Nakon tri godine braka mi se gotovo uopće ne poznajemo…

Kako poboljšati situaciju sa supružnikom i u obitelji?

 

Potreban je dijalog

To je posebno važno za brakove i obitelji. Zbog podlijeganja slabostima i nedostatcima koje svaki temperament nosi sa sobom, potreban je razgovor koji će u konfliktnim situacijama pomoći da se dođe do sporazuma. Potreban je pravi razgovor koji omogućuje susret.

Međutim, mi se u svojim svakodnevnim razgovorima, bolje rečeno pokušajima brze razmjene obavijesti, više razilazimo nego susrećemo. Uostalom, možemo se “susretati” na razini izmjene površnih obavijesti o kupovini i oblačenju. No, teško nam je pronaći vrijeme za razgovor o sebi, o svojim željama, očekivanjima, težnjama, osjećajima, psihičkim potrebama, vrijednostima i motivima svojih odluka, a razgovori o upravo tim temama odlučuju o susretu osoba.

S čuđenjem smo primijetili da se nakon tri godine braka mi gotovo uopće ne poznajemo – izjavila je jedna sudionica bračnih susreta. Tijekom tih triju godina i čitave naše veze razgovarali smo jako mnogo, ali ne o onome o čemu treba.

Pa čak i kada dođe do pravih razgovora, vrlo im često prijeti monolog umjesto dijaloga. Teoretski znamo da se razgovor sastoji od slušanja i govorenja, ali u praksi nam je najčešće stalo do toga da mi govorimo, da iznesemo svoja stajališta, uvjerenja, svoj svjetonazor i svoju viziju određenog problema. Naravno da pritom smatramo da smo uvijek u pravu… Želimo da nas druga polovica upozna, a da mi nju upoznamo – to baš i ne. Nekako podsvjesno prihvaćamo sve ono što odgovara našoj slici te osobe, a zaobilazimo sve ono što je drukčije, neshvatljivo.

Ovakvo selektivno upoznavanja druge polovice prije ili kasnije dovest će do sukoba. Riječ dijalog sadrži u sebi korijen koji potječe od grčke riječi logos, što znači riječ. Riječ se u braku i obitelji uvijek nalazi između muža i žene, roditelja i djece, između pojedinih osoba i Boga. Dakle, to je “putujuća” riječ – riječ izgovorena, ali nadasve riječ koju se čulo. To je riječ koja treba umanjivati nutarnju udaljenost između osoba koje razgovaraju. Treba približiti susret, produbiti ljubav. Njezin zadatak nije promijeniti supružnika, nego bolje ga shvatiti i više upoznati.

Da bi se to i dogodilo, potrebna je osjetljivost za drugog čovjeka, otvorenost prema njegovoj osobi, individualnosti i neponovljivosti, osjetljivost za dobro koje se ponekad polako, postupno i uz veliki napor otkriva, ali i umijeće jasnog izražavanja svojih osjećaja i misli, o čemu je prošli put bilo riječi. Nije moguće sve opisati, izreći, prenijeti riječima. Veliku ulogu, što potpomaže našu verbalnu komunikciju, imaju geste: osmjeh, topli pogled, zagrljaj, milovanje. Koliko se mnogo verbalne nespretnosti može ispraviti i nadopuniti pogledom, zagrljajem! Kako samo veliku ulogu imaju te geste u mirenju, praštanju, pa i onih najmanjih uvreda.

Kažu da je čak devedeset posto komunikacije neverbalno. Tu je uloga spolnog odnosa posebna jer se radi o specifičnoj vrsti susreta. Postoji i šutnja koja je sporazumijevanje bez riječi, jednostavno sporazumijevanje putem biti-uz-drugoga. “Kako je samo dobro ponekad sjesti pokraj nje ili njega!” – to je također jedna vrsta susreta. Važnu ulogu ima ton, boja glasa, ozračje koje stvaramo.

Kad smo obazrivi jedno prema drugome, tada se ne bavimo nečim drugim. Kad razgovaramo o teškim i delikatnim temama koje zahtijevaju posebnu međusobnu pažnju, naročito kada znamo da je bračnom drugu ta pažnja potrebna, potrebno je usredotočiti se na razgovor. Dobro je imati na umu da običan umor i poteškoće svakodnevice negativno utječu na naše razgovore, naše susrete. Kad sam umoran onda vidim baš sve – nered u kući, kašnjenje moje djece, kupovinu. Kad sam nešto odmorniji, za vrijeme godišnjeg odmora ili neposredno nakon njega, te iste stvari manje su važne, lakše o njima razgovaram i problem je uvijek rješiv.

Zbog toga je neophodno pronaći prikladno vrijeme za razgovor, posebno kada je riječ o ozbiljnim pitanjima. Izlet vikendom ili zajednička šetnja uvijek su okolnosti koje potpomažu dijalog, susret, okolnosti u kojima se ne može reći: nemam vremena, radim, ne isplati se. Također, to je stvar odluke, hrabrosti, savladavanja otpora koji se pojavljuju pri uspostavljanju dijaloga.

Mnogi supružnici koji su čvrsto tvrdili da nemaju vremena za “takve stvari” kao što su bračni susreti, nakon što su popustili
na nagovor i prisustvovali, ustvrdili su da se kuća nije srušila niti je posao propao. Suprotno tome: nešto su zajedno izgradili.

“Što dulje promatram svoj dijalog s Irenom i naše susrete preko dijaloga, to više doživljavam dijalog kao dar, dar neiskorišten dokraja. Bolje rečeno – milost koja nije prihvaćena dokraja.”

Moguće je koristiti se različitim psihološkim metodama, prolaziti razne terapije, učiti izraziti svoje osjećaje, govoriti o njima, a brak će se ipak raspasti. O konačnom uspjehu dijaloga presuđuje milost i otvorenost prema njoj. Može se moliti za nju, ponekad to treba činiti dugo i ustrajno, ali ne može se do nje doći samo psihološkim metodama. Te metode, pa i one koje primjenjujemo na bračnim susretima, potpomažu dijalog. Milost se nadograđuje na prirodu (narav). Te su metode priroda dijaloga, ali bez milosti dijaloga ne može doći do istinskog susreta osoba.

Zaustavimo se nakratko na jednom specifičnom razgovoru: Neka je vrsta paradoksa to što se prvi zapisani dijalog u Bibliji odvija upravo prema svim formalnim kriterijima dijaloga: povjerenje koje je zmija ulijevala ženi vodilo je k boljem međusobnom razumijevanju na temelju čega je donesena konkretna odluka – ubiranje jabuke.

Slika ovog dijaloga postala je početkom zla, kako u bračnoj zajednici, tako i u čitavom društvu. U njemu je skrivena manipulacija, buđenje ambicija, govoreći modernim jezikom – liberalizacija Božjeg zakona. Također, bilo je to uplitanje treće osobe – Sotone – u vezu praroditelja, u njihovu sreću.

U Bibliji je zapisan još jedan događaj koji govori o posljedicama bračnog razgovora koji se nedvojbeno odvijao u ozračju međusobnog povjerenja, razumijevanja i jedinstva mišljenja. Riječ je o odlomku iz Djela apostolskih koji govori o Ananiji i Safiri (Dj 5, 1-11), koji su u okviru obveza prema kršćanskoj zajednici prodali svoj imutak, nakon čega su u potpunoj slozi prevarili zajednicu i Boga. Njihov dijalog, koji se nedvojbeno zbio prije tih događaja, nije ojačao njihovu vezu niti sa zajednicom niti s Bogom, nego je postao uzrokom njihove smrti. Ne može se govoriti o dijalogu, a da se ne dotakne područje prividnih i autentičnih vrijednosti. Vrijednosti su prave samo u kontekstu Božje prisutnosti i odnosa s Njime.

Stoga, razmišljajući o bračnom jedinstvu, pokušavamo se vratiti k onim nezapisanim, predmijevanim dijalozima iz vremena prije istočnoga grijeha. Ka onom prvotnom jedinstvu muškarca i žene, kada su bili jedno tijelo ne samo u tjelesnom nego i u duhovnom smislu, kad nisu trebali plesti pregače od smokvina lišća, jer još nisu bili izgubili međusobno povjerenje, a živjeli su u potpunoj istini jedno prema drugome – istini koja je davala mir, radost, osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Vratiti se jedno k drugome, k samome sebi i drugom najbližem čovjeku možemo jedino putem dijaloga, ali uz osjećaj Božje prisutnosti, uz svijest postojanja onih vrijednosti koje potpomažu naše međusobno jedinstvo i zajedništvo s Njime.

Psiholozi najčešće određuju dijalog kao razgovor koji dovodi do međusobnog razumijevanja i usuglašavanja stajališta, kojem je cilj zajedničko djelovanje. Dijalog. kao metoda kojom se služimo da bismo došli do međusobnog razumijevanja i pomirenja, Božja je metoda komunikacije. Psihologija koja ljudskim, znanstvenim jezikom opisuje pojave, ponašanja i procese ne opisuje ništa drugo nego dio stvorenja. Međutim, ovaj opis može biti osiromašen odsustvom pretpostavke koja je postojala na početku, dakle ljubavi kao odnos između osoba.

Dijalozi do kojih dolazi kad takve pretpostavke manjkaju slični su razgovoru Eve samo što se služe znanstvenim jezikom. I nas danas iskušava psihoanalitičkim seansama, koncepcijom čovjeka koji je s drugim čovjekom, živjeti u stanju postići idealnu komunikaciju s drugim bez stresa, kontrolirati sve puno urediti područje osjećaje i potpsihe. Posebno New Age širi takva iluzionistička rješenja, čak i kada je brak u pitanju. Moramo prihvatiti tužnu stvarnost da nismo uvijek spremni za razgovor, da supružnik nije uvijek spreman za nj i da ćemo, čak i kad budemo spremni za razgovor, praviti one iste pogreške, možda na nešto blaži način.

Naš rad na sebi vječno je nedostatan. Jednostavno moramo prihvatiti da se ne možemo spasiti putem dijaloga. Spašeni možemo biti jedino putem Božjeg milosrđa, prihvaćanjem Božje ljubavi prema nama.

U dijalogu, kojim pokušavamo graditi svoju bračnu zajednicu i obitelj, možemo posegnuti za iskustvom psihologije uz samo jednu napomenu, da se prema psihologiji odnosimo kao prema Božjem instrumentu za izgradnju međuljudskih odnosa i da se Bog služi psihologijom, a ne obratno…

Sjećam se jednog bračnog para, dvaju psihologa koji su izvrsno poznavali sve tančine dijaloga, tako da su znali ranjavati jedno drugo koristeći se uvijek novim psihološkim trikom. Došli su na bračni vikend i tamo otkrili psihologiju s ljudskim licem ili, bolje rečeno, s Božjim licem.

“Između ostaloga, i meni je se znalo dogoditi da u odnosu na Irenu kažem: Pa već bi nakon toliko godina vođenja bračnih susreta mogla prestati osuđivati i govoriti o svojim osjećajima! I ja sam se znao uhvatiti u ocjenjivanju, neslušanju, nerazumijevanju.”

Nedavno je na vikendu bračnih susreta jedna sudionica rekla da je za nju njezin muž Božji dar koji nije dokraja otvorila. Tako je s dijalogom koji vodi k istinskoj spoznaji susreta. Isplati se stalno ga iznova otkrivati.

Dijalog nije nešto što nam je dano jednom zauvijek. Nije magijski instrument koji čini da se sve odjednom promijeni. To je vrsta odnosa koji se isplati otkriti, oduševiti se njime… ali, neizbježni su padovi, povratci na stare utabane staze ocjenjivanja, nerazumijevanja ili ranjavanja. Takva je sklonost naše naravi. No, to nas ne smije obeshrabriti. Osim toga, ako smo jednom okusili plodove dijaloga, onda – kako je to jednom Irena rekla – apetit za dijalog raste. Nastojeći se sve više i više približiti bračnome drugu nailazi se na ograničenja, poteškoće, prepreke. No isplati se biti spreman uvijek iznova započeti dijalog, pozornije slušati, primjećivati, shvaćati. Kako godine prolaze, tako se i mi mijenjamo i moramo biti spremni svaki se dan iznova upoznavati.

Danuta i Josip pisali su nam, nakon trideset godina braka, o svom prvom bračnom razgovoru nakon zaruka:

“Nastojali smo si predočiti naš zajednički život i isplanirati ga. Bilo je to jednog toplog, sunčanog, ranojesenjeg dana. Sjedili smo ispod rascvjetanih jorgovana, promatrajući oblake koji su nam prolazili iznad glava i razgovarali o tome kako će naša kuća biti otvorena za sve prijatelje, kako će se tijekom vremena ispuniti djecom i kako ćemo se morati riješiti određenih osobnih navika u korist zajedničkih vrijednosti i dogovorenog stila života. Skovali smo tada i zajednički termin – zaobljivanje kutova – koji je zauvijek ostao u našem kućnom rječniku. Kao što oštre, britke dijelove stijene voda polako zaobljuje neprestano ih dodirujući, tako ćemo se i mi tijekom vremena riješiti osobnih navika koje bi mogle otežavati zajednički obiteljski život. Kasnije smo se uvjerili da naš život podosta odudara od tih prvotnih planova i predodžbi. Neke stvari, koje smo smatrali teškima, pokazale su se sitnicama, a problemi su se pojavljivali sasvim drugdje. Nove životne okolnosti zahtijevale su nove razgovore u vezi životnih planova. Mijenjala se i naša filozofija života.”

Isplati se ustrajati dokraja u ponekad teškim dijalozima u kojima se “zaobljuju kutovi”, da bi se nakon mnogo godina doživjelo veliko zadovoljstvo i radost. Poznato je da sve što vrijedi uvijek košta. Dijalog koji vodi k susretu obično treba platiti velikim naporom, strpljivošću, poniznošću i ustrajnošću, ali i vedrinom i humorom. Tada on postoje izvor radosti i ostvarenje nadā.

 

(iz: DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE, Živi kalež, 8 (2010.) 143, str. 13-20)

Možda vas zanima…

loading...