PRIHVAĆATI I PRIKAZIVATI KRV KRISTOVU

Peti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu

(pogledaj sve stupnjeve)

1. Sudjelovanje u djelu otkupljenja

Na nekim slikama Raspetoga nalaze se ispod križa ne samo Marija i Ivan nego i anđeli koji sakupljaju Krv koja teče iz rana u zlatne posude. Evanđelje ne govori ništa o vidljivoj prisutnosti anđela za vrijeme razapinjanja. Zašto se ta vidljiva bujica milosti nije razlila po zemlji kad je i sam Isus htio svojom Krvlju otkupiti i posvetiti svijet? Imam dojam da su umjetnici slikajući anđele sa zlatnim posudama htjeli reći kako je dragocjena i sveta ta Krv koja se prolijeva; odatle i potječu Božji poslanici, zlatne čaše ili kaleži.

Ipak je sam Bog na malo drugačiji, ljepši način istaknuo dostojanstvo i cijenu Krvi Kristove – pravim kalež na oltaru Golgote je Marija podno križa. Netaknuta čistoća njezine duše vrijednošću i blještavilom nadilazi svaku posudu od bilo kojeg plemenitog metala. Njezina vjera i poniznost nadilazi čak i službu anđela. Marija pod križem na duhovan način skuplja Krv svoga Sina. Kao Predstavnica i nova Majka čovječanstva prikazuje ju s potpunim pouzdanjem nebeskom Ocu. Tako Marija pod križem kao “suotkupiteljica” bitno pridonosi djelu spasenja u ime cijeloga čovječanstva.

2. Nova patnja

Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i kao ona sakupljati Krv Kristovu tamo gdje se ona sada prolijeva iz rana čovječanstva. Svaka bol, svaki grijeh, svaka tama duše je, kao što smo već spominjali, poseban način prisutnosti Krvi Kristove. Duše se razlikuju upravo po susretu s patnjom. Tu se najjasnije očituje vjera ili nevjera.

Marijin stav za svakog čovjeka je uzor prihvaćanja patnje. Kad smo već u vjeri proživjeli četiri stupnja duhovnosti Krvi Kristove, sada ne samo da znamo drugačije ljubiti, već i patnju znamo drugačije prihvaćati. Dragocjena je, ne želimo je upropastiti. Kao Marija postajemo kalež koji sakuplja Krv Kristovu, zajedno s Marijom prikazujemo je Ocu za spasenje svijeta.

Od Marije također možemo naučiti kako prihvaćati čovjeka koji trpi. Obično patniku ne pomažu a niti mu daju utjehu naši dobri savjeti, a još manje mu pomažu propovijedi i pouke. Najčešće jednostavno treba biti zajedno s njim u šutnji ispunjenoj poštovanjem. Marija nije mogla Isusu uskratiti niti jednu patnju pa ipak je njezina nazočnost pod križem toliko toga promijenila i mnogo pomogla.

3. Prikazivanje Krvi Kristove

U predaji molitava u čast Krvi Kristove pronaći ćemo mnoge molitvene obrasce koji prikazuju Krv Kristovu nebeskom Ocu. Iza njih se krije misao da nam je Isus Krist dao svoju Krv na križu. Sada ona na neki način pripada nama. Zato ju možemo koristiti kao “žrtvu” ili “lijek” za naše osobno spasenje, kao i za potrebe cijeloga svijeta.

Naravno da žrtvene molitve ne možemo upotrebljavati kao neke magijske formule. Zbog toga moramo naučiti shvaćati i ostvarivati njihov dublji smisao. Zašto neprestano ponavljamo tu molitvu, ako je Krist jednom zauvijek prikazao svoju Krv za spasenje svijeta? Sv. Gašpar, “pravi i najveći apostol Krvi Kristove”, tako je formulirao ovo pitanje i odgovor: “Kako, dakle, možemo istinski i djelotvorno upotrijebiti ovo spasonosno piće Spasiteljeve Krvi za nas i za druge? – Kada zajedno s apostolom Pavlom ponovimo: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Iz ovog citata proizlazi da sv. Gašpar Krv Kristovu uspoređuje s lijekom protiv bolesti duše. Također ističe da taj lijek stvarno mora biti primjenjivan i to tako da bude djelotvoran. Čitajući između redova, može se naići na kritiku lažne, patvorene pobožnosti prema Krvi Kristovoj. Istinska pobožnost mora biti skoncentrirana na sudjelovanje u spasonosnoj Kristovoj patnji.

Kad ovo pravilo primijenimo na molitve u čast Krvi Kristove, onda dolazi na vidjelo da ne možemo prikazati Krv Kristovu bez nas samih. Tako, dakle, svako ponavljanje prikazanja znači darivanje nas samih nebeskome Ocu u trenutnoj životnoj situaciji. U kalež svoga srca skupljamo Krv Kristovu koja dotječe do nas u brigama i poteškoćama svakodnevnog posla, u vlastitom trpljenju ili trpljenju bližnjih. Tako ona postaje neprestanim darom u koji se uključujemo na slavu Božju i za spasenje svijeta.

ISKUSTVO

Dar trpljenja

Trpljenje je najveće otajstvo kršćanstva. Preko više od 25 godina udaljila sam se od Isusa jer nisam znala prihvatiti trpljenje. Sada, pet godina nakon mog obraćenja, Bog otkriva preda mnom djelić ove tajne. Već više od tri mjeseca Gospodin me iskušava trpljenjem.

Trenutak u kojem se započelo trpljenje bio je zadnji petak u siječnju i činilo mi se kao da nadilazi granice moje ljudske izdržljivosti. Moje je tijelo ludjelo u patnji (maksimalno gušenje, povraćanje, groznica). Mislila sam da neću izdržati. Gledala sam na sliku naše Zajednice i u duši sam govorila: “Gospodine, ja ne mogu primiti taj Kalež gorčine, nemam snage, Gospodine, ne…!” Nakon nekoliko trenutaka rekoh: “Samo ako mi ga Ti daješ, onda ću primiti, ako je to Tvoja volja, ali molim Te, daj mi snage, ta vidiš da ne mogu, da sam bespomoćna u svom trpljenju.”

Kada sam za vrijeme ovih teških dana razmišljala o smislu patnje, Bog mi je to razjasnio, pokazao mi je veliku vrijednost i snagu trpljenja. Ugledala sam (u duhu) vagu. Na lijevoj zdjelici vage bilo je moje trpljenje, maleno kao zrnce pijeska, a na desnoj strani Bog je “položio” svoje milosti za osobu, za koju je bilo prikazano ovo zrnce pijeska. Desna zdjelica vage bila je “pretrpana” velikim milostima i nagnula je na čudesan način zdjelicu vage. Shvatila sam, da svako trpljenje prikazivano za čovjeka s ljubavlju, kao da “osvaja” Boga koji ne može ne odgovoriti neusporedivo većom ljubavlju. Ugledala sam ljude grešne, prljave, odvratne. Baš za njih milost Božja nagiba zdjelicu vage, odgovarajući na neveliku “gestu čovjeka”. Shvatila sam kako su bitna ova malena zrnca našeg trpljenja i kako nas Bog voli, pomažući nam ova zrnca nositi. Sljedeća zrnca trpljenja prikazala sam za druge bliske mi osobe.

Jako teško je trpjeti, uvijek u neznanju, uvijek se tijelo buni iako se čini da je duh prihvatio. Ne razumijem to, već se nadam da će doći vrijeme u kojem će me Bog nauči trpjeti u potpunoj poniznosti. Za vrijeme sljedećeg pojačanja trpljenja molila sam žalosna otajstva sv. krunice. Ugledala sam (u duhu) Krista koji nosi križ, a iza njega apostole i svece i kao da pita: “A ti, želiš li ići sa mnom u toj žalosnoj povorci?” Bojala sam se odgovoriti i konačno sam rekla: “Ako me budeš vodio za ruku onda da, sama se bojim”.

Puno sam pretrpjela, ali još više sam doživjela milosti i spoznanje sebe. Sebe sam vidjela jasnije, moja duša ima puno skrivenih mrlja, ovo je sljedeća lekcija poniznosti. Nadam se da ću, zahvaljujući Božjoj milosti, znati to iskoristiti i promijeniti svoj život. Nadam se da će mi biti lakše prihvatiti sve ljude, da ću u Božjoj istini napokon ugledati gredu u mome oku, a ne trun u oku bratovu.

Iskusila sam Božju prisutnost posebno u prvom periodu trpljenja. Kasnije su bili također i mračni dani, kada Bog kao da je odlazio. Gledajući moju slabost, vraćao se sa svojom milošću. Ne znam kako se može trpjeti bez Boga, to je pakao na zemlji. Vrijeme patnje bilo je za mene kao teški ali zajednički put sa Sinom Čovječjim. Ovo vrijeme sjedinilo me s Isusom, kao da sam hrabrija. On je postao moj živi Prijatelj. Zahvaljujem Bogu za dar trpljenja, za milost Isusove prisutnosti uz mene. Ispričavam se što nisam u potpunosti znala prihvatiti taj najveći dar, što nisam znala prihvatiti ponašanje mojih bližnjih, što ih nisam znala iskreno ljubiti, ali vjerujem da će me to naučiti Bog. Uzdam se da će Krv Kristova očistiti moje trpljenje.

(G.A.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

sv. Gašpar o muci Isusa Krista

(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena)

U Getsemanskom vrtu

U vrtu su bila tri glavna uzroka znojenja Krvi.

Prva je bila samilost koja je Krista donijela do njegovih trpljenja. Za jednu grupu koja poznaje njegovo ogromno dostojanstvo presvete čovječnosti, i kao što je bila dostojna svake časti među ljudima, svake sreće, poznavala je vrijednost njegovog božanskog života, čiji je samo jedan trenutak bio procijenjen kao što nije bio procijenjen život svih stvorenih bića.

Druga grupa vidjela je potpuno drugačije prikazane sve sramote, sve muke, sve instrumente njegove bolne muke, i bičevi, ali tko uopće može razumjeti u kojim se borbama nalazilo Srce Spasiteljevo. Najdublja glad za utjehom Kristu ne dopušta da njegove patnje postanu jasnije, ne dopušta mu da odozgor promatra one motive koji su mu mogli olakšati te i na ovakav način drži radost u vrhovnom dijelu duše “odvojena – reći će sv. Ambrozije – od božanskih užitaka”, kako ne bi pala u duboko dno.

U ovoj borbi koja se, dakle, događa u Srcu Isusovu, anticipirajući trpi sve bolove svoje Muke. Trpi ih sve zajedno gdje ih u Muci treba trpjeti dio po dio te, konačno, trpi one koji nisu bili dio same njegove Muke, kao što je zapostavljanje svoje Najsvetije Majke nakon što je umro te onu okrutnu ranu koju mu otvoriše na boku.

U užasu svega zla koji je potaknuo prolijevanje sve Krvi iz Srca Isusova pronašao je kao čvrstu tvrđavu ljubav prema Oca i prema nama, pokretana s mnogo velikodušnošću bila je izišlo iz vena, i iz svih pora Presvetoga Tijela, spuštajući se sve do zemlje.

Drugi uzrok je bol gorkog kajanja koje je Krist preuzeo radi naših grijeha. Također i oni (naši grijesi) bili su predstavljeni, jedan po jedan, ispred njegovih božanskih očiju, i njegovo je Srce napadnuto istovremeno od svih njih kao mnoštvo zmija; valovi užasa i patnja koja je započela bila je iznad svih, kakvu još nikada nitko na zemlji nije iskusio. Svaki grijeh bio je kao jedno koplje koje snažno probija u njegovo Srce, i koja je činila ranu još bolnijom, koju njegovo tijelo nije očekivalo. Pospješivale su ih još više naši nepodnošljivi smrtni grijesi. No on je izabrao smrt kako bi ih sve uništio te protjerao to veliko čudovište grijeha sa svijeta.

Treći uzrok bilo je predviđanje naše velike nezahvalnosti. Da su svi ljudi odgovorili s punim srcem na ljubav i patnje Spasitelja,… more njegove Muke trebalo je postati more od mlijeka. No ta gorčina ne smeta mu predvidjeti nebrojeno mnoštvo onih za koje, po vlastitoj krivnji, ova Muka postaje beskorisna.

Na sudištima

Tri je najistaknutije povrede primio Isus na sudištima.

Prva je bila na sudištu kod Anne, s jednom pljuskom. Uvreda je bila puna okrutnosti jer je pljuska bila dana s obuvenom rukom kakvu su imali vojnici i tako je ozlijedio ovo Presveto Lice. Bila je puna sramote jer mu je dana u prisutnosti starijih koji su vodili Sinagogu u vjerskom dijelu. Bila je puna nepravde jer je okrivljen Krist zbog jednog odgovora iznesenog iz nebeske mudrosti. Povrijeđeno je ovo djevičansko Spasiteljevo lice, koje anđeli u Raju žude promatrati. Uvreditelj je bio Malko kojemu je maločas bila izliječena rana po Kristovim rukama. Ovome se začuđuju sveci kao sunce koje nikad ne zalazi.

Druga povreda primljena na sudištu kod Heroda, gdje je, vezan kao krivac s pognutom glavom, bio zamijenjen s jednim ludim uznositim kraljem. Spasitelj je mogao učiniti samo jedno čudo i izbjeći sve ove uvrede, ali on je izabrao činiti čuda povećavajući svoju Muku, a ne umanjujući je.

Treća povreda primljena je na sudištu kod Pilata u kojem je uspoređen s Barabom…

Prijevod: D.L.

(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, svezak IV., n. 392, ur: Beniamino CONTI, CPPS)

Ljubiti Krv Kristovu

Četvrti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Ljubiti Krv Kristovu

(pogledajte sve stupnjeve)

 

     Gledajući na Krv Kristovu na ovoj etapi naše duhovnosti, pred nama je tema “ljubiti, zavoljeti Krv Kristovu”. Nije dovoljno da tu Krv upoznamo, da ju poštujemo i s njom razgovaramo – u nekom trenutku trebamo zapaliti i rasplamsati svoje srce. Zavoljeti nekoga znači prionuti srcem uz njega. Ovo je nešto više nego samo računanje, korištenje dokaza. Ako se držim nekoga radi toga što je to za mene korisno, ako se bojim izgubiti tu osobu jer ću tada imati još veće probleme – to još nije ljubav.

Treba prionuti srcem uz nekoga pa će takva ljubav izdržati u najtežim poteškoćama i iskušenjima, kada nema govora o pravednosti, kada su sve granice pravednosti i izdržljivosti nadmašene. Majka koja voli svoju djecu, svoga muža, zna izdržati jako mnogo, ali samo ako je prionula srcem uz one koji su joj darovani.

Ljubav malenog djeteta još je jako koristoljubiva. Dijete treba mamu i tatu. Najradije se privija uz svoje roditelje, pa ako nema mame onda si traži majku, ako nema oca, traži si tatu, jer ih treba. U tome nema ništa loše, to je lijepo, ali ovo još nije ona velika ljubav o kojoj želimo govoriti.

Mladi čovjek mora proći kroz iskustvo zaljubljenosti, u kojem se troši, izgara, doživljavajući nešto novo, iracionalno, nesebično. Otkriva da je svoj tek onda kada zna ljubiti, darivati svoju ljubav i doživjeti uzajamnost. Tek kasnije ta ljubav postaje zrela i trajna – o takvoj ljubavi se radi.

    Kako težiti za takvom ljubavlju?

Poznata je jedna molitva, koju je sv. Marija De Mattias upotrebljavala kada je bila dijete. Predao nam ju je sluga Božji Ivan Merlini, njezin duhovnik: “Marijo – molila je Marija još kao dijete, prije svog prirodnog sazrijevanja ljubavi – pomozi mi, da bih gorjela, plamtjela ljubavlju prema Isusu i prema Tebi. Pokaži mi, što da činim da bih se sviđala Tvome Sinu!”

    Ova molitva sadržava dvije važne stvari.

Nije dovoljno htjeti ljubiti – premda je važno željeti ljubiti i moliti tu milost. Ona je htjela gorjeti tom ljubavlju! Još nije bila zrela za to, nije bila “gorljiva” u potpunosti, ali već je molila za to. Željela je plamtjeti ljubavlju prema Mariji, a kroz nju prema Isusu.

    Dakle, što to znači uistinu ljubiti?

Sviđati se? Od toga tek počinje ljubav. Ako nekoga volim i želim ga voljeti sve više, onda cijelo vrijeme razmišljam o onome što se njemu sviđa. Ne možemo se sviđati svima a čak i nije dobro sviđati se nekim ljudima. No ako netko moli na nakanu da bi se sve više sviđao Isusu – taj je vrlo dobro “usmjeren”.

Ovako jednostavna može biti naša molitva za milost ljubavi: molba za plamen ove ljubavi, da bi bila goruća, a ne samo mlaka, ne samo “u redu” u odnosu prema Isusu. Ta ljubav mora plamtjeti i biti provjerena kroz to da se čovjek želi sviđati Ljubljenome. Ima ljudi koji misle da vole, ali ustvari žele da se onaj koji ih voli sviđa njima, udovoljava njihove hirove, želje, interese, a ne obratno.

Želim li ljubiti – ili želim biti ljubljen? Ispravna ljubav povezuje jedno i drugo.

Ljubiti Krv Isusa Krista, ljubiti prolijevanja te Krvi znači više nego primjećivati je. Od srca prionuti uz tu Krv, uz njezina prolijevanja. Također prionuti uz Krv Isusovu u ranama mojih bližnjih te u osobnim ranama koje doživljavam danas – to znači ljubiti Krv Kristovu.

 

ISKUSTVA

Pribadača

Vrijedi ljubiti u svakom trenutku, u svakoj situaciji, bilo gdje i što god se radi. Imala sam slobodno vrijeme i odlučila učiti za ispit. Uzela sam svoje bilješke i počela ih pregledavati, ali mi je bilo jako teško išta zapamtiti. Čitala sam ih stalno – počinjući uvijek iz početka. Najteže mi je bilo to što mi se spavalo kada sam htjela učiti. Ništa nije pomogla šetanja po sobi, glasno čitanje, otvaranje prozora, sjedenje za stolom – uvijek se završavalo na tome da sam izmučena sjela na krevet i kasnije se probudila s otiskom bilježaka na licu. Svaki sljedeći pokušaj se završavao snom. Prošao je cijeli dan, a ja, boreći se sama sa sobom, započinjala sam uvijek bez rezultata.

Sljedećeg dana odlučila sam započeti još jedanput. Zamolila sam Isusa da mi pomogne, da bude sa mnom, jer ja znam da sama neću moći. Uzimajući bilježnicu, primjećujem pribadaču pokraj stola. Sjetila sam se, kada nam je poglavarica u novicijatu pričala o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, o njenoj velikoj ljubavi, čak i kada je podizala pribadaču sa poda, radila je to s takvom ljubavlju, kao da bi je poklonila Isusu. Ta pribadača je bila mnogo veća od normalne. Imala je veliku bisernu glavu. Pomislila sam: «Gospodine Isuse, dakle, trebam jako snažno voljeti. Ti budi moj učitelj u školi ljubavi, a ja ću Ti čitati moje bilješke».

Zabola sam pribadaču u stranicu i počela čitati, ponavljati i učiti. Više nisam mislila o snu, nisam bila umorna, a i nisam trebala toliko puta ponavljati svoje bilješke. Svaki pogled na pribadaču me podsjećao da “sada ljubim” i učim dalje. To je bio moj znak koji me podsjećao na to što sada trebam raditi i za koga.

Zahvaljujem Isusu za to iskustvo, za to što me podsjetio što trebam raditi kada mi nešto ne ide, kada je teško, kada se nema više snage, da se počne ispočetka. Zahvaljujem što je zapiknuo u moje srce “pribadaču ljubavi” koja će mi zauvijek biti pomoć i odgovor u teškoćama. (F.K.)

Tražila sam Krista

Kada se moj muž vratio iz bolnice nakon operacije, nakon nekoliko dana kasnije došla je stanovati s nama, na skoro mjesec dana, svekrva jer joj je kćer također otišla u bolnicu na operaciju. Svekrva ima osamdeset sedam godina pa, s obzirom na njezinu dob i različite zdravstvene poteškoće, teška je u zajedničkom životu. Kada je započela stanovati kod nas, kroz prva tri dana bila je vrlo simpatična, vrlo ljubazna jer je znala da mora kod nas živjeti. Sljedeći dani bili su sve teži. Odlučila se vratiti svojoj kući jer je tamo njezino mjesto, tamo je njezina soba. Kod nas je stanovala u sobi našeg sina. Nije bilo odgovarajućih uvjeta jer stan je malen. Smislila je najbolji način kojim nas može uvjeriti da se mora vratiti kući, a to je dosađivanje. Osoba kojoj je započela najviše dosađivati bila sam baš ja. Izmišljala je na mene grozne stvari, vrlo neugodne, za mene žalosne. Prigovarala je, brbljala, stalno pakirala stvari, misleći da će me na taj način uspjeti tako iznervirati da se složim s time da se vrati u svoj stan.

Bili su to za mene teški tjedni. Imala sam tada Riječ života:Postati Krv” i pokušavala sam vidjeti Krv Kristovu tamo gdje je loše, iskusiti nju u teškim situacijama. Gledajući na svekrvu nisam uzimala duboko u srce ono što je govorila. Kada je vikala, dosađivala, prilazila sam k njoj, pomilovala je, poljubila, uvijek sam imala neki slatkiš u džepu. Baka me ispočetka čak i odguravala ali ja sam radila svoje i gledajući na nju tražila sam u njoj Krista: Krista patnika, usamljenog Krista. Pokušavala sam joj vrlo strpljivo tumačiti da se ne može vratiti u svoj stan, jer tamo nema nikoga, nitko joj neće skuhati jelo, nitko se neće za nju pobrinuti. Ona je tvrdila da će se sama snaći i još više mi dosađivala. Govorila sam joj puno toplih riječi jer sam znala da je baš ona trpjela najviše od sviju nas, jer jako je željela biti u svom vlastitom “kutku”. Zna se, bakine godine govore same za se.

To je trajalo oko tri tjedna. Kada se baka uvjerila da se na nju ne ljutim i da s takvim ponašanjem ništa neće uspjeti, započela se sama mijenjati na bolje. Primijetila je da sam za nju htjela dobro. Započela je ugodno gledati na mene pa, čak mi je rekla: «Što bih ja bez tebe dijete učinila, ako me ti ne bi uzela k sebi?». Bila je to za mene velika škola, jer me je baka kroz svoje ponašanje učila poniznosti. (K.T.)

Neka nam ova dva iskustva pomognu ući dublje u ljubav prema Krvi Kristovoj. Ona su također dobra slika i komentar Riječi života: “Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu… znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu…(Kol 3,23-24).

Uredio: p. Josip G., CPPS

 

>>Pogledajte sve stupnjeve<<

Krv Kristova – IZVOR NADE – snažnije govori od Abelove

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19, 31-37).

Izvor nade

Evanđelist Ivan jedini od evanđelista izvještava što se na KalvKrv Kirstova u kaležuariji dogodilo odmah nakon Isusove smrti. On pripovijeda da je prije skidanja mrtvog tijela Isusova s križa, koje je spomenuto kod sva četiri evanđelista, jedan vojnik, umjesto da prebije Isusove noge, kako je učinio kod ostalih osuđenika, probo mu kopljem bok iz kojega je odmah potekla krv i voda (usp. r. 33). Koji je interes pobudio ovaj događaj kod evanđeliste, pokazuje on sam time što se, prvi put u svom evanđelju, poziva na svoje osobno svjedočenje: Onaj koji je ovo vidio svjedoči… (r. 35) I on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete (usp. r. 35). Ovo Ivanovo upućivanje poziva nas na razmišljanje da ono što je on vidio, nije nešto sporedno, nego je to vrlo značajna činjenica. On polaže na to veliku važnost, želi svima nama objasniti veliku važnost onoga što je vidio. Želi nam otkriti tajnu ove krvi i vode koje su potekle iz probodenog Isusovog boka.

Ivan nas podsjeća na SZ: Nijedna mu se kost neće slomiti (r. 36b). On promatra Isusove noge koje su ostale netaknute. Promatra Isusov otvoreni bok – tajanstveno istjecanje krvi i vode.

Značenje koje je Ivan htio dati krvi, koja je tekla iz boka Isusova ukazuje na pojedinosti pashalnoga obreda. Žrtvovanje vazmenoga janjeta bilo je uzor (praslika) za Isusovo žrtvovanje. Ivan već prije u svom evanđelju spominje da Židovi nisu htjeli ući u Pilatovu palaču, „da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru“ (r. 18, 28).

Zatim evanđelist u času Isusove smrti na dva mjesta podsjeća izričito na to, da je bio „dan odmora“ (usp. 19, 31.42.), malo prije sunčanoga zalaza, tj. upravo onoga sata kada su se u hramu u Jeruzalemu klali vazmeni janjci. Poznato je kako je bila važna krv prvog vazmenog janjeta: njegovom krvlju morala je svaka hebrejska obitelj premazati dovratnike i nadvratnik kuće, gdje se (janje) blagovalo (usp. Izl 12, 7). Gospodin je rekao Mojsiju: „Krv neka označuje kuće u kojima stanujete. Gdje god spazim krv proći ću vas“ (Izl 12, 13). Krv je dakle obilježavala kuću svakoga člana naroda. (usp. Izl 4, 22)

Za Ivana je K(k)rv Isusova, K(k)rv Bogočovjeka, ostvarila i ispunila ono što je izvršila krv janjeta, kao njezin uzor. Po smrti Kristovoj, u kojoj je on predao duh u najvišem činu ljubavi, čitav je ljudski rod posvećen u prvorođenom Sinu Božjemu. Sam Isus bio je onaj koji je, prema Ivanu Krstitelju, morao „na se uzeti grijehe svijeta“ (Iv 1, 29), koji „krštava Duhom Svetim“.

Istina je da Pasha, koju su Židovi svake godine svetkovali nije sadržavala ovaj krvni obred koji je tako pun značenja. Činjenica da se točno takav obred sačuvao kod proroka Ezekiela, pokazuje značenje koje mu je židovska tradicija pridavala (usp. Ez 45, 18-24). Obred kod žrtve okajnice samo je prepričan, on je imao svoje mjesto na prvi i sedmi dan pripremnog tjedna za svetkovanje vazma (pashe). Točno kao na dan prve pashe (usp. Izl 12, 7), Izraelac je poškropio dovratnike svoje kuće krvlju janjeta, a svećenik je uzeo krvi te žrtve okajnice i njome premazao dovratnike Doma… i dovratnike vrata unutrašnjega predvorja“ (usp. Ez 45, 19), tako će dovršiti pomirenje Doma. Sv. Grgur Nazijanski na Uskrs 362. godine reče: „Jučer je Janje žrtvovano i dovratnici su bili krvlju poškropljeni. Egipćani oplakuju svoje prvorođence, a mi smo izbjegli anđelu smrti, kojega je pogled na ovaj znak grozom i strahom ispunjavao. Po dragocjenoj krvi bili smo zaštićeni kao jednim zidom“.

Značenje koje Ivan daje krvi u vezi s citatom: „Blagujte je u jednoj te istoj kući; iz kuće ne smijete iznositi mesa niti na žrtvi smijete koju kost slomiti“ (Izl 12, 46), potkrijepljeno je značenjem koje on daje vodi u vezi s drugim citatom: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca“ (Zah 12, 10).

Ako pročitamo to cijelo proročanstvo vidjet ćemo kako ono na čudesan način upućuje na scenu na Kalvariji u večer Velikoga petka: „Svi stanovnici Jeruzalema… gledat će na onoga koga su proboli: naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj“ (Zah 12, 10). Činilo se da su sa smrću vladajućeg kralja Jošue konačno iščeznule sve nade. Kao smrt Isusova u očima apostola – „a mi smo se nadali“ (Lk 24, 21).

Pobjeda nade

Čitajuisus daje kaležći tekst proroka Zaharije čini se kao da je smrt Probodenoga zapečatila konačni poraz, ali u stvari je pripravila Božji trijumf: „U onaj dan“, glasi kod Zaharije dalje, „otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće“ (Zah 13, 1). To je bila voda „ispod desne strane hrama“ koju je prorok Ezekiel vidio da teče i buja u rijeku, koja se „više nije mogla prekoračiti“ (Ez 47, 1-12). Jedan izvor koji se ulijeva u Mrtvo more i ovaj simbol totalne neplodnosti pretvara u „raj“, koji je bio tako čudesan da ga Otkrivenje spominje opisujući sreću neba. Psalam 36. govori o potocima slasti i izvoru životnom. (r. 9-10)

Stoga nas ne čudi ako evanđelist Ivan misli na ove „potoke žive vode“, koji će, kako Pismo kaže: “iz njegove nutrine teći“ i o kojima je Isus govorio na svetkovinu sjenica. „To reče“, tumači Ivan, „za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega“ (Iv 7, 37-39).

Očima vjere promatrajmo i nadom uronimo i mi u to veliko otajstvo „krvi i vode“ koju je Ivan vidio da teče iz boka Isusova.

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

Iz ovog božanskog izvora, pruža nam ne vodu, nego svoju živu krv, koja je simbol njegove smrti, ali i uzrok našega života.“ (sv. Ivan Krizostom)

On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

(sv. Katarina Sijenska)

Mi se klanjamo Isusu i slavimo ga, zazivajući i pjevajući njegovo blagoslovljeno ime; želimo ga ljubiti sve bolje, polažući svoje srce blizu njegova Srca, koje kuca neizmjernom ljubavlju prema nama. Logično je, dakle, da promatramo izravno izlijevanje toga božanskoga Srca, žrtve i dobrote kojima je ono središte: Krv iz njega prolivenu za spasenje svijeta i koja se stalno nastavlja dijeliti za spasenje duša.“

(sv. papa Ivan XXIII.)

Ali, tko može ožednjeti ako ne onaj koji ide na mistične izvore rana Isusa Krista? Kad tamo promatramo tajne božanske krvi bit ćemo obuhvaćeni velikom revnošću za spasenjem naroda.“

(sv. Gašpar del Bufalo)

***

Biblijski tekstovi za razmatranje:

  • Zaharija 12. i 13. poglavlje

  • Ezekiel 36, 25

  • Otkrivnje 22, 2

  • Poslanica Hebrejima 12, 24

***

Poticaj: U Korizmi na poseban način promatraj Raspetoga. Osluškuj „šumove“ Krvi Kristove u svom srcu i zahvaljuj za krepost NADE.

  • Jesam li kad pokušao/pokušala razgovarati s Krvlju Kristovom?

  • Nalazim li u Isusovom otvorenom boku izvor nade moga vlastitog spasenja?

Razgovarati s Krvlju Kristovom (2. dio)

Nastavak: Treći stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Razgovarati s Krvlju Kristovom

Prvi dio možete pronaći OVDJE.

(pogledaj sve stupnjeve)

KOMENTAR RIJEČI ŽIVOTA I ISKUSTVA

Riječ života za ovaj mjesec “Krv Kristova snažnije govori…” (Heb 12,24) vezana je uz temu “Razgovarati s Krvlju Kristovom”. Kako ući u taj razgovor već smo razmatrali u prvom dijelu.

Sjetimo se još jednom scene iz Svetog pisma kada je Kain ubio svog brata Abela. Tada je Abelova krv vapila k Bogu (usp.Post 4,10). Krv Abela vikala je za pravednošću. U Poslanici Hebrejima rečeno je da Krv Kristova snažnije govori od krvi Abelove (usp. Heb 12, 24). Što govori? Govori o Božjem milosrđu prema nama i o milosrđu prema svakome čovjeku, koliko Bog voli svakoga od nas.

Krv Kristova govori o Božjem oproštenju i poziva na praštanje, na pomirenje. Krv Kristova kaže “za tebe” sam prolivena i za svakoga koga danas budeš susreo, koga budeš gledao, s kime budeš razgovarao… i želi nam reći još mnogo više. Kako smo već razmatrali: ako želimo ući dublje u razgovor s Krvlju Kristovom trebamo biti spremni slušati i čekati poput Samuela. Često nam treba vremena, strpljivosti i trpljenja da bi ušli u taj razgovor. Može nam pomoći razmatranje otajstava krunice Krvi Kristove ili žalosna otajstva Gospine krunice. Važno je da ova razmatranja povežemo s našim životom: strah, nepravednosti, osuđivanja, “bičevanja”, križni put, razapinjanja, usamljenosti, probadanja… To sve događa se i u našem životu… na poslu, u školi, kod kuće, među prijateljima…. U svakome otajstvu na poseban način Krv Kristova želi nešto reći za naš život, za slične situacije koje mi doživljavamo.

Evo primjera takvog dijaloga s Krvlju Kristovom od jednog člana naše zajednice (ZKK):

“Oženjen sam, imam dvoje djece. Kćer stanuje sa mnom, sin je izvan države. Prije nekoliko godina započela je kriza u mome braku. Što više sam pokušavao svladati tu krizu, tim više smo tonuli i udaljavali se jedno od drugoga. Primijetio sam da što više pokušavam skrpati naš dom tim više su se ljuljali njegovi zidovi i rastao je sve veći zid između mene i supruge.

Vidio sam da sve to vodi prema rastavi i teško mi je bilo s time se složiti jer sam odgojen u kršćanskoj obitelji, i brak, slično kao i krštenje za mene je sakrament kojega se ne može odbaciti. Kao mladić pripremao sam se za to da bih bio dobar muž i otac. Pripremao sam se za brak, za osnivanje obitelji, a ne za rastavu. Tvrdio sam da je brak sakrament u kojem primamo posebne milosti, koje nam pomažu svladati teškoća koje dolaze. Tvrdio sam da probleme i teškoće ne možemo odguravati od sebe nego ih prihvaćati, nositi i rješavati. To je moj križ koji moram zagrliti, a Bog će dati svjetlo da bismo zajedno s ljubavlju rješavali probleme.

Međutim, stvarnost je bila drugačija. Kriza je bila sve dublja. Svađali smo se sve češće. Tražio sam pomoć i savjet kod psihijatra, kod svećenika, kod prijatelja – ali nije pomoglo. Svi smo trpjeli: supruga, djeca i ja. Postajao sam svjesniji da se približava kraj toga što se zove brak, obitelj, obiteljska toplina. Započeo je sudski proces za rastavu braka.

Pitao sam: ‘Gospodine, zašto, zašto, zašto? Pa sve ih volim. Volim također i suprugu. Zašto ona to ne razumije?’

Nije bilo pomoći niotkud. Približavao se kraj sudskog procesa. Osjećao sam se osamljen – osamljen i napušten. Bol je bila neopisiva. Uvijek sam se molio kada sam nešto od Boga trebao. Sada sam počeo moliti drukčije: ‘Bože ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ako ne – neka bude Tvoja volja.’ U dubini srca imao sam nadu da Bog neće dozvoliti da se raspadne to što je On poklonio: sakrament braka.

Sve se to događalo u Korizmi. I baš tada moleći krunicu, a posebno žalosna otajstva, shvatio sam da me Bog tješi, da zajedno sa mnom krvari. Prvi puta u životu shvatio sam što znači znojiti se krvavim znojem, biti bičevan, nositi trnovu krunu, nositi teški križ i biti razapet. Budio sam se u noći i vidio sam svoj budući život – u samoći. Djeca će otići svojim stazama, supruga svojim putem. Ja ću ostati sam između četiri zida svog stana, a starost već kuca na vrata…

Bio sam popljuvan, riječima kao bičevima, nepravedno osuđen baš od onih koje sam najviše volio. Jednog dana kada sam išao ulicom, polusvjestan od boli, osjećao sam se kao Isus kada je imao trnovu krunu na glavi. Sve sam to osjećao kao veliki teret sličan teškom križu koji je On nosio. Odluku suda doživio sam kao smrt – smrt na križu. Cijela sudska rasprava bila je za mene postepeno umiranje. Kada je sudac pročitao odluku suda pomislio sam: ‘Gospodine, zar si me i Ti napustio?’

Kasnije sam osjetio mir: jedan velik mir. Shvatio sam da nakon smrti dolazi uskrsnuće. Bog me nije ostavio samoga, nego upravo suprotno. Zajedno je sa mnom prolijevao svoju Krv.

Sam ne bih bio u stanju to izdržati. On je sa mnom. Njegova me toplina obuhvaća cijeloga. Još me samo On nije napustio – nisam sam. Stvarno Bog mi je bio tada najbliže i zauvijek je sa mnom. Za sve to sam mu zahvalan. Sada vidim ‘plodove’ i odgovor na svoje pitanje: ‘Zašto?’. Primio sam ovu milost da sam se mogao sjediniti s Njim u Njegovoj samoći.

Pola godine nakon rastave po savjetu jednog svećenika počeo sam moliti litanije Krvi Kristove, a od časnih sestara dobio sam molitvenik s devetnicom Krvi Kristove. Nakon dvije godine upoznao sam duhovnost Zajednice Krvi Kristove. Shvatio sam da sam tada izgubio prirodnu obitelj, ali zato sam našao drugu, mnogo veću – duhovnu obitelj. Shvatio sam da Bog ima plan za mene, jer kroz svoje iskustvo mogu pomagati drugim obiteljima, brakovima i mladima koji su u krizama i teškoćama, da bi pronašli svjetlo i izlaz iz svoje situacije i na taj način pronašli Boga. Sve to mi daje puno radosti i zato zahvaljujem Bogu.” (Antun)

Uredio: p. Josip G., CPPS

 

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

Razgovarati s Krvlju Kristovom

Došli smo do trećeg stupanja duhovnosti Krvi Kristove: Razgovarati s Krvlju Kristovom

(pregledaj i druge stupnjeve)

1. Neophodni dijalog

Već smo konstatirali da se simbol Krvi Kristove ne odnosi samo na jedan dio nego na cijelu Kristovu osobu. Tako nas naslov ovog poglavlja, koje nam pokazuje sljedeći korak nakon „prepoznavanja“ i „čašćenja“ u duhovnosti ne začuđuju, kad govori o „razgovoru“ s Krvlju Kristovom. To u potpunosti odgovara biblijskom stilu: Abelova Krv „viče“ k Bogu za osvetom (usp. Post 4,10) dok Krv Kristova „snažnije govori“ (usp. Heb 12, 24).

Dakle, možemo razgovarati s Krvlju Kristovom. Neka vrsta dijaloga je čak i nužna kako bi se moglo dublje ući u ovu duhovnost. Međutim, ne možemo u potpunosti izbjeći taj razgovor. Krv Kristova se s neodoljivom pronicljivošću obraća svakome: „za Tebe!“ Pa čak iako se skrivamo u ravnodušnoj šutnji, upravo će ona biti naš odgovor…

Kako, dakle, možemo razgovarati s Krvlju Kristovom?

2. Spremnost za slušanje i čekanje

Kad je Bog pozivao mladog Samuela, on još nije znao odgovoriti na njegov poziv jer ne poznavaše njegova glasa. Eli, iskusni svećenik, posavjetovaše ga da sljedeći put rekne: „Govori Gospodine, jer sluga Tvoj sluša“ (Sam 3, 9).

Ova je molitva prikladna za svakoga tko želi razgovarati s Bogom. Partneri ovoga razgovora su toliko nejednaki da Bogu u svakom slučaju pripada prva riječ, dok smo mi dužni iskazivati svoju spremnost za slušanje i služenje. Da bi nam Krv Kristova mogla progovoriti nije potrebno samo vrijeme, nego nadasve mir i pažljiva otvorenost srca. U dublji razgovor s Krvlju Kristovom uvest će nas, ne velika količina različitih molitvenih obrazaca, nego nutarnja spremnost i raspoloživost koja sluša Božji glas. Što može više našeg partnera u dijalogu potaknuti na govor od trenutka u kojem vidi našu otvorenost za učenje? Često međutim, Bog provjerava je li naša otvorenost iskrena i čvrsta. To pak, možemo dokazati strpljivošću i skromnošću koje znaju čekati. Ipak ne možemo očekivati da će nam Krv Kristova odmah i u svakoj situaciji progovarati. Odveć je velika tajna Njegove patnje i ljubavi. Da bismo u nju ušli potrebna je klima povjerenja, potrebno je vrijeme milosti koje treba izmoliti, dočekati, i za koje treba puno pretrpjeti.

3. Prvi odgovor

Čak i onda kad damo Isusu prvu i zadnju riječ, dolazi trenutak kad sami želimo i trebamo nešto reći. Ponekad nam je srce toliko prepunjeno da je teško bilo čim se podijeliti. Ali jednostavno ne želimo „bilo što“ govoriti. Radi se o prikladnim riječima, dostojnima da ih se izgovori u nazočnosti Krvi Kristove.

Tu nam u pomoć pritječe Crkva koja po vjeri uči moliti a preko molitve produbljuje vjeru. Među posebno od Crkve prihvaćenima i preporučenim litanijama nalaze se i Litanije Krvi Kristove. Posebno pažnju skreće u njima zaziv koji se ponavlja: „spasi nas!“ Zvuči kao poziv u pomoć čovjeka koji tone, ali zar to nije često upravo glas našega srca? Zar se ne moramo tako svakodnevno obraćati u svojoj molitvi želeći u nju uključiti svu bijedu ovoga svijeta? Čime bismo se drugo i mogli obratiti stojeći pred Spasiteljevom Krvlju kad se susrećemo s tolikim katastrofama! Zar već sam taj zov u pomoć nije izraz povjerenja? Na kraju, i otvorenost za prihvaćanje pomoći dar je Bogu, našem Ocu.

Naravno da je „zov u pomoć“ u litanijama samo početak razgovora s Krvlju Kristovom. Studiranje i razmatranje Svetog pisma, sudjelovanje u liturgiji, primjeri mnogih svetaca i prokušano molitveno blago Zajednice Krvi Kristove pomažu u daljnjem hodu.

Stoga, ipak svatko mora pronaći vlastite riječi i znakove kojima će izražavati povjerenje, zahvalnost i angažiranost, a to ovisi o našem daljnjem razvoju duhovnog života.

Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavak slijedi…

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

Što znači štovati Krv Kristovu? (2. dio)

Drugi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Štovati Krv Kristovu
(pogledaj sve stupnjeve)

…nastavak.

ISKUSTVA VEZANA NA TEMU „ŠTOVATI KRV KRISTOVU“

Kako smo već čuli u temi “Štovati Krv Kristovu”: “Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi račun o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku…. Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštiva ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.” Primjer toga možemo naći u iskustvima koja donosimo u doljnjem tekstu.

U obitelji

Bila je nedjelja i u našem domu su bili gosti. Nakon ručka započeo se razgovor o problemima današnjeg svijeta i uzrocima takvog stanja. Naknadno sam se uključila u razgovor i čula kako moj suprug iznosi svoje mišljenje o temi, s kojom sam otprije bila upoznata i za koje sam znala da se negativno odnosi prema Crkvi i Isusu Kristu. Tijekom razgovora iznijela sam svoje mišljenje i negirala misli autora koji je napisao svoje viđenje problema, a s čijim se mišljenjem moj suprug u svemu i potpuno slagao. Ovdje moram reći da sam prije nekoliko godina pročitala sve te knjige, nisam se prije početka čitanja posebno zaštitila, a rezultat je bio prava katastrofa… tijekom otprilike 3 godine ja sam trpjela od problema poljuljanosti vjere u Isusa Krista. Sada sam mislila na našu kćer, koja je mlada u vjeri. Znala sam da će se jednom otvoriti taj razgovor, jer kontakt je blizak – radi se o njenom ocu. U sebi sam tiho zazivala Krv Kristovu i osjećala veliku zaštitu. S gostima sam na nekoliko sati izašla. U međuvremenu suprug je dao kćerki knjige da pročita neke izabrane ulomke. Kad sam se vratila, ona se spremala za diskusiju s njim. Ostavila sam ih same i nakon dosta vremena kćer je došla vidno uzbuđena i rekla mi da jednostavno ništa što mu je govorila nije ulazilo u njega kao da se ispriječio između njih neprobojan zid. Na kraju je zaplakala i rekla: “Odreći ću se Isusa ako On ne obrati mog oca!” Sve me jako boljelo. Njezina patnja, njegova patnja, nemoć nas kršćana da živimo do kraja Božje poslanje…

Ostala sam neko vrijeme sama da saberem misli. Bila sam na rubu da se razljutim na supruga – mogao je šutjeti i ostaviti da njena vjera raste u miru. I sama sam tijekom godina umorna od tereta tog razjedinjenja među nama. Mislila sam neću negodovati, najbolje da zašutim i ne razgovaram duže vrijeme s njim… Onda je kao svjetlo došla propovijed svećenika koju sam čula o tome kako je Krv Kristova snažno prisutna svuda gdje je patnja, grijeh, sablazan... „Poštivati Krv Kristovu!“ Također sam se podsjetila na Riječ života: „Ljubi bližnjega svoga…“ Odmah su u mojoj duši počele teći riječi opravdanja za mog supruga: ne, neću se svađati s njim, on zna dobro moje mišljenje o tome, neću ga mučiti ni svojom šutnjom, jer on zapravo traga za istinom. Nikad nije nametao svoje mišljenje niti prvi započinjao o tome osim ako ga je netko pitao… Dok sam tako mislila ušao je u kuhinju i na njegovom licu vidjela sam tragove umora, očekivao je moju burnu reakciju. Osjetila sam samilost… samo sam ga ljubazno nešto upitala kao da se ništa nije dogodilo, poslužila odmah večerom… Rekla sam Isusu – „Ne mogu tu učiniti baš ništa osim ljubiti svog supruga. Isuse, sve Tebi predajem u ruke.“ Preplavio me mir i sigurnost… Bog će u svoje vrijeme djelovati. Lice mog supruga se odmah razvedrilo. Taj je mir prešao i na našu kćer…

(A.H.)

U vlaku

Bilo je to u siječnju, zima je bila jako snježna i oštra. Kolega iz Zajednice Krvi Kristove poslao mi je nenadano pozivnicu da prisustvujem njegovoj prisezi u vojsci gdje je služio. Uopće nisam imala želju ići. Baš sam bila u Čenstohovi (Poljska) u Misijskoj kući gdje sam se vrlo dobro osjećala i najradije bih odustala. Braća i sestre su mi ipak savjetovali da trebam ići. Misleći na Riječ Života „Krv Kristova“ krenula sam na put.

Kako sam i pretpostavljala, pola Poljske uputilo se u to vrijeme u taj grad. Nisam ušla u vlak nego sam bila unesena u mnoštvu, a kasnije sam bila od jednog snažnog muškarca laktom pritisnuta uz prozor. Neugodni zadah, poteškoće pri najmanjim pokušaju promjene položaja, svađe živčanih ljudi… To je trajalo cijelu noć. U ranu zoru sam bila toliko premorena da sam skoro počela plakati. Ipak sam nekako izdržala. Kasnije, kako je to uobičajeno na prisezi – nekoliko smo sati stajali na hladnoći, a nakon toga smo dobili vrlo skroman obrok. Napokon je kolega dobio izlaz iz vojarne i trenutak poslije smo otišli kod znanaca.

Dan je brzo prošao – najvažnije je da se moj kolega mogao osjećati jedno sa Zajednicom. Kasnije opet u vlaku. Povijest se ponovila. Bila sam unesena u vlak na hodnik i nisam se mogla uopće micati. „No, da“ – očajno sam pomislila – „neću moći već drugu noć za redom izdržati!“ Osim toga baš u odjeljku tik uz mene sjedila je grupa mladih – dosta pripitih. S njima je sjedila i jedna djevojka. Teško mi je opisati njihovo ponašanje – vulgarne psovke, vicevi koji nisu za ponavljanje, agresija. Prestizali su se u psovkama kao da se natječu. Svi su bili preneraženi njihovom velikom sigurnosti u same sebe koja je tako očito iz njih izvirala. I nitko nije reagirao. Iako su u svojem odjeljku imali jedno slobodno mjesto, gdje su se ugodno smjestili, u cijeloj toj gužvi nitko od ljudi nije pokušao sjesti u njihov odjeljak.

Stajala sam točno nasuprot otvorenih vrata njihovog odjeljka. Bojala sam se i nisam znala što raditi. Noge su me boljele i spavalo mi se. I tada sam na te mlade ljude odjednom pogledala, ne više s odbojnošću već s tugom. Započela sam za njih moliti Krunicu Krvi Kristove, i pomislih, pa Isus je također i za njih trpio. Na žalost, baš su me u tom trenutku momci primijetili i započele su neprimjerene šale na moj račun. Najviše im je smetalo moje bijelo krzno, kasnije kosa, naočale, izgled uopće. Počeli su me gurati, navlačiti za to jadno krzno itd. Trajalo je to možda sat vremena. U vlaku je bilo sve više vruće… Na kraju jedan od njih počeo je pitati za vodu. Nitko od njih nije imao ništa za piće. Momak koji je sjedio najbliže vratima i koji mi je najviše dosađivao, uzdahnuo je: „Moram se napiti vode!“ Tek tada sam se sjetila da u torbi imam termosicu s čajem. Izvukla sam ju i svjesno se smješkala Isusu u tom momku i pružila mu. Mislio je da se šalim. Odjednom je u odjeljku nastala mrtva tišina. Trenutak poslije jedan od njih je uzdahnuo: „Kako nas je udesila!“ Momak je popio čaj. Nakon duže šutnje, odjednom, ne vjerujući vlastitim ušima začula sam: „Izvolite, imamo jedno slobodno mjesto!“ Nisam se više bojala i sjela sam. Započeli smo razgovarati… Nakon nekog vremena smo došli do zaključka da nije pošteno u takvoj gužvi sjediti u odjeljku za osam osoba, a još bi ih moglo sjesti. Stisnuli smo se i primili smo još četiri osobe u odjeljak.

(A.P.)

Neka nam ova iskustva pomažu štovati Krv Kristovu ne samo u pobožnosti već i u drugom čovjeku. Neka nam u tome pomogne i Riječ Života za taj mjesec: „Vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj (Ef 2, 13). Možda u mojoj obitelji, među mojim znancima, na poslu, u školi… postoji netko s kime mi je posebno teško, s kojim najradije ne bih htio imati ništa zajedničko… Neka pogled na križ očisti našu ljubav i ujedinjuje naša srca, neka nas podsjeća da smo si bliski po Krvi Kristovoj. Ne dajmo se voditi samo našim osjećajima i simpatijama, je li netko ljubazan, ugodan… ili nije. Gledajmo dublje: biti „blizu – po Krvi Kristovoj“.

Uredio: p. Josip G. CPPS

Prvi dio pogledaj ovdje.

Što znači štovati Krv Kristovu? (1. dio)

Drugi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Štovati Krv Kristovu
(pogledaj sve stupnjeve)

Započeli smo školu koja se zove „sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove“. Imali smo prvi stupanj: Otkriti – upoznati Krv Kristovu. Učili smo primjećivati Isusovu Krv u današnjem svijetu: u sakramentima, u Božjoj Riječi, a također na mističan način u svakom trpljenju, nepravdi, situaciji uzrokovanoj grijehom.

Sada idemo korak naprijed, u „drugi razred“, stoga, učimo i dalje štovati tu Krv.
Što znači “štovati Krv Kristovu”?

1. Štovanje kao posljedica spoznaje istine

U starozavjetnom vremenu postojao je običaj da svjedok na sudu priseže riječima: „daj slavu Jahvi“ (Još 7, 19). Isto su se tako i farizeji, u želji da saznaju istinu, obratili slijepcu kojeg je Isus izliječio (usp. Iv 9, 24). Istina, dostojanstvo i čast međusobno su vrlo usko povezani. Tko želi Boga častiti mora govoriti istinu.

Istina ostaje ono što jest samo u cjelini. Tko zbog straha, udobnosti ili zanemarivanja zataji dio istine postaje nevjerodostojan. Pola istine može biti i laž.

Kad smo u svjetlu vjere prepoznali različite načine prisutnosti Krvi Kristove u svijetu ne možemo ostati ravnodušni prema njoj. Posljedica svjesnosti te činjenice je valjani odgovor. Najprije se radi o tome da se ne zaboravi, ne prešuti, ne uguši u sebi istina o prisutnosti Krvi Kristove. Načelni način štovanja Krvi Kristove je produbljivanje i ispovijedanje te istine u naučavanju i življenju.

2. Poštivanje kao bit štovanja

U svakoj Euharistiji svećenik podiže kalež spasenja na spomen Kristova djela, koje se uvijek iznova uprisutnjuje. Crkva, poslušna Gospodinu, neprekidno podjeljuje sakramente i tako prenosi bujicu milosti koja proizlazi iz Krvi Kristove. Mnoge su se redovničke zajednice i družbe posvetile Krvi Kristovoj i šire molitve i pobožnost na čast „Cijene našeg spasenja“. Mnoga svetišta Krvi Kristove svjedoci su zahvalnosti i pouzdanja hodočasničkog Božjeg naroda.

Svi ovi liturgijski znakovi i izrazi pobožnosti imaju veliku vrijednost ako se izvršavaju u doličnom raspoloženju. Ne mogu zaobići ono što je najvažnije. Vrhunac pobožnosti prema Krvi Kristovoj ne može biti, na primjer, samo njegovanje i podržavanje svojih običaja i obreda. Tu se radi o doličnom životnom odgovoru koji je plod susreta s Bogom u Spasiteljevoj Krvi.

Kad se Mojsije u pustinji, opčinjen gorućim grmom, htio približiti morao je najprije skinuti obuću, jer je mjesto na kojem je stajao posvetila posebna Božja blizina. Prije nego što je čuo Gospodinove riječi i naredbe, morao je iskazati čast.

Pošto smo u vjeri prepoznali različite načine Božjeg bivovanja, raspoloženje za odavanje časti i poštivanje Božje prisutnosti u Krvi Kristovoj sačinjavaju naš prvi odgovor. Sveto pismo na različitim mjestima izričito ponavlja da je strah Božji prvi korak, pa čak i uvjet, za mudrost i spoznaju. Taj isti strah i poštivanje daju posebnu vrijednost i vjerodostojno dostojanstvo molitvama i svečanostima u čast Krvi Kristove. Bez poštivanja, koje bismo mi ljudi trebali iskazivati i svojim vanjskim stavovima, liturgijske i izvan-liturgijske svečanosti gube svoj smisao. Postaju teret i na kraju postižu suprotno od namjeravanog rezultata: umjesto da budu izraz časti i želje obradovati Boga, postaju izraz sramote. Umjesto da izgrađuju i učvršćuju vjeru, oni je uništavaju.

3. Poštivanje bližnjega

Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi računa o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku. Naravno da se naše poštivanje prema bolesniku neće očitovati u liturgijskim znakovima! Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštiva ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.

Sjajan primjer poštivanja čovjeka koji je opterećen krivnjom i koji je pao, daje nam sv. Ivan Pavao II. u svome govoru zatvorenicima u Papudi. Papa je poznavao problematiku slušatelja. Unatoč tome tretirao ih je jednako, bez pretvaranja i glume, s dubokim vjerskim uvjerenjem. Zahvaljujući tome može reći: „Susrećem u vama ljude koji su otkupljeni, za koje je Krist prolio Krv…“ Nadalje Sveti Otac objašnjava značenje Krvi Kristove kao znak Božje ljubavi prema njima i čitavom čovječanstvu. Na kraju podsjeća da je Krv Kristova izvor veće radosti od one koju može dati svijet, jer čovjeka osposobljava za ljubav i daje mu snagu za početak novog života.

Tako tumačeći Krv Kristovu papa je pokazao gdje leže nedostaci i poteškoće u životu zatvorenika. Rekao je to potičući i izgrađujući, a ne osuđujući ili demaskirajući. Mogao je početi od temeljne vrijednosti u životu tih nesretnih ljudi – od činjenice da su kao otkupljeni trajno obilježeni Kristovom Krvlju. To im dostojanstvo nitko ne može oduzeti niti uništiti, pa ga čak ni sami nisu u stanju odbaciti. Otkupljenje Krvlju Kristovom sadrži najdublji razlog poštivanja svakog čovjeka – pa makar nešto i skrivio.


Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavlja se…

Pogledajte i sve ostale stupnjeve!

Otkriti – upoznati Krv Kristovu (2. dio)

Prvi stupanj duhovnosti Krvi Kristove (2. dio)

Gledajući očima vjere možemo također pronaći Isusovu Krv u trpljenju drugoga čovjeka. Želim dati jedan primjer – jedno iskustvo časne sestre koja je sudjelovala zajedno s Misionarima Krvi Kristove u misijama u jednoj župi. Sestra piše:

„Dogodilo se to za vrijeme misije u jednoj župi. Jedno prije podne došla je u župni dvor neka gospođa tražeći svećenika koji bi mogao doći k njezinom bolesnom mužu, ispovjediti ga i pričestiti. Zapisala sam prezime i obećala sam da će svećenik doći poslije podne. Trenutak poslije osjetila sam da bi trebala tamo poći, čak ako i ne bi bilo nekoga tko bi mogao ići sa mnom. Iz razgovora s tom gospođom nisam razumjela želi li se muž ispovijediti ili je njoj više stalo do toga da dođe svećenik. Nisam znala kako se ponašati kad dođem kod njih, o čemu razgovarati.

Kad sam ušla u kuću ugledala sam tamnu, bijednu sobu i čovjeka koji sjedi za stolom. Bio je vrlo bolestan. Imao je kvrgu na vratu i valjda je nedavno bio operiran. Vidjelo se da je vrlo slab. Sjela sam pokraj njega i počela sam pitati obične stvari – o djeci, unucima, ne znajući treba li uopće dirati temu vjere. A ovdje su započele teškoće (nisam znala dobro hrvatski jezik). Znala sam postaviti pitanje, ali vrlo malo sam razumjela od onoga što mi je pričao. Zbog svoje bolesti govorio je jako tiho. Samo u nekim trenucima razumjela sam da mi priča o svojoj bolesti i o obitelji. Trenutak poslije u dvorištu je njegov sin uključio miješalicu za beton. Onda ne samo da nisam razumjela, već više nisam uopće mogla ni čuti što govori. Znala sam da ono što trebam sada raditi je gledati na Krv Kristovu u tom čovjeku. Nije važno razumijem li ono što govori ili ne. Taj se čovjek zagledao u mene kada je pričao i znala sam da je za njega važno da ga netko sluša. Nastojala sam slušati i svjesno gledati u njega i vidjeti Krv Kristovu u njemu. Znala sam da je to jedina stvar koju mogu u tom trenutku učiniti. Pri kraju razgovora on je još upitao jesam li nešto shvatila. Odgovorila sam da sam razumjela malo i skupila sam hrabrosti još nešto reći.

Zamolila sam ga da bi nam mogao pomoći u misijama kroz svoje trpljenje i bolest tako da to preda Bogu na tu nakanu i na takav način se uključi u naše misije. Bila sam jako iznenađena njegovim odgovorom. Rekao je da zna da trpljenje treba predati i da to nastoji raditi. To je bio za mene najveći plod toga razgovora. Usprkos tome da se nismo mogli dobro sporazumjeti, ipak smo se u onom što je najvažnije uspjeli razumjeti. Iskusila sam da gledajući na Krv Kristovu, mogu vidjeti i razumjeti ono što mi se čini neshvatljivo i nemoguće.“ (A. K.)

Osim toga da Krv Kristovu mogu primijetiti u svome trpljenju ili trpljenju drugoga, ona je prisutna i u patnji koja dolazi zbog grijeha ili nepravde, jer je Isus zaronio u svoju Krv svaki grijeh i nepravednost. Tu želim iznijeti iskustvo jednog člana naše zajednice koji se našao u takvoj situaciji:

„Poslije smrti moje punice, punac je odlučio odjaviti svog sina iz stana u kojem je stanovao trideset dvije godine, tumačeći to, da on već ima šezdeset godina i treba mir, a sin dolazi pijan i čini mu nered. Pokušavao sam ga uvjeriti da to ne učini, jer je to nepravda prema sinu. Znao sam da ono što je govorio punac nije do kraja istina. Poslije nekoliko dana saznao sam da je punac učinio tako, kako je htio, i moj šogor je izgubio stan. Bio sam šokiran da se to pravno moglo dogoditi, da se moglo odjaviti šogora, ne pitajući ga je li se i on slaže s tom odlukom. Za to vrijeme prihvatio sam šogora u svoj stan, i za vrijeme svog slobodnog vremena, išao sam od ureda do ureda, pokušavajući riješiti taj problem. Konačno sam u uredima dokazao da je prekršen zakon i da je odluka načinila nepravdu mojem šogoru.

Za vrijeme jedne od tih mojih šetnji, hodajući ulicom zajedno s mojim šogorom, primijetili smo mojega punca kako ide u našem smjeru i zaustavivši se pred nama započeo me vrijeđati zamjerajući mi da se miješam u tuđe stvari. Njegovo ponašanje bilo je svakog trenutka sve više i više nametljivo. Vidjevši da nije moguć nikakav razgovor, otišli smo dalje. Punac je išao za nama u razmaku od dvadeset metara i dalje vičući i psujući. Bio sam svjestan da su oko nas ljudi koji nas gledaju i slušaju. U jednom trenutku htio sam se vratiti i fizički odgovoriti na njegove psovke, ali tada sam se podsjetio na Riječ života: „Svi će vas zamrziti radi imena mojega“. (Mk 13,13), i neovisno o tome da je punac još vikao za nama s velikim mirom u srcu išao sam dalje ne razmišljajući više što će ljudi misliti.

Prestao sam razmišljati o osveti. U tome trenutku razmišljao sam o Isusu kojega su bičevali. Posvijestio sam si da u ovoj situaciji Isus najviše trpi u mome puncu. Osjetio sam Isusovu blizinu, započeo sam se moliti, bio sam sretan da opet mogu dati svoju kapljicu krvi.“ (J. S.)

Ako želimo doživjeti to iskustvo u našem životu moramo naučiti pronalaziti i primati Boga u ovom svijetu, u svakodnevnom životu, u različitim situacijama, također i u onim teškim i vrlo žalosnim. Na primjer, hodajući ulicom može se vidjeti kako ljudi neozbiljno i neodgovorno voze automobile. Vidi se često nedostatak kulture, nasilje… Susrećući se sa svime time na ulici, u školi, na poslu, čovjek se u prvom trenutku obeshrabri i izgubi volju. Naše umijeće se oslanja na to da se učimo otkrivati Boga u poteškoćama, u žalosnim trenucima jer je Krv Kristova prisutna tamo na otajstveni način. Krv Kristova nadalje teče, prolijeva se iz svih rana svijeta. Ove rane nisu još Krv Kristova (i treba učiniti sve da bi ih zaliječili!) – ali ove rane su za nas uvijek prilika vidjeti, iskusiti, primijetiti Krv Kristovu.

Samo vidjeti u tim trenucima teškoću te priliku za bijegom – lako je. Zatvoriti se negdje i biti svet u samoći – to nije naš put. Možemo svjesno u ovim trenucima susresti Boga, susresti Krv Kristovu. Na žalost, često ova Krv nije primijećena.

Možemo to usporediti s time da prije nekoliko tisuća godina ljudi nisu znali kakva energija je skrivena u ugljenu koji se nalazi u zemlji. Tek kasnije se otkrilo koliko se energije dobiva kada ugljen izgara. Kako je dobro zimi imati nekoliko tona ugljena u podrumu! Tako je i s drugim izvorima energije: uljem, zemnim plinom itd. Kakva je sreća ako neka država otkrije da ima takva nalazišta! No, mi možemo otkriti takva “duhovna nalazišta” u Krvi Kristovoj koja je prisutna u ranama svijeta.

To je naša zadaća u ovom prvom stupnju duhovnosti Krvi Kristove: učiti pronalaziti, otkrivati i upoznati Krv Kristovu prisutnu ne samo u sakramentima, nego također u ranama današnjeg svijeta, oko nas, u ranama našeg života, ranama naše obitelji. Gledajući vjerom na tu Krv naći ćemo više snage i smisla ovim patnjama. Neka nam sam Isus pomogne bolje upoznavati, otkrivati i primjećivati njegovu Krv u našem životu i oko nas.

Iskustvo vezano na temu „Otkriti – upoznati Krv Kristovu“

“Želim ispričati jednostavan događaj koji je za mene bio iskustvo snage Krvi Kristove i njezinog utjecaja na promjenu mojega pogleda i mišljenja.

U kolovozu (kada su mnogi putovali) vraćala sam se kući vlakom. Sa mnom su još bile dvije osobe, za koje sam se morala brinuti. Vlak je bio prepun i cjeli put smo stajali doslovno na jednoj nozi. Putovali smo cjelu noć stojeći. Nakon cjelonoćnog putovanja vlakom razmišljali smo samo o tome da što prije dođemo kući. Ipak smo morali duže čekati autobus kojim smo se trebali voziti još trideset i pet kilometara. Ušli smo u autobus koji je također bio prepun ljudi. Uz velike poteškoće sam se progurala do vozača kako bih kupila kartu do našeg sela. Vozač je rekao da se ne zaustavlja u našem selu, nego ćemo morati ići do mjesta koje je nekoliko kilometara dalje. Za nas je to značilo da ćemo se ili morati vraćati nekoliko kilometara pješice s torbama ili čekati još jedan autobus. Bili smo jako umorni i zato sam molila vozača da se zaustavi u našem selu. Rekla sam kako smo imali težak put, ali je njegov odgovor ipak bilo hladno i odlučno „NE“. Ponovila sam molbu, ali bez rezultata. Zbog gužve i prtljage nisam se mogla vratiti na drugi kraj autobusa, gdje su bile osobe s kojima sam putovala. Dakle, stajala sam odmah pokraj vozača i sa strane sam gledala njegovo lice. Nisam imala dobar stav u srcu prema njemu. Mislila sam da je nehuman, loš, čak mi se u tom trenutku činio posebno ružan, nesimpatičan.

Za trenutak sam razmotrila to što mislim… borila sam se sa sobom, s umorom, mrzovoljom i žalošću. Podsjetila sam se na Riječ Života. Gledajući dalje na lice ovog čovjeka sve više i više sam postala svjesna da je za njega, kao i za mene, kao i za svakoga Isus prolio svoju Krv, da u Božjim očima on ima veliku vrijednost. Mislila sam također da je možda i za njega ovaj dan bio jako težak kao i za mene, možda je jako umoran, ta u njemu je prisutna Krv Kristova. Gledajući dalje na njegovo lice sa divljenjem sam pronalazila u njegovom licu nešto što me podsjećalo na Krista. Nikada do kraja života neću zaboraviti taj dojam.

Upravo smo se približavali našem selu. Vozač se prema meni okrenuo i nešto me pitao. Ton njegovog glasa bio je potpuno drugačiji nego na početku. Bio je miran i ljubazan. Trenutak smo razgovarali i uopće se nisam začudila kada se autobus zaustavio u našem selu. Ostala mi je samo zamišljenost nad riječima koje sam dobila za geslo za cijelu ovu godinu: „Krv Kristova je jača!“ (usp. Heb 12,24).
(T. C.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavlja se idućom temom.

Otkriti – upoznati Krv Kristovu (1. dio)

Prvi stupanj duhovnosti Krvi Kristove (1. dio)

Da bismo mogli štovati Krv Kristovu, razgovarati s njom, ljubiti je itd., moramo je najprije otkriti i upoznati.

Što je to Krv Kristova?

Kad god govorimo o Krvi Kristovoj ne mislimo samo na njeno prolijevanje. Kada govorimo o Krvi Kristovoj imamo uvijek na umu cijelog Isusa koji je prolio svoju Krv za nas i koji je uskrsnuo. Da bismo upoznali značenje Krvi Kristove trebamo razumjeti da nam je kroz prolijevanje svoje Krvi, Isus želio nešto reći. Nije slučajnost da je Bog izabrao taj znak. Može se reći da je Krv Kristova poseban „jezik“ kojim je On progovorio. Isus je prolio svoju Krv da bi, ne samo riječima, nego i činom pokazao koliko nas voli i koliko voli svoga Oca.

Sada se podsjetimo gdje možemo danas pronaći Krv Kristovu? Gdje ju možemo otkriti?

Prvi način: možemo je pronaći u sakramentima. Posebno se je primjećuje u sakramentima sv. Euharistije i sv. Ispovijedi, ali prisutna je i u svakom sakramentu, jer su svi sakramenti plod Isusove prolivene Krvi. Govorimo da su sakramenti rođeni u otvorenom Isusovom boku.

Drugi način na koji je Isusova Krv prisutna u današnjem svijetu je Božja Riječ. Origen je rekao: „Govorimo da pijemo Krv Kristovu ne samo u sakramentalnom obredu nego i tada kada primamo njegove riječi u kojima je život.“ Dakle čitajući, razmatrajući Božju Riječ, na duhovan način primamo također i Krv Kristovu.

Postoji još treći način prisutnosti Krvi Kristove u današnjim svijetu, a to je mistično-univerzalna prisutnost. To je prisutnost Krvi uskrslog Krista koja prožima i spaja cijeli svemir.

Krv Uskrslog, koja svojom mističnom prisutnošću prožima cijeli svemir, prije svega susrećemo u patnji. Zašto? Kada je Isus na križu prolio svoju Krv, kako bi čovječanstvo obdario Božjom ljubavlju i životom, tada je u njoj oprao svaki grijeh i pad, svaku nepravdu, samoću, sumnju, poraz… U žrtvi života, ostvarenoj u krvnoj žrtvi na križu posvetio je čitav svijet svojom novom božanskom prisutnošću. Od Kristove smrti i uskrsnuća, od trenutka poraza grijeha kad je patnja postala izraz Božje ljubavi, smrt, grijeh i patnja imaju novo značenje. Postali su vjesnici i nosioci života jer su bili uronjeni u Krv Kristovu.

Mogu reći da sam to iskusio posebno za vrijeme teške bolesti. Kada sam bio jako bolestan i nisam razumio smisao svega toga što se događa, a bolest je trajala duže vrijeme, bilo mi ju je teško podnositi. Nisam imao mira, nisam znao smisao svega toga što se sa mnom događa. Upravo u to vrijeme, kroz duhovne vježbe i duhovno štivo upoznao sam da je Krv Kristova prisutna u svakoj patnji. Kada su došli trenuci boli, kroz vjeru sam pokušavao gledati na tu bol i posvjestiti si: sada je u meni posebno prisutna Krv Kristova – to znači Isus. Sada mi je On još bliži nego kad ne trpim. Sada u toj boli imam s Njime posebnu vezu – bliskost. Od toga trenutka nešto se promijenilo u proživljavanju bolesti. Na drugi način doživljavao sam svoju bolest. Znao sam da moja bol nije isprazna, tamo je posebno prisutna Krv Kristova, posebno sam bliži Isusu koji pati.

Nakon nekog vremena promijenio se moj način podnošenja svoga stanja, tako, kada nisam trpio nešto mi je nedostajalo, kao da je vrijeme bez trpljenja bilo manje korisno. Kao da je Bog bio dalje od mene kada nisam patio. Imao sam više mira, doživio sam istinitost ovih riječi: „Gdje god naiđemo na tjelesnu ili duhovnu bol, nepravdu ili grijeh, kad god stojimo ispred bolnog pitanja „zašto?“ – svugdje susrećemo Krista u njegovoj Krvi. Ta Spasiteljeva Krv, koja u Uskrslom prožima cijeli svemir, u patnji svijeta pronalazi tabernakul, mjesto susreta s čovjekom, i mjesto klanjanja. Tada snagom vjere, nade i ljubavi želi prožimati naš život, da ga očisti i pobožanstveni. Patnja, kao posuda koja drži Krv Kristovu, dobiva u svijetlu vjere novu, neizmjernu vrijednost. Mijenja čovjekov život, oslobađa ga, daje mu radost i istinski mir“ (Živi Kalež br. 29, str. 4)…

Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavlja se… (idi na drugi dio)