjelo se da je vrlo slab. Sjela sam pokraj njega i počela sam pitati obične stvari – o djeci, unucima, ne znajući treba li uopće dirati temu vjere. A ovdje su započele teškoće (nisam znala dobro hrvatski jezik). Znala sam postaviti pitanje, ali vrlo malo sam razumjela od onoga što mi je pričao. Zbog svoje bolesti govorio je jako tiho. Samo u nekim trenucima razumjela sam da mi priča o svojoj bolesti i o obitelji. Trenutak poslije u dvorištu je njegov sin uključio miješalicu za beton. Onda ne samo da nisam razumjela, već više nisam uopće mogla ni čuti što govori. Znala sam da ono što trebam sada raditi je gledati na Krv Kristovu u tom čovjeku. Nije važno razumijem li ono što govori ili ne. Taj se čovjek zagledao u mene kada je pričao i znala sam da je za njega važno da ga netko sluša. Nastojala sam slušati i svjesno gledati u njega i vidjeti Krv Kristovu u njemu. Znala sam da je to jedina stvar koju mogu u tom trenutku učiniti. Pri kraju razgovora on je još upitao jesam li nešto shvatila. Odgovorila sam da sam razumjela malo i skupila sam hrabrosti još nešto reći.

Zamolila sam ga da bi nam mogao pomoći u misijama kroz svoje trpljenje i bolest tako da to preda Bogu na tu nakanu i na takav način se uključi u naše misije. Bila sam jako iznenađena njegovim odgovorom. Rekao je da zna da trpljenje treba predati i da to nastoji raditi. To je bio za mene najveći plod toga razgovora. Usprkos tome da se nismo mogli dobro sporazumjeti, ipak smo se u onom što je najvažnije uspjeli razumjeti. Iskusila sam da gledajući na Krv Kristovu, mogu vidjeti i razumjeti ono što mi se čini neshvatljivo i nemoguće.“ (A. K.)

Osim toga da Krv Kristovu mogu primijetiti u svome trpljenju ili trpljenju drugoga, ona je prisutna i u patnji koja dolazi zbog grijeha ili nepravde, jer je Isus zaronio u svoju Krv svaki grijeh i nepravednost. Tu želim iznijeti iskustvo jednog člana naše zajednice koji se našao u takvoj situaciji:

„Poslije smrti moje punice, punac je odlučio odjaviti svog sina iz stana u kojem je stanovao trideset dvije godine, tumačeći to, da on već ima šezdeset godina i treba mir, a sin dolazi pijan i čini mu nered. Pokušavao sam ga uvjeriti da to ne učini, jer je to nepravda prema sinu. Znao sam da ono što je govorio punac nije do kraja istina. Poslije nekoliko dana saznao sam da je punac učinio tako, kako je htio, i moj šogor je izgubio stan. Bio sam šokiran da se to pravno moglo dogoditi, da se moglo odjaviti šogora, ne pitajući ga je li se i on slaže s tom odlukom. Za to vrijeme prihvatio sam šogora u svoj stan, i za vrijeme svog slobodnog vremena, išao sam od ureda do ureda, pokušavajući riješiti taj problem. Konačno sam u uredima dokazao da je prekršen zakon i da je odluka načinila nepravdu mojem šogoru.

Za vrijeme jedne od tih mojih šetnji, hodajući ulicom zajedno s mojim šogorom, primijetili smo mojega punca kako ide u našem smjeru i zaustavivši se pred nama započeo me vrijeđati zamjerajući mi da se miješam u tuđe stvari. Njegovo ponašanje bilo je svakog trenutka sve više i više nametljivo. Vidjevši da nije moguć nikakav razgovor, otišli smo dalje. Punac je išao za nama u razmaku od dvadeset metara i dalje vičući i psujući. Bio sam svjestan da su oko nas ljudi koji nas gledaju i slušaju. U jednom trenutku htio sam se vratiti i fizički odgovoriti na njegove psovke, ali tada sam se podsjetio na Riječ života: „Svi će vas zamrziti radi imena mojega“. (Mk 13,13), i neovisno o tome da je punac još vikao za nama s velikim mirom u srcu išao sam dalje ne razmišljajući više što će ljudi misliti.

Prestao sam razmišljati o osveti. U tome trenutku razmišljao sam o Isusu kojega su bičevali. Posvijestio sam si da u ovoj situaciji Isus najviše trpi u mome puncu. Osjetio sam Isusovu blizinu, započeo sam se moliti, bio sam sretan da opet mogu dati svoju kapljicu krvi.“ (J. S.)

Ako želimo doživjeti to iskustvo u našem životu moramo naučiti pronalaziti i primati Boga u ovom svijetu, u svakodnevnom životu, u različitim situacijama, također i u onim teškim i vrlo žalosnim. Na primjer, hodajući ulicom može se vidjeti kako ljudi neozbiljno i neodgovorno voze automobile. Vidi se često nedostatak kulture, nasilje… Susrećući se sa svime time na ulici, u školi, na poslu, čovjek se u prvom trenutku obeshrabri i izgubi volju. Naše umijeće se oslanja na to da se učimo otkrivati Boga u poteškoćama, u žalosnim trenucima jer je Krv Kristova prisutna tamo na otajstveni način. Krv Kristova nadalje teče, prolijeva se iz svih rana svijeta. Ove rane nisu još Krv Kristova (i treba učiniti sve da bi ih zaliječili!) – ali ove rane su za nas uvijek prilika vidjeti, iskusiti, primijetiti Krv Kristovu.

Samo vidjeti u tim trenucima teškoću te priliku za bijegom – lako je. Zatvoriti se negdje i biti svet u samoći – to nije naš put. Možemo svjesno u ovim trenucima susresti Boga, susresti Krv Kristovu. Na žalost, često ova Krv nije primijećena.

Možemo to usporediti s time da prije nekoliko tisuća godina ljudi nisu znali kakva energija je skrivena u ugljenu koji se nalazi u zemlji. Tek kasnije se otkrilo koliko se energije dobiva kada ugljen izgara. Kako je dobro zimi imati nekoliko tona ugljena u podrumu! Tako je i s drugim izvorima energije: uljem, zemnim plinom itd. Kakva je sreća ako neka država otkrije da ima takva nalazišta! No, mi možemo otkriti takva “duhovna nalazišta” u Krvi Kristovoj koja je prisutna u ranama svijeta.

To je naša zadaća u ovom prvom stupnju duhovnosti Krvi Kristove: učiti pronalaziti, otkrivati i upoznati Krv Kristovu prisutnu ne samo u sakramentima, nego također u ranama današnjeg svijeta, oko nas, u ranama našeg života, ranama naše obitelji. Gledajući vjerom na tu Krv naći ćemo više snage i smisla ovim patnjama. Neka nam sam Isus pomogne bolje upoznavati, otkrivati i primjećivati njegovu Krv u našem životu i oko nas.

Iskustvo vezano na temu „Otkriti – upoznati Krv Kristovu“

“Želim ispričati jednostavan događaj koji je za mene bio iskustvo snage Krvi Kristove i njezinog utjecaja na promjenu mojega pogleda i mišljenja.

U kolovozu (kadamarija i Isus su mnogi putovali) vraćala sam se kući vlakom. Sa mnom su još bile dvije osobe, za koje sam se morala brinuti. Vlak je bio prepun i cjeli put smo stajali doslovno na jednoj nozi. Putovali smo cjelu noć stojeći. Nakon cjelonoćnog putovanja vlakom razmišljali smo samo o tome da što prije dođemo kući. Ipak smo morali duže čekati autobus kojim smo se trebali voziti još trideset i pet kilometara. Ušli smo u autobus koji je također bio prepun ljudi. Uz velike poteškoće sam se progurala do vozača kako bih kupila kartu do našeg sela. Vozač je rekao da se ne zaustavlja u našem selu, nego ćemo morati ići do mjesta koje je nekoliko kilometara dalje. Za nas je to značilo da ćemo se ili morati vraćati nekoliko kilometara pješice s torbama ili čekati još jedan autobus. Bili smo jako umorni i zato sam molila vozača da se zaustavi u našem selu. Rekla sam kako smo imali težak put, ali je njegov odgovor ipak bilo hladno i odlučno „NE“. Ponovila sam molbu, ali bez rezultata. Zbog gužve i prtljage nisam se mogla vratiti na drugi kraj autobusa, gdje su bile osobe s kojima sam putovala. Dakle, stajala sam odmah pokraj vozača i sa strane sam gledala njegovo lice. Nisam imala dobar stav u srcu prema njemu. Mislila sam da je nehuman, loš, čak mi se u tom trenutku činio posebno ružan, nesimpatičan.

Za trenutak sam razmotrila to što mislim… borila sam se sa sobom, s umorom, mrzovoljom i žalošću. Podsjetila sam se na Riječ Života. Gledajući dalje na lice ovog čovjeka sve više i više sam postala svjesna da je za njega, kao i za mene, kao i za svakoga Isus prolio svoju Krv, da u Božjim očima on ima veliku vrijednost. Mislila sam također da je možda i za njega ovaj dan bio jako težak kao i za mene, možda je jako umoran, ta u njemu je prisutna Krv Kristova. Gledajući dalje na njegovo lice sa divljenjem sam pronalazila u njegovom licu nešto što me podsjećalo na Krista. Nikada do kraja života neću zaboraviti taj dojam.

Upravo smo se približavali našem selu. Vozač se prema meni okrenuo i nešto me pitao. Ton njegovog glasa bio je potpuno drugačiji nego na početku. Bio je miran i ljubazan. Trenutak smo razgovarali i uopće se nisam začudila kada se autobus zaustavio u našem selu. Ostala mi je samo zamišljenost nad riječima koje sam dobila za geslo za cijelu ovu godinu: „Krv Kristova je jača!“ (usp. Heb 12,24).
(T. C.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavlja se idućom temom.

Možda vas zanima…

loading...