“Hvala ti, Bože, što nisam poput drugih…!”

(Način razmatranja (metodu) možete pronaći u knjizi Živa riječ)

 

XXX. nedjelja kroz godinu

Evanđelje* Lk 18, 9-14

Dobro je uživjeti se u ozračje današnjeg odlomka iz Evanđelja i uz pomoć mašte biti sudionikom ovoga događaja. Evanđeoska prispodoba uglavnom je upućena nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu. U Hramu se nalaze dva muškarca: jedan farizej, drugi carinik. Bog pokazuje njihove krajnje oprečne molitvene stavove. Jedna krajnost je čovjek koji je u moralnom pogledu besprijekoran. Sve što čini je dobro i o tome izvještava Boga: Postim dvaput tjedno, dajem desetinu od svega što steknem. Sve što je trebalo činiti prema strogim pravilima Staroga Zavjeta, on čini; dakle, u svojim očima on je dobar čovjek. Stoga je sasvim dovoljno zahvaliti Bogu što je bolji od drugih – tako mu se činilo.

Drugu krajnost predstavlja čovjek kojega svi preziru zbog njegova posla u kojemu je surađivao s neprijateljem. Osim toga carinici su, budući da su stalno radili s novcem, varali i bogatili se na račun drugih ljudi. Carinik je
bio sinonim za gješnika koji nije mogao dobiti odriješenje grijeha pa čak ni ispaštati za njih, jer nije znao koliko je ljudi prevario i kome bi sve trebao vratiti ono što je nepravedno uzeo. Ali ovaj čovjek stoji u istini kako pred sobom tako i pred Bogom. Jedino što u ovoj situaciji zna jest moliti za milost i oproštenje.

Možemo se zapitati: pa zar ovaj čovjek stvarno nije ništa dobroga učinio? Izgleda da baš i nije tako. Jedno je dobro napravio: znao je stati u istini i ponizno moliti za smilovanje. Tu poniznost primjećuje Isus i upravo zbog toga carinik odlazi opravdan.

Međutim farizej nije bio u stanju vidjeti ništa lošega u sebi hvastajući se pred Bogom i zaboravljajući da je, u biti, sve što ima dobio do Boga. Nije rekao: „Hvala ti, Bože, za sve što sam dobio, što si mi pomogao”,… nego, uspoređujući se s carinikom, kaže: Bože, hvala ti što nisam kao… ovaj carinik. Dakle, farizej je došao u Hram ne da Bogu da hvalu nego da sam sebe pohvali. Zaboravio je da može postiti dvaput u tjednu i davati desetinu zahvaljujući Božjoj milosti. Da na primjer nije zdrav ne bi mogao postiti, da nema novca ne bi mogao davati drugima.

U molitvi se ponaša i govori kao da je sve što ima djelo njegovih ruku, a osim toga prijezirno gleda na drugoga čovjeka i ocjenjuje ga gorim od sebe.

A kakv je moj molitveni stav? Nije li ponekad i u mome životu bilo slično kao kod farizeja?

Ne događa li se ponekad i kod mene da više zahvaljujem Bogu za to što sam bolji od onih koje susrećem na svome životnome putu? Ne osjećam li se ponekad važniji, vrjedniji od onih koji samo čekaju tuđu pomoć?

Ako sam doista i bolji od drugih iz svoga okruženja jesam li onda svjestan da mi je to Boga dao takvu priliku?

Čak ako i smatraš da je puno toga što imaš plod tvojih ruku onda ne zaboravi da ti je Bog dao takve mogućnosti, a to znači da bi mu opet trebalo i za to zahvaliti.

Zahvaliti se može i riječima, ali najbolja zahvala Bogu jest vršenje njegovih zapovijedi – zapovijedi dekaloga i zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Koji je stav pred Bogom bliži mome srcu: onaj farizeja ili onaj carinika?

Gospodine, molim te, nauči me poniznosti prema tebi i drugim ljudima. Amen.

 

 

 

 

 

(Izvor: Živa riječ 2016. Evanđelja s razmatranjima, Zagreb, 2015., str. 734-737)


NARUČITE KNJIGU
sa svakodnevnim razmatranjima!!!

Možda vas zanima…

loading...