Archives April 2017

Kakva je to slika Majke i Kraljice Predragocjene Krvi?

Slika Gospe od Predragocjene Krvi

Ovo je zapravo još jedan način kojim se Gašpar služio pri širenju pobožnosti Krvi Kristove: slika Gospe od Predragocjene Krvi (ili Majke i Kraljice Predragocjene Krvi Isusove).

Poput drugih pučkih misionara koji su imali svoju sliku Gospe, tako je i sv. Gašpar imao vlastitu sliku Gospe od sv. misija, koju je sa sobom nosio u pučkim misijama, a to je tražio i od svojih misionara. Ovako je napisano u čl. 6. u provedbenoj (praktičnoj) napomeni prvog Pravila Družbe, koje je 1841. odobreno od pape Grgura XVI.:

“Uz to, uobičajeno je u Družbi, da naše crkve imaju oltar na kojem se nalazi slika B.D. Marije s Djetetom Isusom u naručju, koja je vjernicima dana na štovanje. Slika je tako napravljena da Isus desnom rukom drži kalež svoje dragocjene Krvi i pokazuje ga svojoj Majci, a Blažena Djevica poziva grešnike da prime ovaj božanski lijek, koji je tolikom plamtećom ljubavlju ljudima pripremljen radi oproštenja (uništenja) grijeha i obnavljanja u vrlinama (krepostima). Časni je Utemeljitelj odredio da se naši svećenici služe ovom slikom u pučkim misijama.”

Ova slika, kako se vidi iz provedbenog dijela prvog Pravila, prikazuje Gospu koja u desnoj ruci drži Dijete Isusa, koji nudi kalež svoje Krvi. U tradiciji Družbe Misionara Krvi Kristove, slika je imala više naziva: Marija, Pomočnica kršćana, Gospa od misija, Gospa od kaleža, Gospa Predragocjene Krvi.

Malo ćemo se zaustaviti i pogledati povijest ove slike te zatim njezino duhovno značenje. Što se tiče umjetničkog stajališta, o tome progovara dr. Maria Antonietta De Angelis.

Povijest slike

Postoje nekoliko svjedočanstava kako je ovu sliku sv. Gašpar dobio od pape Pia VII. Isto tako, na poleđini slike, potpisana krajem 1800. godine i postavljeno u muzeju s relikvijama sv. Gašpara u Albanu Laziale, nalazi se papirić s ovim riječima: “Uspomena. Prema svjedočanstvu starijih misionara, poimence don Giacinto Petroni, koji ju je dobio od “sestre Gigia1, i don Nicola Pagliuca, ova Auxilium Christianorum, slika koja je od časnog Gašpara del Bufala korištena za vrijeme svetih misija… je originalna slika. Brat Adeodato De Filippis potvrđuje kako je uvijek govorio da je slika darovana od pape Pia VII. našem Časnom sluzi. Giuseppe Schaeper, Misionar. Rim, 16. rujna 1898.

Nema nikakve sumnje da je slika Pomoćnice kršćana originalna te da ju je sv. Gašpar sa sobom nosio u pučke misije. No, da je slika darovana od pape Pia VII., kako kaže časni brat De Filippis, koliko smo mogli saznati, nema nikakve potvrde u procesu Gašparove kanonizacije. Postoji samo jedno svjedočanstvo sluge Božjega Ivana Merlinija što se tiče dara jedne Gospine slike, koju je papa Pio VII. darovao sv. Gašparu, ali ne tiče se ovog našeg slučaja.

Merlini govori ovako: “Svima je kristalno jasno, nakon dolaska mirnih dana u Crkvi, Sluga Božji nije se dao samo u službi sv. misija, na što se osjećao snažno potaknut, nego i po drugim načinima propovijedanja. Trabam napomenuti da je htio postati isusovcem Po onome što sam od njega samoga saznao, htio je svoju službu ostvariti u Družbi Isusovoj. No, tako se dogodilo da je u to vrijeme papa Pio VII. odlučio održavati sv. misije po glavnim gradovima tadašnje države Vatikan, služeći se raznim svećenicima. Među ostalima je pozvan i naš Sluga Božji, koji je odmah došao do Svetog Oca. Kako mi je jednom rekao, nije se osjećao dostojnim stati pred njega. Dok mu je papa govorio o svetim misijama, Gašpar se osjećao izgubljenim i ništa drugo nije znao reći osim: “Dobro, dobro, Sveti Oče, učinit ću što želite”. Još mi je Sluga Božji rekao, kada je poslao misionare u Benevento, među kojima je bio i on, da im je Pio VII. savjetovao: “Kada budete u Beneventu, nemojte govoriti: ‘Madonna mia’, nego ‘Madonna mea‘, te mi je k tome rekao da je svatko od njega na poklon dobio sliku Blažene Djevice. Vidio sam da ju, uramljenu, drži u svojoj sobi u Rimu, koju mi je i sam pokazao.”

Merlini dakle govori o jednoj “uramljenoj slici Blažene Djevice”, koju je Pio VII. poklonio svim misionarima, koji su išli u Benevento, no, govoreći o Gašparovim slikama u Rimu i posebno se osvrčući na onu od Pia VII., kaže da je to bila jedna slika od papira: “Nasuprot svoga kreveta držao je sliku Presvete Marije na papiru; ona koju je dobio od Pia VII, o kojoj sam već govorio”. Pretražili smo sve Merlinijeve dokumente iz procesa Gašparove beatifikacije i kanonizacije, ali nigdje drugdje nismo pronašli da govori o slici Presvete Marije darovane od strane pape Pia VII. Dakle, ova dva citata, gore navedena, govore o jednoj te istoj slici. Nije moguće da je, prema riječima brata Adeodato De Filippisa, slika Gospe Predragocjene Krvi, koja nije niti u okviru niti na papiru, nego na platnu, ona koju je Pio VII. darovao sv. Gašparu. Jer bi on “sigurno negdje ostavio obavijest” te u njegovim bismo spisima ili osobnim pismima pronašli neki trag.

Znamo također da je tijekom prvih pučkih misija u nekoliko gradova vatikanske države, prema odredbi Pia VII., od 1815. do 1816., gdje je sv. Gašpar bio samo “izvršitelj misija”, kako sam kaže, izbor slike bilo na samom voditelju misija. Nako osnivanja Družbe (15. kolovoza 1815.), u misijama koje su vodili Misionari Krvi Kristove nosila se samo slika Gospe od pomoći od don Gaetana Bonannia, prvog poglavara kuće naše Družbe u San Felicie, Giano. Sv. Gašpar je u pismu, 22. studenog 1820., misionaru don Francescu M. Pierantoniu, jednostavno ju naziva “Bonanijeva Gospa”. Upravo ovu “Gospu od pomoći” don Ivan Merlini uvijek spominje u procesima za Gašparovu kanonizaciju, kada govori o Gospi od misija prije 1820. godine. Treba dodati da u već navedenom pismu don Pierantoniju, koji se nalazio u Gianu zajedno s Bonannijem, Gašpar izričito kaže: “Gospa naših misija treba biti svima jednaka; za sada će se koristiti ona Bonannijeva”.

U isto vrijeme, koji dan kasnije, točnije 29. studenog 1820., Gašpar u jednom drugom pismu istom Pierantoniju piše nešto sasvim drugačije: “Kažete mi da Bonanni ostavlja misionarski križ itd. U redu. Ali samo neka naša Gospa bude svima jednaka. Bilo bi dobro imati i onu od Bonannija”. Zašto sv. Gašpar više ne govori: “Za sada će se koristiti ona Bonannijeva”, nego jednostavno ponavlja da “naša Gospa svima mora ostati ista”, razlikujući je od Bonannijeve, koju želi imati zajedno s njegovim misionarskim križem? Koja je to “naša Gospa”?

Ova tajanstvenost je otkrivena u Santellijevom životopisu sv. Gašpara. Saznajući sa sigurnošću da će papa Pio VII. Bonannija uzdići na treći stupanj Svetog reda – biskupstvo, Santelli je pisao Gašparu, 7. rujna 1820., dok se nalazio u San Felice, da ga o tome obavijesti. Gašpar je već bio upoznat s tom viješću. Dok je još pisao Pierantoniju, između 29. kolovoza i 2. rujna 1820., nije bio toliko siguran da će “otići na biskupsko brdo”, no već u drugom pismu, 7. listopada 1820., istom Pierantoniju sa sigurnošću kaže: “u njegovo [Bonannijevo] biskupstvo sam siguran. To mi je Cristaldi povjerio”. Dakle, iako je Gašpar znao da je don Gaetano Bonanni promaknut za biskupa, neznajući kada će napustiti San Felice, 20. studenog 1820., piše Pierantoniju kako u misijama treba koristiti onu Bonannijevu Gospu.

No, već u idućem pismu, 29. studenog, ponavljajući kako svi trebaju imati jendaku sliku “naše Gospe” od misija, ističe kako u San Felice želi da ostane ne samo Bonannijev misionarski križe, nego i njegova slika Gospe.2 Bonanni je već bio odlučio napustiti San Felice i otići u svoju rezidenciju u pokrajini Norcia. Što znači da se ona “naša Gospa od misija” trebala pronaći u jednoj drugoj slici. Ta slika bila bi ona koju sv. Gašpar u svojim pismima često naziva “moja Gospa”3, tj. ona slika koju u cijelom ovom tekstu želimo pobliže upoznati. Zapravo, Gašpar je prije u sv. misijama uvijek koristio sliku Bonannijeve Gospe, no, počevši od pučkih misija u Rimu (8.-21. prosinca 1820.) u crkvi sv. Nikole u Okovima, tijekom kojih su se trebale osnovati Sestre Predragocjene Krvi, po Contessi Caterini Bentivoglio Orsi, počeo je koristiti sliku svoje Gospe.

U jednom pismu, 13. studenog 1825., Gašpar piše gosp. Giovanniju Francescu Palmucci iz Offide kako su ovu sliku njegove Gospe “tijekom misija nosili i drugi misionari, koji su već umrli”. On je dao nadodati samo kalež4 u ruci Djetešca. Nadalje, u istom pismu on kaže kako “u Rimu nigdje nema informacija tko je naslikao moju Gospu. Onaj koji je nadodao kalež je gosp. Pozzi”5. Najvjerojatnije je Gašpar dao Pozziu da nadoda Djetešću zlatno odijelo, čije je nježno maleno tjelešće vraćeno nazad tijekom restauracije, 1984. Slika je dakle pripisana autoru imenom Pompeo Batoni (1708.-1787.), koju je naslikao tijekom svoje mladosti, onaj isti koji je naslikao i sliku Presvetog Srca Isusova što se časti u Rimu, u crkvi Del Gesù.

Gašpar je dao napraviti više kopija ove slike za svoje misionare i druge osobe koje su ga zamolile. Nije htio da njegovi misionari imaju neku drugu sliku za pučke misije. Don Oraziu Bracaglia, 1. srpnja 1836., piše vrlo nježno ali i odlučno: “Ne znam je li to istina da ste izmijenili izgled sliku naše Gospe od sv. Misija; ukoliko je istina ne mogu se s time složiti. Bit će svima jednaka.”

Kopije Gospe od misija morale su biti savršene i lijepe. Ovako piše svojoj nećakinji Luigi, u svibnju 1837., moleći je da njegove riječi ponovi slikaru Luigi Spalladoro: “Treba Spalladoru reći da mi napravi jednu lijepu Gospu od naših misija, ali baš lijepu, ne tužnu, ne s duguljastim licem, ne malaksalo; jasnu mu recite na što upozoravam”.

Duhovno značenje slike

Sv. Gašpar nikada izričito ne govori o duhovnom značenju slike “njegove Gospe”, niti u pismima niti u propovijedima. No, poznajemo njezin opis i značenje već iz praktičnog dijela Pravila Družbe CPPS (čl. 6).

Prema tome opisu, Djetešće Isus svojoj Majci pokazuje kalež s euharistijskom krvlju, a Majka poziva grešnike da ga “uzmu ovaj božanski lijek”, ne samo da se očiste od svojih grijeha, nego da se obuku i u sve vrijedne kreposti.

Još jednu zanimljivu interpretacija ove slike dao nam je sv. Vinko Pallotti (1795.-1850.), u procesu Gašparove kanonizacije. Govoreći o marijanskoj duhovnosti sv. Gašpara, što se tiče slike Gospe od Predragocjene Krvi, on kaže:

“Ista ona zauzeta vjera perma Majci Božjoj, po primjeru mnogih drugih svetih misionara, potaknula ga je da u pravilima za svete misije odredi da se u svim sv. Misijama propovijeda o Mariji, potičući na još veću pobožnost uz pomoć jedne svete i čašćene Gospine slike. Također, poznajem ga kao izrazitog promotora ove svete Marijine slike, koju običavaju nositi njegovi misionari u svetim misijama.

Vjerujem da ova slika može prikazati njegov izričaj vjere Sluge Božje prema Presvetoj Djevici i u beskonačnu moć Predragocjene Krvi njeznog božanskog Sina Isusa, jer ju slika prikazuje u tako ljupkom stavu koji sva srca potiče da ju časte. Slika prikazuje našu dragu Majku Mariju kako u desnoj ruci drži Djetešce Isusa, koji pokazuje kalež u svojoj desnici, a Marijina ga molitva potiče da svoju Predragocjena Krv prikaže vječnome Ocu, kako bi zadobio obilje božanskog milosrđa, za nas jadne grešnike.

Ne znam točno na koji je način, kojim praksama, Sluga Božji promicao čašćenje ove svete slike, jer nije na meni da znam sve ono što je činio i koliko je morao pretrpjeti pri njezinom promicanju, koja je jedna od vlastitosti ovoga Instituta. Mogu samo reći da sam ga poznavao kao onoga tko je, neka mi bude slobodno reći, toliko bio strastveno zaljubljen u nju, da mi se čini kako je htio u svim mjestima na zemlji proširiti ovu sliku, te bi mu to sigurno bila najveća utjeha, videći kako se mnogi zalažu da svi upoznaju navedenu sliku.”6

Dakle, prema ovom opisu, Djetešce, potaknuto molitvama svoje Majke, Vječnom Ocu prikazuje svoju Predragocjenu Krv kako bi zadobio obilje božanskog milosrđa, za grešnike.

Što reći o ovim objašnjenjima: Gašparevo i Pallottievo? Čini nam se da naša slika nije potpuno u skladu s jezikom umjetnika. Slika prikazuje Presvetu Djevicu i u njezinoj desnici Djetešce Isusa, kako svojom desnicom prikazuje euharistijski kalež. Zatim drugo, Gospa svojom lijevicom drži Djetešce a svojom desnicom poziva da se prihvati kalež kojeg nudi njezin Sin.

Kome Isus nudi svoj kalež? Na slici, oči Djeteta i Majke uprte su prema promatraču, s koje god pozicije gledali. Stoga, čini se da Isus ne prikazuje kalež svoje Krvi svojoj Majci, kako kaže praktični dio Pravila u čl. 6, niti ga nudi svome nebeskom Ocu, kako kaže sv. Vinko Pallotti, iako se te istine ne mogu isključiti što se tiče otajstva Kristove Krvi. Međutim, pošto se oči Djeteta i Majke susreću samo s promatračem kojem Djetešce nudi svoj kalež, a Marija svojom rukom poziva da ga se prihvati, bez sumnje je temeljno značenje ove slike, kako Djetešce kalež nudi svima koji ga gledaju, promatraju ga očima vjere, kao da ponavlja one riječi na Posljednjoj večeri: “Uzmite i pijte iz njega svi. Ovo je kalež moje Krvi, Novoga i vječnoga Saveza, koja će se proliti za vas i za sve, na otpuštenje grijeha”. A Majka Marija svojim ljupkim pogledom i pozivajućom gestom svoje desnice potiče da se prihvati Sinovljev dar. Tko može odbiti takav jedan dar od malenog, privlačnog i nemoćnog Djeteta, uz primamljiv pogled toliko lijepe i preslatke Majke?

Kao što je već rečeno, iako sv. Gašpar nije ostavio ništa napismeno dajući nam vlastito objašnjenje značenja slike Gospe od misija, iako slika više ističe kako su je misionari htjeli imati u misijama, zbog poticanja vjernika na sudjelovanje u euharistijskoj gozbi, nakon što su oprani od svojih grijeha. Sve u svemu, slika podsjeća na sve one temeljne Gašparove elemente propovijedanja o pobožnosti Predragocjene Krvi: “Božanska Krv… kao zadovoljština Vječnom božanskom Ocu (prikazivanje Isusove Krvi vječno Ocu kao zadovoljštin za grijehe), te čisti naše grijehe i opija nas ljubavlju prema Isusu, ‘koji nas je otkupio i oprao u svojoj Krvi’ (Dj 1, 5) (posvećenje duša i odgovor ljubavi prema Isusu).

Zbog katehetskog značenja slike, sv. Gašpar je propisao da tijekm misija, nakon propovijedi o Gospi, također nazvanoj “trijumfalna propovijed”, njezina slika i križ ostanu na podiju sve do svršetka misija.

________________________________

1Gašparova nećakinja: Luigia Del Bufalo.

2Ne može se potvrditi da je Bonanni zaista i ostavio svoju sliku Gospe od pomoći u San Felice-u, u Gianu. Istina, 1832., u toj staroj crkvi postojao je jedan oltar sa slikom Gospe od pomoći, čiji je autora Francesco Melanzio iz Montefalca, oko 1465.-1530., a 1961. obnovio ju je profesor Giovanni Bartoloni. No, ovo nije ona slika koju je Bonanni koristio, jer je bila visoka oko dva metra, a široka oko metar i osamdeset. Danas je sačuvana u unutrašnjosti samostana i prikazuje Mariju u stajačem položaju kako s lijevom rukom štiti jedno dijete, koje đavao želi uhvatiti, dok u desnoj ruci drži štap da udari demona. Pored Gospe nalazi se majka toga djeteta u klečećem položaju koja zagovara za svog sina te jedna skupina redovnika augustinaca koja moli.

3Sv. Gašpar je prvi puta ovaj naziv koristio u pismima pri otvaranju misijske kuće u Offidi. Ovako piše gosp. Giovanniju Francescu Palmucciju, 10. kolovoza 1821.: “Otvarajući kuću učinit ću da se napravi kopija slike moje Gospe”. Također i kasnije Gašpar govori o “mojoj Gospi” (usp. pisma iz 1. srpnja 1825., 13. studenog 1825., 18. srpnja 1836., itd.), opisujući je kao Gospa Misionara Predragocjene Krvi.

4Ne zna se točno što je u ruci Djetešća prije toga bilo nacrtano: mali križ, škapular, maslinova grančica…?

5Vjerojatno se radi o slikaru imenom Andrea Pozzi, koji je u ono vrijeme bio cijenjen u Rimu te akademik u San Luca (usp. M. A. De Angelis, Fiorir sul caro viso veggo la rosa”. La Madonna del Preziosissimo Sangue di Pompeo Batoni, Roma, 1984.). K tome, De Angelis tvrdi da je ovaj slikar “najvjerojatnije promijenio kažiprst, a možda i dio palca kako bi sve bilo spojeno”.

6(negdje već naveden izvor)…Vinko Pallotti, str. 27-28.

Gašparov rast i razvoj u duhovnosti Predragocjene Krvi

 

Koji je utjecaj imao prvi susret Gašpara s pobožnošću Predragocjene Krvi i samim don Francescom Albertinijem, njegovim budućim duhovnikom (8.12.1808., u crkvi sv. Nikole u Okovima, pri ustanovljenju Nadbratovštine Predragocjene Krvi, kada je bio pozvan održati propovijed)?

Dakle, prvi susret za sv. Gašpara sigurno nije bio od velike važnosti za njegovu pobožnost prema Predragocjenoj Krvi, jer njezine dokrinalne istine nisu bile toliko poznate te, pri prvom susretu s njom, teško se može odvojiti od čašćenja Presvetg Križa ili Muke ili Euharistije. Gašpar će se tek kasnije, nakon što upozna svoj poziv kao promicatelja ove pobožnosti, dati na njezino proučavanje – kako nam svjedoči sv. Vinko Pallotti. Također i sluga Božji Ivan Merlini potvrđuje “kako bi uspio u svome pothvatu (propovijedanje o slavi božanske Krvi), jednom mi je rekao, dao se na proučavanje Pisma i crkvenih otaca, kako bi prikupio sve ono što je vidio da je najkorisnije”.

Za sv. Gašpara onaj susret s don Francescom Albertinijem nije bio toliko važan, osim radi određenih dogovora (direktno s Albertinijem ili s nekom drugom osobom u njegovo ime – ne zna se), oko propovijedanja koja je Gašpar imao 1809. i 1810. u istoj crkvi. To se osobito odnosi na vrijeme kada je Albertini izabran za predsjednika Pobožnog udruženja Predragocjene Krvi (buduće Zajednice Krvi Kristove), dakle, kao jedini odgovorni. Osim toga, Gašpar je uvijek bio dosta zaokupljen različitim pastoralnim aktivnostima, koje su mu oduzimale mnogo vremena. Također, već je imao svog duhovnog pratitelja, uvaženog mons. Ivana Marchettia, rektora crkve Del Gesu u Rimu. Zbog čega ostaje bez temelja ona misao da je Albertini i prije odlaska u zarobljeništvo bio Gašparevim duhovnikom1.

Dakle, za sada na Gašpara nema nikakvog posebnog utjecaja ova pobožnost, niti od strane Albertinija, kako i Ivan Merlini u svojem iskazu potvrđuje: “Dobro je napomenuti da Sluga Božji (Gašpar), kako mi je sam rekao, viđajući Albertinija u Rimu, nikad se s njime nije puno družio, nego samo pozdravljao i, ako se dobro sjećam, ponekad razgovarao. I tijekom zarobljeništva upoznao ga je kao odličnog duhovnog pratitelja duša. Odmah se dao pod njegovo vodstvo, od kojeg se nikada nije odvojio”. Uvom istom zaključku arheolog prof. Mariano Armellini dodaje u jednoj svojoj biografiji o Gašparu, koja je na žalost nije izdana: “Gašpar sve do dana svoga odlaska (u zarobljeništvo, 1810.), imao je vrlo rijetke susrete (s Albertinijem)”. Ovi bi iskazi bili, dakle, pogrešni da je Albertini počeo sv. Gašpara duhovno pratiti već prije progonstva i da je na njega, još od 1808., gledao kao pravog suradnika za širenje njemu drage pobožnosti.

Odlazimo nekoliko godina kasnije.

Rujan 1810. – Gašpar kao navjestitelj božanske Krvi

Rim, sa svojim beskrajnim apostolskim potrebama, koje su obuzimale svu Gašparovu aktivnost zbog ljubavi koju je imao u svome revnome srcu, nije mogao biti pravo mjesto za ostvarenje Božjeg plana, po kojem je on trebao postati apostolom Predragocjene Krvi. Stoga ga Bog poziva izvan svoje zemlje, dalje od svojih dragih i izazovnih apostolskih djela, od svoje obitelji. Poziva ga u zemlju mučeništva, u kojoj će se početi buditi poziv koji ima u Crkvi.

Ovo Gašparovo hodočašće započinje s kartom francuske policije, koju je dobio u kući Del Bufala u palači Altieri u Rimu, 12. lipnja 1810. Sljedećeg dana se trebao pokazati u palači Borromeo, pokraj crkve sv. Ignacija Loyolskog, kako bi dao prisegu vjernosti Napoleonu Bonaparteu.

…Nakon što je Napoleon zauzeo Papinsku državu, papa je ekskomunicirao sve odgovorne (10. lipnja 1809.), a Napoleon je dao uhititi papu Pia VII. i poslao ga u zarobljeništvo u Grenoble, pa u Savonu i kasnije u Fontainebleau.

Vijest o ovom užasnom događaju uplašila je puk u Rimu. Uz ovo zlostavljanje traži si i prisezanje vjernosti osnovanom autoritetu, tj. vladaru (imperatoru). To su trebali prisegnuti kardinali, biskupi, prelati i kler koji je imao neke časti, kao na primjer, župnici i kanonici. Ili vjernost novom vladaru ili deportacija (progonstvo). Papa Pio VII. je već s dvijema uputama (22. svibnja i 30. kolovoza 1808.) proglasio tu zakletvu nezakonitom, iako su teolozi i pravnici tvrdili suprotno i smatrali ju zakonitom. Gašpar je vlastitom rukom točno prepisao ove Papine upute, a kopije se čuvaju među njegovim spisima.

Dakle, 12. lipnja 1810., u kuću Del Bufala došao je nalog za prisegu i za svećenika Gašpara, kanonika sv. Marka. Idućeg dana, zajedno s ocem, zaputio se prema palači Borromeo i tamo izrekao negativan odgovor: “Ne mogu, ne smijem, neću…” – kako je rekao i papa Pio VII. pred generalom Radetom. Odmah je poslan u izgnanstvo u Piacenzu.

Prvih dana mjeseca srpnja putuje prema tom gradu zajedno s don Albertinijem i drugom dvojicom kanonika crkve sv. Marka: Franjo Gambini i Bernardino Filippo Marchetti (a Marchetti je na žalost, u Bologni, nakon 2 godine progonstva, ipak dao prisegu Napoleonu te se stoga vratio u Rim).

Ove dvije duše počinju se polako spajati. Gašpar se treba dosta mučiti kada se kao početnik susreće s pobožnošću Predragocjene Krvi i neodoljivo započinje prihvaćati njezin utjecaj.

Nadalje, Albertini ovo vrijeme progonstva koristi također kako bi proširio svoju dragu pobožnost koristeći opata Consalva Petraia da ponovno tiska i proširi krunicu Predragocjene Krvi, a mons. Emidio Gentilucci uvjerava nas kako je i Gašpar u tome sudjelovao: “U vremenu kada su se na putu za Piacenzu zaustavili u Firenzi, trudili su se ondje proširiti pobožnost… na čast Predragocjene Isusove Krvi, i dobro su uspjevali”.

Isto tako, i u Piacenzi nije mogao a da ne vidi revnost koju je imao Albertini pri širenju ove pobožnosti i njegove krunice, koja je uz njegov trud prevedena na pet stranih jezika.

No, za sv. Gašpara nije došao čas da sazna volju Božju za njega. Saznat će ju na bolesničkom krevetu. Naime, zrak mjesta Piacenza ili Dispiacenza, kako ju sam u jednom svom pismu naziva, doveo ga je skoro do smrti. Čak i doktori nisu znali što mu je, a Albertini mu je udijelio sakrament Bolesničkog pomazanja. Pri primanju pomoći, pun teških bolova mijenjao je izgled svoga lica, bore na licu postajale su mu kao kod starca. Pisao je, 28. kolovoza 1810., don Gaetanu Bonanniu2 i tražio da se moli sv. Franji Ksaverskom za njegovo zdravlje, kome se još od malena često utjecao.

Albertini prati svaki dah ovog umirućeg: sve promatra. U jednom trenutku, ne samo zato da ga utješi, nego zbog neke sile koja ga potiče, sa sigurnošću ga počne uvjeravati da će ozdraviti. Zbog čega ovakva brza promjena?

Zapamtio je neke od proročkih riječi koje mu je rekla, već spomenuta, službenica Božja s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi:

U tjeskobama Crkve upoznat će te mladog svećenika, revnog za slavu Božju, i s njime će te, tijekom muka i tlačenja neprijatelja, ostvariti duhovno prijateljstvo i bit će te mu duhovnikom. Ono što će ga razlikovati od drugih je pobožnost prema sv. Franji Ksaverskom. Izabrat će ga se kao apostolskog misionara te nova Družba misionara svećenika, pod naslovom božanske Krvi, bit će od njega utemeljena: radi moralne reforme, spasenja duša, promjene načina života dijec. svećenika, radi buđenja naroda iz ravnodušnosti i nevjere, pozivajući sve na ljubav prema Križu. Bit će osnivaćem jednog Instituta sestara, ali koji ipak neće voditi. Na koncu će biti trublja božanske Krvi, onaj koji će udarati po grešnicima i sektašima u teškim trenucima kršćanstva.

Sve ove riječi, ljubormo čuvane u srcu, Albertini je također povjerio Gašparu, kako bi mu objasnio svoj čvrsti stav za njegovo ozdravljenja, koje će se stvarno dogoditi.

Proročanstvo službenice Božje, koje je najvjerojatnije primila tijekom uobičajenih ekstaza poslije sv. Pričesti, bilo je jasno: onaj mladi svećenik bit će imenovan apostolskim misionarom, Utemeljiteljem dviju Družbi s naslovom božanske Krvi, kako bi “sve pozvao na ljubav prema Križu”, te će biti apostol Isusove Krvi.

Što je zaista mislio duhovni pratitelj s. Marije Agneze? Je li u to vjerovao i na koji način?

Albertini je bio duboko uvjeren o istinitosti ovog proroštva, prije svega zbog svetosti te osobe od koje ju je dobio. Ova pobožna paolotta – svjetovnim imenom Barbara Schiavi – još od malena se posvetila molitvenom i pokorničkom životu, “u onim skromnim razgovorima izlaze na vidjelo njezine najveće vrline. Bog ju je obdario najljepšim darovima, kao što su čudesa, proroštva, dar savjeta, čitanja srdaca… Poznate osobe, kako crkveni ljudi tako i vjernici laici, dolazili su da se s njom posavjetuju. Uživala je ugled i poštovanje”3 od sv. Vinka Strambia, biskup pasionista, Josipa Marija Pignatellia, isusovca, i dostojne časti Clotilde iz Savoje. “Nakon dugo vremena bolesti, umrla je na dan kako je sama prorekla, 15. ožujka 1810.”, koji mjesec prije nego su Albertini i Gašpar otišli u izgnanstvo.

Utjecaj ove svete redovnice na dušu Albertinija nije bio malen, pošto se, kako znamo, dao na promicanje pobožnost Predragocjene Krvi upravo zato jer ju je čuo govoriti o tome.

Nadalje, nakon posta i molitve, napisao je krunicu Predragocjene Krvi i kada je završio “htio ju je odnijeti s. Mariji Agnezi… s nakanom da se malo popravi. Čim je ova pobožna redovnica vidjela svoga ispovjednika, a nije joj ni govorio o tome tekstu, niti joj ga je pokazao, vrlo zadovoljno mu je rekla: ‘Imate krunicu Predragocjene Krvi! Ništa nemojte mijenjati. Ostavite ju onako kako vas je Gospodin nadahnuo!'”. Albertiniji je poslušao ovaj savjet i ništa nije mijenjao.

Radi ovih i drugih motiva, poznatih samo ovom svetom kanoniku zbog posebne službe prema s. Mariji Agnezi, treba zaključiti kako je ono proroštvo, i prije nego što se ostvarilo, Albertini prihvatio kao pravu poruku Božju. Upravo zato ga vidimo kako je odmah krenuo na posao, i za vrijeme progonstva, kako bi uz pomoć grofice Katarine Bentivoglio Orsi (1765-1826) ostvario plan s osnivanjem Instituta “Kćeri Predragocjene Krvi”. Upravo zbog toga, kada je Gašpar nakon progonstva htio unići u Družbu Isusovu, koja je nedavno ponovno uspostavljena, Albertini mu nije dao da učini ni jedan korak. Uvjeravao ga je da u tome neće uspjeti, kako je kasnije zaista i bilo.

____________________________________

1Ovako je izjavio jedino don Pietro De Victoriis u svojoj knjizi “Albertinijeve uspomene”, biografija, koju je vlastitom rukom napisao sam Albertini. Nikada nije bila izdana i nije dovoljno sigurna, pošto, između i drugih nedostataka, ništa ne govori o Gašparovom propovijedanju na dan osnivanja Nadbratovštine Predragocjene Krvi.

2Don Gaetano Bonanni, svećenik, rođen u Rimu 16. lipnja 1766. Zaređen za svećenika 18. prosinca 1790. Od 1800., zajedno s drugim svećenicima, dao se na rad u pučkim misijama u raznim dijelovima Papinske države i Napuljskog kraljevstva. Zajedno s Gašparom otvorio je, 23 listopada 1808., Noćni oratorij u S. Maria in Vincis te zajedno s drugim svećenicima, 17. lipnja 1813., na svetkovinu Tijela Kristova, ustanovio je Udruženje evanđeoskih radnika radi pučkih misija. Dok se Gašpar njima pridružio 14. siječnja 1814. Nakon povratka iz progonstva, Gašpar je pomogao pri razvitku ovog Udruženja u pravu Družbu zajedničkog života, u duhovnosti Predragocjene Krvi. Bonnani je otišiao za Gašparom, 1815. godine, i utemeljio prvu kuću buduće Družbe u San Felice (Giano dell’Umbria) u kojoj je bio poglavar. Zajedno s drugim misionarima prošao je čitavim onim krajem i propovijedao pučke misije. Kasnije je izabran za biskupa Norcie, od pape Pia VII., 5. veljače 1821., a 8. srpnja je posvećen za biskupa, u Rimu u crkvi sv. Nikole u Okovima. Umro je u Norci, 17. kolovoza 1848., ostavljajući među ljudima glas svetosti.

3Nekoliko riječi o njezinom životu, iz: “Napisana uspomena na pergameni unutar ladice, gdje se nalazio zatvoreni lijes službenice Božje s. Marije Agneze od Utjelovljene Riječi, monahinje smještene u Rimu u samostanu Paolotta”. “Ovdje leži s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi, rođene u Coresi od Karla Schiavia i Orsole Massarelli, 24. lipnja 1757. Došla je k Malenim sestrama sv. Franje Paolskog (s. Francesco di Paola) u Rim, u samostan sv. Joakima te je doživotne zavjete položila 7. travnja 1782. Bila je živi primjer svih kreposti svojim sestrama te je stoga rastao njezin ugled i naklonost mnogih osoba: privatnih, plemićkih i suvremenih. Djelovala je nevjerojatno dobro, s velikom strpljivošću brisala je nesloge, neprijateljstva i svađe, a cvjetale su sloga i istinska ljubav. Samu sebe je prezrela i zbog velike ljubavi prema bližnjemu bila je svima sve, savjetom, primjerom i velikim djelima milostinje pomoću nje učinjene. Ispunjena ljubavlju prema Bogu, nastojala je promicati i širiti njegovu slavu. Uvijek je častila Blaženu Djevicu Mariju, a druge je uvijek poticala na istu taku ljubav i pobožnost. Točno je obdržavala sva tri zavjeta (siromaštvo, čistoća i poslušnost) te također i sva pravila. Tešle patnje uvijek je podnosila s jednakim raspoloženjem duha, a posebno pri kraju svoga života, skoro dvije godine, s neosvojenom strpljivišću podnosila je poteškoće s govorom koji ju je zadesio zbog apopleksije (moždani udar?). Živjela je svega 52 godine, osam mjeseci i devetnaest dana”. Ova napisana Uspomena svjedoči o visokom stupnju svetosti s. Marije Agneze, od strane njezinih redovničkih sestara.

Osvrt: duhovna obnova u Privlaci (kod Zadra)

U malenom i lijepom dalmatinskom mjestu, Privlaka, imali smo duhovnu obnovu za sve njezine župljane. Tijekom samo tri dana nastojali smo se barem malo približiti Bogu te ga još bolje upoznati. Prvi dan bilo je uvodno predavanje, nakon čega je slijedio meditativni križni put u kojem smo promatrali Isusa koliko je za nas trpio te smo molili za izliječenje naših duhovnih rana. Nakon sv. Mise imali smo Pokorničko bogoslužje u kojem su se župljani pripremali za njihovu uskrsnu sv. Ispovijed. U posljednjoj točki toga dana bilo je klanjanje u kojem smo promatrali Isusa kako se moli u Getsemanskom vrtu i predaje se u ruke Oca nebeskoga te tako od njega učili kako se i mi trebamo moliti i predati u ruke Božje.

Idućeg dana krenuli smo od upoznavanja samih sebe, putem poticajnih razmišljanja i razmatranja evanđelja o razlici farizeja i carinika u Hramu. Nakon što smo spoznali tko smo i što smo, sa sviješću i sigurnošću u svoje dostojanstvo Božjeg djeteta, razmišljali smo o ispravnim i krivim slikama Boga koje nosimo u svome srcu, a u tome nam je pomogla prispodoba o izgubljenom i nađenom sinu, odnosno o milosrdnom ocu. Istog dana, nakon večernje sv. Mise, imali smo zajedničko klanjanje u kojem smo molili Gospodina da izliječi naše duhovne i duševne rane, od začeća do današnjeg dana.

Duhovna obnova je završila u Nedjelju Muke Gospodnje razmišljajući o Isusovoj muci i smrti te smo tako u svoja srca još više usadili spoznaju Božje ljubavi iskazanu u Krvi njegovog Sina. Svi ovi maleni koraci tijekom duhovne obnove pomogli su nam razumijeti i prihvatiti sebe kakvi jesmo, razumijeti i prigrliti Oca nebeskoga te prihvatiti njegovu ljubav koju nam je iskazao stvarajući svijet, stvarajući nas i predajući i žrtvujući vlastitog Sina radi nas, iz ljubavi prema nama – njegovoj djeci.

IMG_20170408_153537_copy
IZVRSNOST I OPRAVDANOST pobožnosti Krvi Kristove

Kada sv. Gašpar del Bufalo govori ili piše o pobožnosti Krvi Kristove, često koristi ove i slične pojmove: “vrlo učinkovita”, “najzdravija”, najvažnija”, “najnježnija”, “najveća pobožnost”, “dogmatska pobožnost”, itd. Koristio je, dakle, riječi kojima pobožnost Predragocjene Krvi opisuje kao onu koja je najizvrsnija i opravdana u Crkvi.

To je, dakle, još jedna Gašparova tema propovijedanja: izvrsnost i opravdanost pobožnosti na čast Krvi Kristove.

Znamo da je sv. Gašpar, u svom apostolatu, bio potaknut za vrijeme pučkih misija vjernicima pokazivati blago ove pobožnosti, baštinu Majke Crkve, prije svega malim grupama okupljenih duša. Morao je vjernicima objasniti zašto je između svih ostalih pobožnosti ova nešto sasvim novo, lijepo i najizvrsnije, kako bi je i oni počeli častiti. Također znamo koliko je tijekom svoje službe nailazio na suprotstvaljanja od strane drugih, upravo zbog toga jer je bio Misionar Predragocjene Krvi, tj. promicatelj pobožnosti na čast Isusove Krvi. Trebao im je, dakle, pokazati ne samo ljepotu ove pobožnosti nego i potvrdu od strane Crkve.

Vjernicima, dok je objašnjavao posebnosti ove duhovnosti, približavao im je njezinu doktrinarnu utemeljenost, plodove, djela pobožnosti i korisnost. Njegove kratke izjave koje se ovdje nalaze, pokazuju njegovo divljenje prema Krvi Kristovoj te, također, i njegovu živu želju da sve slušače potakne na čašćenje njemu drage pobožnosti.

Dok crkvenom autoritetu, loše savjetovanom od onih koji su bili pod utjecajem jansenizma, koji su zbog farizejskih razloga spominjanje riječi “Krv Kristova” smatrali svetogrđem, sv. Gašpar im je prije svega dokazivao opravdanost ove pobožnosti.

1. Hijerarhija pobožnosti

Kako bismo zadobili potpuniju sliku ove teme potrebno je reči nešto o hijerarhiji pobožnosti.

Temeljno i zajedničko poimanje, koje donosi sv. Ivan XXIII. u Apostolskom pismu o pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, “Inde a primis”, je takvo da sve pobožnosti nisu na isti način važne i potrebne. Među njima se, dakle, može načiniti i određena hijerarhija. Kako bi to uspjeli, teolozi koriste tzv. unutarnje i vanjske kriterije.

Unutarnji kriteriji se sastoje od temeljnih elemenata pobožnosti, poput objekta, motiva koji ga određuje, svrhe koju ima, pobožnih djela koja je pokreću. Vanjski kriteriji koji se tiču propisa, su: Objava, teologija, vjerski osjećaj kršćana i crkveno Učiteljstvo (čiji je sud odlučujući što se tiče opravdanosti određene pobožnosti). Njihov sud može se iznijeti na više načina: svečana i izričita potvrda putem određenih dokumenata te drugim dokumentima koji, na neki način, prikazuju volju i razmišljanje crkvenog Učiteljstva.

Tako i sv. Gašpar, iako nije poput teologa na točan tehnički način o tome govorio, kako bi potvrdio utemeljenost i veličanstvenost pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, koristi slične kriterije, koje naziva “unutarnje potvrde” i “potvrde povijesti Crkve”.

2. Unutarnji razlozi o vrijednosti pobožnosti na časat božanske Krvi

Unutarnji razlozi koji pokazuju vrijednost pobožnosti Predragocjene Krvi jesu njezini temeljni dijelovi: objekt, motiv, svrha i praktična djela pobožnosti, tj. Sve ono što smo iznijeli od drugog do četvrtog poglavlja ovog drugog cijela knjige. Nije potrebno ponavljati, no želimo samo podsjetiti na već prikazane stvari kako bismo na jednom mjestu imali svu nauku sv. Gašpara o Krvi Kristovoj.

2.1. Objekt pobožnosti

Dakle, to je Krv Kristova, neprocjenjiv dar Otkupljenja. Za sv. Gašpara, Dragocjena Krv znak je (sacramentum) Krista Otkupitelja, koji se je, nagovješten još u Starom Zavjetu na različite načine, utjelovio u punini vremenâ radi ostvarenja spasonosnog poslanja putem prolijevanja svoje Krvi. Krv je znak Muke, Križa, razapinjanja; Krv je unutarnji znak Otkupitelja. Krv Kristova sadrži sve plodove Otkupljenja, izvor je milosti za nadnaravni život; euharistijsko otajstvo, sakramenti, oprosti: sve to je primjenjivanje zasluga božanske Krvi. Pobožnost Krvi Kristove u sebi kao objekt ima i Krista Uskrsloga, bilo kao posrednik prema Ocu bilo kao proslavitelj otkupljenika. Krv Kristova je, dakle, sažetak i žarko središte cijele kršćanske vjere: “U ovoj pobožnosti – piše sv. Gašpar – sažeta je sva naša vjera”.

2.2. Motiv pobožnosti

Sv. Gašpar bio je uvjeren da je pobožnost na čast Predragocjene Krvi kao jedno sidro spasa od Boga darovano Crkvi, za njezin spas i otkupljenje društva. Trebala je obuzdati “bujice bezakonja (opačina)”, koje su se sručile radi propasti duša. Ova pobožnost je “mistično oružje” kojim su se trebali služiti bezbrojni i revni apostoli kako bi duše mogli pozvati na obraćenje (pokoru).

2.3. Svrha pobožnosti

Može se podijeliti na tri dijela:

1. Proslavljanje Otkupitelja: pobožnost Predragocjene Krvi treba vjernike dovesti do primanja najvećeg dara ljubavi kojeg daje Isus te mu, naravno, i uzvratiti.

2. Proslavljanje Boga: prikazivanje Isusove Krvi Vječnom Ocu, prisjećajući se tako na Savez sklopljen između Boga i čovječanstva u Krvi Kristovoj, otkupljenicima je davala nadu da će zadobiti milosrđe i dobrohotnost od Boga u svim potrebama.

3. Proslavljanje duša: “U ovoj (pobožnosti)… nalazi se spasenje duša”; “u ovoj pobožnosti imamo blago mudrosti i svetosti, u njoj je naša utjeha, mir i spasenje”; “prisjećanje na ovu tako važnu pobožnost ljude budi iz onog smrtonosnog duhovnog sna koji ih tlači… Grešna duša pronalazi milost pri primjenjivanju ove neprocjenjive cijene, uz dar otkupljenja, i sveti i religiozni razlog da se nada milosrđu i oproštenju; penitent u njoj nalazi oduševljenje za rast u krepostima i svetosti; te, napokon, onu gorljivu revnost da Gospodinu spašava duše”.

2.4. Praktična djela na čast Krvi Krisotve

Pobožnost na čast Predragocjene Krvi je lijepa i vrlo važna, jer u vjernicima oživljava Katoličku pobožnost: “Prava pobožnost je ona koja oživljava religiju… po njezinim praktičnim djelima” – kaže sv. Gašpar.

Veličanstvenost ove pobožnosti će se razumjeti kada se vidi koju važnost ona daje sakramentalnom životu. To je u Gašparovom vremenu mnogo značilo, jer su tada još uvijek duše bile terorizirane od strane strogog mentaliteta jansenizma:

Svetac piše: “Iz ove pobožnosti dolazi oživljavanje onog dobra koje je u nama pri svetom Krštenju proizvela božanska Krv. Od nje dolazi posebno poštovanje prema svim sakramentima, a posebno prema sakramentu Pokore… Ako svoj pogled vjere usmjerimo na gozbu ljubavi, žrtvu oltara, oh, koliko nas Religija podsjeća na ona najnježnija otajstva Otkupljenja!”

Uzimajući u obzir ove unutarnje razloge o ljepoti pobožnosti Predragodjene Krvi, sv. Gašpar ovako zaključuje: “Pobožnost je dogmatska, osnovna, ne može se ne poznavati utemeljenosti koje ima… Da ne govorimo o svemu onome što bi se još moglo govoriti… svećeništvo… sakramenti… Religija nas potiče da uzviknemo: Otkupio si nas, Gospodine, Krvlju svojom i učinio si nas kraljevstvom i svećenicima.” Ova pobožnost, kao i njezina praktična djela, “oživljava Religiju u njezinoj nutrini… u njezinom proslavljanju.”

Izvrsnost ove pobožnosti dolazi i u usporedbi s ostalim pobožnostima: “Druge pobožnosti su poput sredstava koja samo razivaju Katoličku pobožnost, no ova im je svima temelj, podrška i bit”, tako da se može reći kako ona u sebi sadrži sve druge pobožnosti. “Druge pobožnosti, započete u različitim vremenima, prikazuju početna razdoblja uvijek sveta, hvalevrijedna, no, ova je toliko stara da započinje još od trenutka kada je Adam sagriješio i zato je bio pozvan Isus, zaklani Jaganjac od postanka svijeta.”

3. Razlozi povijesti Crkve

Uz unutarnje razloge, sv. Gašpar je dodavao i vanjske razloge, koje je nazivao “razlozi povijesti Crkve”, prije svega kako bi pokazao opravdanost (valjanost) njemu drage pobožnosti protiv osporavatelja i protivnika.

Njegovo razmišljanje može biti izrečena na ovakav način: Crkva, bilo kao Učiteljica ili Učenik, uvijek je bila pažljiva prema pobožnosti Predragocjene Krvi, na razne načine. Dakle, ova pobožnost je legitimna i korisna za vjernike. Ovako Gašpar piše u jednom pismu papi Leonu XII.: “Pobožnost je u samoj srži kršćanstva, čašćena od Svete Majke Crkve koji ju je otkupio svojom Krvlju“. Drugdje: “Sveta Majka Crkva pažljiva je prema ovoj posebnoj pobožnosti prema Cijena našega Otkupljenja: Krist je ljubio Crkvu, sebe je dao za nju, otkupio ju je svojom Krvlju.”

Nakon iznesenih izjava, prelazimo na donošenje dokaza.

Objava (Sveto pismo), bilo u Starom bilo u Novom Zavjetu, puna je tekstova, simbola i slika što se tiču Krvi Kristove. Ovako pišu sveti oci: “Nama je dano – piše još uvijek sv. Gašpar – da imamo sredstva kako bi tiskanje takvog blaga naših duša bilo na širenje slave, kako bi se otkrili plemeniti tekstovi crkvenih otaca spoznajući Sveti tekst. Još više zbog toga što se danas ti tekstovi nedovoljno poznaju. Gospodin će ih dovesti u sjećanje ljudi.”

Teolozi su razumjeli važnost i vrijednost pobožnosti Krvi Kristove. Piše Gašpar: “Sveti Toma kaže: Kristova Krv ključ je raja. Sveti Ivan Zlatousti: Kristova Krv spas je duša. Sveti Ambrozije: Kristova Krv je dobro zlato. Sveti Bernard: Kristova Krv je poput glasa trublje.”

Crkveno Učiteljstvo promiče liturgijsko štovanje na čast božanske Krvi, darujući slavljenje u časloslovu i Vlasititu misu te oprostima obogačujući neke molitve na čast Krvi Kristove. Nadalje, nekoliko puta pape su potvrdili ustanovljenje bratovština s naslovom Predragocjene Krvi: poput Pavla III., Pavla IV., Siksta V., Pia VII. Uz zanimanje raznih papi, treba istaknuti i biskupe, vrlo učeni i sveti, koji su, potaknuti crkvenom predajom, potrudili se širiti pobožnost na čast Krvi Kristove među vjernicima. Među mnogima treba spomenuti mons. Vincenzo M. Strambi, biskup Macerate i Tolentina, koji je uz don Gaetana Bonannia autor “vrijedne knjige pod nazivom ‘Mjesec lipanj posvećen na čast otajstava božanske Krvi’, koji donosi vrlo važne dokumente ove tako važne pobožnosti”, zatim, mons. Franceso Maria Giampè, biskup Asiza, mons. Luigi Piervisani, biskup Nocere, zatim i card. Antonio Gabriele Severoli. “Je li moguće – Gašpar se pita – da su ovi vrlo poštovani biskupi… htjeli doprinijeti širenju ovog velikog dobra da je bilo i najmanja nedosljednost u načelima ili praksama Crkve?”

Na kraju, vjernici, a među njima na prvom mjestu su i sveci, koji su isprobali korisnost ove pobožnosti bilo za sebe bilo za posvećenje duša bilo da zaustave zla u društvu u kojem su živjeli. “Sveta Katarina Sijenska, za vrijeme jedne šizme toga vremena, dobila je od Gospodina prosvjetljenje da se u ovoj pobožnosti nalazi mir Crkve.” Sveti Kamillo De Lellis bio je dosta posvećen Krvi Kristovoj. Blaženi Jakov Da Bevagna imao je veliko povjerenje u Isusovu Krv.

Nakon tolikih dokaza, sv. Gašpar zaključuje: “To su… unutarnji razlozi povijesti Crkve”, koji pobožnost Krvi Kristove potvrđuju kao opravdanu i vrlo dragocjenu. Dakle, ne može joj se zabrantiti njezino širenje.

Od branitelja ove pobožnosti on posetaje njezinim pobornikom (podupirateljem). Piše sv. Gašpar papi Leonu XII.: “Povezanost u temeljima, maksimalna suglasnot, dobro vremenâ, slava Otkupljenja, sramota koju dobiva demon, traži da Vaša Svetost, umjesto da se zabrani ili ukloni ovakav časni naziv (tj. pobožnost), nego da se uzvisi… te da se u cijelom Katoličkom svijetu svečanim dekretom proširi Vlastita misa i Časoslov na čast cijene našega Otkupljenja.” Bila je to njegova želja koju, na žalost, tijekom svoga zemaljskog života nije mogao vidjeti.