Moj brak se ruši… On/Ona me ne sluša…!

 

Prije nekoliko godina sastavio sam na temelju osobnog bračnog iskustva i razgovora s bračnim parovima koji su prisustvovali Bračnim susretima tri načela dijaloga koja omogućavaju njegovo uspješno odvijanje.

  • Evo tih načela:
    – prvenstvo slušanja pred govorenjem,
    – prvenstvo razumijevanja pred ocjenjivanjem,
    – prvenstvo razmjene mišljenja pred raspravom.

 

Supruga i ja smo sami iskusili koliko je teško saslušati dokraja, ne prekidati drugoga s uvjerenjem da znam bolje te kako je teško ne ocjenjivati, ne suditi, ne zatvarati se u šutnju zbog povrijeđenosti ili ne ići dokraja u dokazivanju da sam u pravu. Poznajemo bračni par koji je ova načela ispisao na velik list papira i objesio na kućna vrata. U raznim prigodama od mnogo ljudi čujemo da su ova načela vrlo važna u uspostavljanju bračnog jedinstva. Naravno, ne kao puke fraze, jer takve ništa ne pružaju. I ne kao oružje za borbu sa supružnikom poput izjave: “Vidiš, i opet se ih ne pridržavaš!” Imaju smisla samo kada ih svatko primijeni na sebe. To znači da sam ja taj koji često ne sluša, ocjenjuje i sudi (“Ti uvijek… Ti opet… Ti nikada…”).

Ne drugi, nego ja. Ova načela pomažu i kod međusobnog praštanja, premda je ponekad najprije potrebno pomirenje da bi se uopće moglo pristupiti dijalogu. Promotrimo ih malo pobliže.

 

Slušanje prije govorenja

Teorijski gledano, očigledno je da se razgovor sastoji od slušanja i govorenja. No, suviše često stalo nam je prije svega do govorenja, iznošenja svoga mišljenja, svojih argumenata, svoga viđenja stvari. Tako nam (po)nestane vremena, a i volje za slušanje, jer još dok suprug ili supruga govore, mi već imamo spreman odgovor. Ponekad samo iz pristojnosti slušamo i čekamo da završi, da bismo mi mogli reći svoje. No najčešće ipak prekidamo i upadamo u riječ. Također volimo poučavati, prokazivati pogrješke, isticati više nedostatke izrečenog sadržaja nego njegovu vrijednost.

Ponekad smatramo da smo pametniji od drugih i da samo mi imamo nešto reći, a njih uopće nema smisla slušati. Često ponavljam rečenicu prof. Stefana Świeżawskog koju sam prije puno godina pročitao, da me svaki čovjek kojeg susretnem u nekom pogledu nadmašuje. Već je to dovoljan razlog da ga saslušam. Truditi se poslušati do kraja, biti obazriv prema njemu. Još ćemo se vratiti k ovom problemu u jednom od sljedećih poglavlja, kad bude riječi o empatiji.

Svakomu je od nas stalo do toga da bude saslušan do kraja. Bolno reagiramo kada nije tako. Slušanjem ne samo da iskazujemo poštovanje jedni prema drugima, nego postajemo obazriviji prema drugom čovjeku te ga doživljavamo i prihvaćamo kao osobu. “Aktivno“ slušanje spada u skupinu temeljnih načela dijaloga. Dobro je ponoviti ono što je druga osoba da bismo mi mogli rekla i upitati: “Jesam li te dobro razumio?… To si htio reći…” Treba slušati ono što drugi čovjek govori, ali isto tako i ono što nije u stanju izreći. Tu dolazimo do neverbalne komunikacije i osjetljivosti za drugog čovjeka, o čemu sam više govorio u cjelini posvećenoj empatiji. U pažljivom slušanju ponekad si možemo pomoći i pogledom. Nekima je, kada razgovaraju o teškim temama, potreban vizualni kontakt sa slušateljem, dok to druge smeta i uznemiruje. No, umijeće slušanja ne ovisi o tome nego – još jednom ponavljam – o nutarnjoj osjetljivosti za drugoga. Slušanje i prihvaćanje te napor da shvatim i prihvatim drugog čovjeka stvaraju ozračje povjerenja. Što bolje slušam, to se drugi više otvara i spreman je progovoriti o težim temama.

 

Razumijevanje prije ocjenjivanja

Kad slušam ono što netko izgovara, nisam uvijek svjestan emocionalnog čimbenika koji je prisutan između izgovorene rečenice i mene koji sam je čuo. Emocionalni čimbenik djeluje i kod drugoga i kod mene, ali u različitom stupnju, ovisno o osobnosti. To utječe na shvaćanje, razumijevanje onoga što stvarno želimo reći. Ocjene i sudove najčešće donosimo na temelju osjećaja, o čemu je već ranije bilo riječi. Ako uspijemo zauzeti odmak prema osjećajima koji se u nama pojavljuju, ako ih budemo u stanju imenovati i sagledati, ako se budemo trudili zapažati osjećaje koji se pojavljuju – ponekad vrlo naglo – kod naših supružnika, i na osnovu njih ne budemo sudili, bit će nam lakše međusobno se razumjeti. Ocjena se pojavljuje u raznim oblicima. Primjerice: “Ti si kriv!” Ta je ocjena temeljena na osjećaju. Pokušajmo je promijeniti u: “Ja tebe ne razumijem! Budući da ja tebe ne razumijem, pokušajmo se međusobno bolje razumijeti!” Dijalog se već počinje odvijati!

Razumjeti drugog čovjeka ne znači opravdati njegove pogrješke, nego vidjeti ih u punom svjetlu, npr. u svjetlu rana koje je zadobio u obiteljskoj kući. Razumijevanje nam olakšava pružanje pomoći drugome, u prvom redu prihvaćajući ga i pristupajući mu upravo kao čovjeku. Nedokučiv uzor u neodbacivanju čovjeka je Isus, koji je dopustio i kukolju i pšenici da rastu do žetve. Ni Mariju Magdalenu nije osudio. Jasno je rekao da ne osuđuje, dakle, ne odbacuje čak ni onoga koji ne drži zapovijedi, jer nije došao suditi svijet, nego ga spasiti (usp. Iv 12, 47). Međutim, zla nije prihvaćao.

Razmjenjivanje mišljenja ispred rasprave

U pravom dijalogu govorenje se preobražava u razmjenu mišljenja. Razmjena mišljenja nešto je drugo u usporedbi s raspravom. U razmjenjivanju mišljenja ja iznosim svoje viđenje određenog problema. Polazim od svoga nutarnjeg, emocionalnog doživljaja koji kasnije pokušavam objektivirati. No, govorim o sebi, ne kako bi moralo ili trebalo biti, nego kako ja to doživljavam, manje ili više emocionalno, u duhu veće ili manje životne aktivnosti. To činim sa sebi svojstvenim načinom reagiranja – primarnim ili seknudarnim, ratobornijim ili pomirljivijim. U razmjeni mišljenja ne namećem drugima svoje mišljenje. Smatram ga partnerskim. Dominacija se pritom izbjegava. U braku, stav razmjene mišljenja vodi k izjednačavanju supružnika. Ovaj je pojam upotrijebio sv. Ivan Pavao II u enciklici Dives in Misericordia. Ovakvo izjednačavanje ljudi putem milosrdne i strpljive ljubavi ne vodi k brisanju razlika između njih, nego k obogaćenju. On piše: “Onaj koji daje postaje velikodušniji kada osjeća da je istodobno obdaren od onoga koji prima njegov dar i obratno; onaj koji zna primiti dar sa sviješću da, primajući ga, i on čini dobro, sa svoje strane služi velikoj stvari dostojanstva osobe pa stoga pridonosi još dubljem međusobnom sjedinjenju ljudi.” Razmjena mišljenja kao oblik izražavanja svojih osjećaja i iskustava ne podliježe ocjeni. Prihvaćamo je kao istinu koju govornik izgovara sam o sebi.

Razmjena mišljenja, dakle, nije isto što i rasprava. Mnoge bračne diskusije u kojima se razbuktavaju emocije, a borba argumentima ratobornijim temperamentima stvara veću priliku za pobjedu, obično završavaju svađom ili višednevnom šutnjom, ovisno o temperamentu. U razmjeni mišljenja izuzetno je važno skrenuti pažnju na riječi koje se upotrebljavaju. Oštre, ranjavajuće riječi samo produbljuju već postojeću napetost među sugovornicima i grade barijere, a svaka toplo i srdačno izgovorena riječ ima moć “topljenja leda”. To ne znači da raspravu kao metodu razgovora treba odbaciti; ako su prva dva načela dijaloga u njoj primijenjena, ona postaje vrlo slična razmjeni mišljenja. Nismo anđeli. Što se više razlikujemo po temperamentu ili što više imamo sličnih “eksplozivnih“ osobina kao što je borbenost, to će nam se češće događati kršenje i nepoštivanje spomenutih načela. No, ona nam pomažu zaustaviti se u svađi, shvatiti svoje slabosti i zauzeti određen odmak prema svojim slabostima. Kada sam prije nepunih desetak godina prvi put uobličio ova načela, nisam ni slutio da će postati toliko popularna, da će postati stupovi duhovnosti Bračnih susreta… i da će biti od velike pomoći i našem braku.

 

 

(iz: DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE, Živi kalež, Zagreb, 9 (2010.) 144, str. 17-21)

 

Možda vas zanima…

loading...